Pet decenija od smrti Vladana Desnice

Share

Četvrtog marta ove godine navršilo se 50 godina od smrti poznatog srpskog, odnosno južnoslavenskog romanopisca Vladana Desnice (Zadar, 17. septembar 1905. – 4. mart 1967. Zagreb). O Desničinom liku i djelu tim povodom smo razgovarali s profesorom Dušanom Marinkovićem, šefom katedre za srpski i crnogorski jezik i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Što možete reći o književnom djelu Vladana Desnice i tome što je on značio za južnoslavensku književnost? Koliki je utjecaj na književnost i općenito na kulturni život i kulturno okruženje njegov rad imao? Koje je i kakve poruke Desnica kroz svoje radove slao?

Desničin stvaralački glas je uočljivo raspoznatljiv individualni/personalni glas u odnosu na relativno mali broj markantnih stvaralačkih glasova pisaca s ovih naših prostora, imajući na umu da se radi o njegovu radu pedesetih i šezdesetih godina prošlog milenija. U tom smislu proširuje kompetenciju iskustva književnosti koje ga uključuje u svoj korpus provjerenih i raspoznatljivih, dakle originalnih stvaralačkih subjekata. Ne primarno svojom oblikovnom virtuoznošću, iako i time, već i kompetentnim postavljanjem pitanja o smislu postojanja – i danas ulazi u onaj krug pisaca koji nisu potisnuti u književno-historijsko pamćenje, neovisno o krizi i promjeni kulturne paradigme koja više ne počiva na tradicionalnim beletrističkim žanrovima. Pa i samim statusom književnosti kao umjetnosti.

Ako bismo književno djelo klasificirali prema odrednici da li ono prvenstveno nastoji tumačiti svoj proizvedeni svijet ili ga želi što cjelovitije i uvjerljivije predstaviti, onda je Desničin stvaralački napor bio usmjeren na oblikovanje mnogolikosti predočenog i razbijanja svakog oblika uvriježenih stereotipa u oblikovanju i u razumijevanju književne proizvodnje. Kao upozorenje i kao melankoličnu opomenu, za sve oblike monolitnih ili propisujućih oblika predstavljanja ljudskog iskustva. Nije bez razloga na primjer njegova novela Pravda doživjela brojne prevode na strane jezike, a u pojedinim jezicima je bilo po nekoliko diferenciranih prevodilačkih realizacija. U bipolarno shvaćenoj stvarnosti Desničina slobodna i inteligentna priča priziva drugoga kao ravnopravnog dijalogizanta, a ne kao nekoga koga treba podučavati. Tako bi se moglo reći i za njegov cjelokupan rad pa i na planu građanske biografije, a što je jednom zgodom, znatno nakon autorove smrti formulirao Vlatko Pavletić kao svojevrsni zahtjev svekolikoj, a prvenstveno hrvatskoj kulturnoj svijesti u tekstu Pravda za Desnicu. Zanimljivo je da se Desničina emancipacijska individualnost u zadnje vrijeme ponovo aktualizira napisima kojima Pavletićev poziv snažno dramatiziraju, jer ga aktualiziraju.

U kontekstu jugoslavenskih književnosti njegov silovit ulazak u književnost i javni život, a to je dominantno 6. desetljeće 20. vijeka, predstavljao je manifestaciju individualnog talenta koji se grčevito borio da posvjedoči jedan od mitiziranih autoprojektiranih iluzija/vizija o relevantnosti književnog stvaranja kao životnog opredijeljenja. A umjetnosti je bio namijenio velike zadaće: a) da otkriva („Umjetnost ne znači poučiti (to je didaktička estetika), ne znači osuditi (to je moralna ili politička estetika), ne znači ubijediti, uputiti, potaknuti (to je prakticistička, utilitarna estetika), već samo: upoznati, spoznati, proniknuti.“) i b) da ukazuje na osnove, tako često zaniijekane, humanističkog mita („Otkriti i formulirati neke istine o čovjeku i oko njega, i time, u konačnoj liniji, od svoje strane nešto doprinijeti vječitom cilju: očovječenju čovjeka – u tome je krajnja svrha i dublji smisao svake književne djelatnosti.“). Svijest o destruktivnom potencijalu čovjeka prema sebi i prema drugima zaokupljala je zadnje godine njegova stvaralačkog puta i života.

Radili ste na biografiji Vladana Desnice; što je to obuhvaćalo, da li je rad završen, do kojih ste zaključaka došli? Ako rad nije završen, u kojoj je fazi i kada će djelo biti završeno i biti štampano?

Možda je jednostavnije odgovoriti na posljednje pitanje: još uvijek radim na dovršavanju stvaralačke biografije Vladana Desnice i taj se rad nalazi pred vlastitom samoodređenjem na žanrovskom planu, što znači da još uvijek nije dovršen, odnosno da traga za sobom. Što nam može reći danas jedan stvaralački imaginarij kad se sve više i sve upornije govor o literarnim svjetovima zadovoljava otkrivanjem znakova iz drugih diskurzivnih praksi, a sve manje se pribire nad primarnom građom koja i jest povodom za sve diskurzivne zahvate.

Da li je sintagma „južnoslavenski pisac“ ispravna? S obzirom na to da je Desnica bio Srbin iz Hrvatske, treba li o njemu govoriti kao srpskom ili hrvatskom piscu?

U korespondenciji prilikom uključivanja Desnice u korpus edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti na pitanje da li se smatra hrvatskim ili srpskim piscem, upitani je odgovorio da ako se ne može biti jugoslavenski pisac, onda se vidi kao i hrvatski i srpski pisac. Naravno da Desnica misli na aspekt konstituiranja nacionalnih književnih kanona, a ne na onu silnu širinu prisvajanja tekstova autora, a to je opća recepcija djela. Moglo bi se reći da je Desnica smatrao da je i južnoslavenski pisac, iako je sebe primarno vidio kao jugoslavenskog pisca, odnosno pisca kojemu jugoslavenski kulturni prostor jest temeljni i primarni okvir djelovanja. Međutim, recepcija i književna historiografija prihvaćale su njegov rad u okvirima ideologije ondašnjih republičkih kultura: Desnica se na početku primarno sagledavao kao hrvatski pisac, neovisno o autorovom otporu da bi njegova integracija u historiju srpske književnosti realno uslijedila tek potkraj 20. vijeka. Definitivan ulazak i smještanje u srpski književni kanon na impozantan način je obilježen povodom njegove stogodišnjice kad je cijela sedmica u Beogradu bila označena manifestacijama povezanim sa životom i radom autora: bio je organiziran naučni simpozij, izložba sa brojnim nepoznatim sadržajima iz autorova rada i života, izvodila se njegova muzika, čitala se poezija, na javnim tribinama se govorilo o njegovu literarnom opusu, odgledao se film Koncert kojemu je bio scenarist itd.

Gdje je Desničino mjesto u južnoslavenskom književnom i kulturnom prostoru?

Ne bih se određivao prema prisutnosti Desničina djela na cijelom južnoslavenskom prostoru, već bih rađe bio unekoliko precizniji kad bih na pitanje odgovorio interpretacijom njegova književno-historijskog i kulturnog statusa u hrvatskoj i srpskoj književnoj historiografiji, jer se one jedine sistematično bave njegovim djelom, odnosno ugrađuju ga u svoje književne kanone. A to znači i na status u svim onim oblicima posredovanja književnog rada Vladana Desnice, od tekstova u enciklopedijama do prisutnosti u udžbenicima u obrazovnim sistemima u nekoliko država. Jednostavno bi se moglo reći da je i te kako prisutan, neovisno o tome što nije na isti način integriran na svim prostorima koji su bitno označeni diferenciranim nacionalnim oznakama i državnim institucijama. Njegov literarni opus u cjelini, a osobito pojedini tekstovi svojom su neponovljivom cjelovitošću u samom vrhu umjetničkog stvaranja na cjelokupnom južnoslavenskom književnom i kulturnom prostoru.

Na temelju Desničinog romana Proljeća Ivana Galeba napravljena je monodrama u izvedbi glumca Jure Arasa iz zadarskog kazališta. Kako je ocjenjujete, kome je namijenjena, da li je „pogođena“ suština Desničinog romana i je li predstava za široke mase?

Da, Juraj Aras je napravio dramatizaciju romana Proljeća Ivana Galeba i izvodio svoju dramatizaciju što govori o žanru monodrame pa odmah valja konstatirati da je i sama pomisao da se taj svojevrsni roman-esej, taj poziv na slobodan govor sa samim sobom o motivima koji su važni samo onome koji o njima slobodno misli svojevrsna provokacija. Kako jednu teško sklopljivu narativnu građu učiniti dramskom igrom?! I izvođač i dramatizacija zato imaju poseban status u procjeni izvedbe, neovisno o tome što je zarad potrebe da se prezentiraju temeljne tematske silnice romana nije išlo u potragu za onim što bi otvorilo narativno vrijeme dramskom vremenu, za pričom koja se kontinuirano u romanu proizvodi i osporava, odnosno ne daje joj se mogućnost da se uobliči na prepoznatljiv način. Taj potencijal, ono potisnuto u dubinsku strukturu/fenomenologiju pamćenja, ostaje neiskorišten i očito čeka svog pronalazača. Ili, rečeno Vladanovim pogledom, ali u odnosu na Petra II Petrovića Njegoša, kako konačno pronaći način da se Gorski vijenac otkrije svom svojoj raskošnošću i na pozorišnim daskama?!

Ako pod odrednicom „široke mase“ podrazumijevamo prosječnog posjetioca pozorišnih predstava, onda ova predstava svojom kompleksnošću i rekao bih, implicitnim “zahtjevom“ za poznavanjem Proljeća Ivana Galeba, teško da može privući veći broj zainteresiranih, neovisno o uvjerljivoj igri izvođača.

Share