Petar Mamula: Političari trebaju početi vraćati dug zajednici

Share

Zamjenik župana Primorsko-goranske županije Petar Mamula: Kriza je zajednički nazivnik za većinu organizacija i institucija naše zajednice. Svi zajedno trebamo se potruditi da promijenimo situaciju koja se sada može opisati kao ona u kojoj naše institucije služe politici umjesto da bude obratno

U proteklom međupopisnom razdoblju, Gorski kotar je izgubio oko 4.500 ljudi i trenutno broji oko 23.000 stanovnika u devet jedinica lokalne samouprave. S obzirom na gustoću stanovništva, ovo područje možemo definirati kao pustinjsko ili polupustinjsko. U takvim uvjetima veoma je teško očuvati standard koji je postignut još za bivše države. Gase se trgovine, apoteke, poštanski uredi, autobusne linije, škole, na kraju i cijela naselja. Ono malo mladih i obrazovanih ljudi okreće se Rijeci i Zagrebu ili nekoj od europskih metropola kao mjestima gdje će zasnovati život i obitelj, a u selima ostaje sve manje ljudi, mahom starijih, na kojima je veoma teško zasnivati bilo kakve razvojne projekte. Državi ne može prigovoriti da u Gorskom kotar diskriminira Srbe, ona se jednako maćehinski odnosi prema svima koji ovdje žive, jednom riječju nije je briga za prostor ni za ljude – kaže Petar Mamula (SDP), zamjenik župana Primorsko-goranske županije iz srpskih redova, s kojim smo razgovarali o položaju i perspektivama srpske zajednice u toj županiji.

Čime se ljudi tradicionalno bave u Gorskom kotaru?

Gorski kotar je područje koje je u prošlosti tradicionalno bilo okrenuto šumarstvu i drvnoj industriji, znatan udio činio je uslužni sektor, a dobar dio ljudi radio je i na željeznici. Pored svojih redovnih poslova, gotovo svi su kod kuće imali određenu dopunsku djelatnost u vidu poljoprivrede i stočarstva, koja je značajno popunjavala kućne budžete, a i osiguravala je znatan dio prehrambenih potreba kućanstva. Priča je išla istim putem kao i u ostatku zemlje. Procesi privatizacije, da ne upotrijebimo neki precizniji izraz, transformirali su drvoprerađivački sektor, u kojem je radio najveći broj stanovnika Gorskog kotara, u sjenu onoga što je nekada bio. Uz rijetke svijetle primjere, drvoprerađivački pogoni su smanjili broj zaposlenih i ostali na stupnju proizvodnje primarnih ili poluproizvoda, a dobar dio njih se i ugasio. Sve to što se desilo u šumarstvu i drvnom sektoru desilo se i poljoprivredi, koja je na području Gorskog kotara ostala u tragovima, a svemu su, nažalost, uzrok loša državna politika i nepostojanje dobrih strategija razvoja pojedinih sektora, koji na područjima kao što je Gorski kotar doslovno znače život i opstanak ili zaostajanje u odnosu na druge. Danas u svim djelatnostima na području Gorskog kotara radi neusporedivo manji broj ljudi nego prije tridesetak godina, omjer proizvodnih djelatnosti s jedne strane i trgovine i usluga s druge znatno je nepovoljniji, a ljudi ne žive od resursa koji imaju na svojem području – u slučaju Gorskog kotara to je šuma i sve vezano uz šumu.

Isti ljudi na više funkcija

Koliko je LAG Gorski kotar, čiji ste predsjednik, uspio povezati i umrežiti sve valjane subjekte i djelatnosti na tom području?

LAG je trenutno jedan od odobrenih LAG-ova u Hrvatskoj, što u praksi znači da koristimo potporu Agencije za plaćanja u poljoprivredi kojom zapošljavamo jednog djelatnika, unajmljujemo prostor za rad, opremamo ured, održavamo edukacije na terenu, a ono što nas veseli jest da nailazimo na zaista odličan odaziv zainteresiranih ljudi koji imaju ideje i žele raditi i na taj način razvijati sebe i svoj kraj. Drago mi je da mogu istaknuti i činjenicu da od početka rada LAG-a imamo potporu svih devet lokalnih samouprava Gorskog kotara, što pokazuje da u nama vide šansu za drugačiji pristup financiranju svojih projekata. Nažalost, na putu do fondova EU-a koči nas odnos resornog Ministarstva poljoprivrede prema ovom području. Kao i u mnogim drugim segmentima društvenog razvoja, i ovdje su udruge civilnog društva odrađivale pionirski posao na razvoju segmenta za koji danas Republici Hrvatskoj na raspolaganju stoji 330 milijuna eura sredstava iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj. U tom smislu, mislim da smo i do sada s LAG-om Gorski kotar napravili velik posao, ali svakako očekujem još veći posao pred nama.

Rijeka je decenijama nakon Drugog svjetskog rata bila utočište Srbima iz krajiških područja Hrvatske i Bosne. Kakav je danas njihov položaj?

Rijeka i okolica bile su u prošlosti industrijski veoma razvijene sredine, nešto što je danas najviše vidljivo, nažalost, po praznim industrijskim halama i pogonima. Čast preživjelim izuzecima, poput još uvijek živuće brodograđevne industrije. Utočište o kojem govorite odnosi se zapravo na posao koji je ta industrija nudila ljudima iz cijele bivše Jugoslavije, pa tako i Srbima. Industrijska baština ovoga kraja je zaslužna za činjenicu da se Primorsko-goranska županija danas, pored svih ostalih različitosti, može dičiti i velikim brojem manjina i manjinskih zajednica na svojem području. Osim što je veliko bogatstvo, to je i velika obaveza, pa tako danas Primorsko-goranska županija nakon Grada Zagreba izdvaja najviše sredstava iz svojeg proračuna za potrebe manjina. Položaj Srba u Rijeci danas je nezadovoljavajući. Znam da ovo možda zvuči zbunjujuće, ali pokušat ću objasniti o čemu se zapravo radi. Usprkos činjenici da Srbi u Rijeci danas imaju uspostavljene sve institucije, od manjinske samouprave, preko Zajednice Srba, do pododbora Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“, jednog od najstarijih i u prošlosti po rezultatima najistaknutijeg, vlada velika kriza u radu tih organizacija.

Kriza u „Prosvjetinom“ pododboru traje već dvije godine?

Imamo zaista vrijedne projekte, na primjer časopis za djecu „Bijela pčela“ koji ove godine obilježava 20 godina rada, imamo ljude koji su pokretali stvari u zajednici kada je bilo najteže, ali također imamo relativno mali broj ljudi na vodećim pozicijama, čiji se politički i osobni interesi sukobljavaju i onemogućavaju mladim ljudima da preuzmu određene poslove, zaduženja i odgovornosti. Relativno mali broj ljudi koji preuzimaju više poslova i funkcija nego što mogu zadovoljavajuće obnašati objektivan je problem u radu i razvoju zajednice. Ratnih godina, najtežih godina za Srbe u Hrvatskoj, postojala je objektivna potreba da sve naše organizacije idu ruku pod ruku i da ljudi budu na više pozicija istovremeno, ali čvrsto vjerujem da je takav način rada nešto što nas koči u razvoju i odbija mlade ljude, jer njima nije privlačno to što ih se smatra sposobnima da plešu i pjevaju, ali ne i dovoljno dobrima da budu na čelu određenih institucija u zajednici. Kažu da se sredstva smanjuju zbog krize i da ih nema dovoljno. Odgovorno tvrdim da sredstava ima više nego dovoljno za one koji znaju što i kako hoće i za one koji rade. Za one koji koriste sredstva Savjeta za nacionalne manjine netransparentno i nenamjenski, sredstava nikada neće biti dovoljno.

Kako biste generalno ocijenili rad srpskih organizacija na području Primorsko-goranske županije, posebno u Rijeci?

Kriza je zajednički nazivnik za većinu naših organizacija i institucija. Organizacije naše zajednice dijelom su u krizi zbog toga što nismo sposobni nositi se s činjenicom da treba ići ukorak s vremenom. Pametan čovjek odgaja onoga tko će ga zamijeniti i tako bi trebalo biti i u našim organizacijama, ali kako sada stvari stoje, nismo u stanju izaći iz rovova u koje nas je dobrim dijelom stavila politika na lokalnom nivou i krenuti naprijed. Politika i političari trebaju početi vraćati barem dio duga prema zajednici, a svi zajedno se trebamo potruditi da promijenimo situaciju koja se sada može opisati kao ona u kojoj naše institucije služe politici umjesto da bude obratno. Odraz je to stanja u zajednici u cjelini. Puno vremena trošimo na raznorazna komemoriranja koja u pravilu pokazuju našu tragičnu sudbinu na ovim prostorima u proteklih stotinjak godina, a veoma malo ili nimalo ne ulažemo u to da pokažemo našim mladim ljudima zbog čega bi trebali biti ponosni na to što su Srbi u Hrvatskoj. Imamo toliko bogatu povijesno-kulturnu baštinu na kojoj možemo graditi odnose u zajednici, naš odnos prema većinskom narodu, kao i turističke potencijale u našim mjestima diljem zemlje, a umjesto toga koncentrirali smo se na ono najlakše ili možda politički najisplativije. Slažem se s kolegama u manjinskim vijećima i SDSS-u kada kažu da treba osnivati vijeća i birati predstavnike u svakoj sredini u kojoj na to imamo pravo, ali trenutno smo u situaciji da imamo vijeća u pojedinim sredinama gdje je primjerice za 15 vijećnika glasalo 23 glasača. Ima li to svrhe i treba li trošiti vrijeme i novac na tako nešto? Ima ukoliko bi se situacija do sljedećih izbora promijenila, međutim i na sljedećim izborima imamo sličan odaziv i u pravilu iste izabrane ljude, koji sredstva lokalnih samouprava troše uglavnom za naknade za svoj rad i za pokoju komemoraciju.

Perspektivno Viškovo

Rijeka je kao gradska sredina krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih bila predvodnica obrazovanja na materinjem jeziku po modelu C, a onda je sve zamrlo. Postoji li inicijativa da ta aktivnost ponovno oživi s obzirom na kompaktnost srpske zajednice na tom području?

Što se tiče obrazovanja na jeziku i pismu srpske nacionalne manjine u gradu Rijeci, stanje koje sam zatekao kada sam došao na ovu dužnost ostalo je nepromijenjeno do danas. Danas u Rijeci zaista nemamo ono što neke druge manjine imaju, iako su mnogo malobrojnije od nas. I ta činjenica govori u prilog svojevrsnog zamora materijala, barem kada se o srpskoj zajednici u Rijeci radi. U vremenima kada smo osnivali svoje institucije i kada nam nije manjkalo elana i želje za radom i napretkom, našli smo prostora, sredstava i volje i za obrazovanje na jeziku i pismu naše manjine, međutim kao i u segmentu kulturnog amaterizma o kojem smo ranije govorili, loša politika i odnosi unutar zajednice učinili su to da se danas borimo oko čelnih pozicija u tim institucijama, ali rezultata njihovog rada na terenu nema. Smetala me i još me smeta činjenica da se danas u Rijeci, gradu koji broji oko 8.500 Srba, ne uči ćirilica, ali ne zato što nam to netko brani, već zbog toga što takav posao zahtijeva rad s ljudima, suradnju i sustavnost, što nije nimalo lako.

Koliko je asimilacija ostavila traga na kompaktnost srpske zajednice?

Čujte, ne možemo ignorirati sve probleme koji su nas kao zajednicu zadesili od 1990. naovamo. Mimikrija naših ljudi u određenim sredinama bila je u određenim trenucima i način preživljavanja, način na koji su se pokušali boriti s diskriminacijskim situacijama koje su ih zadesile. Toga je bilo nekada više, danas, naravno, puno manje. Kada vam se pokaže da je u nedaćama bolje prešutjeti tko ste i što ste, prihvatite to kao obrazac ponašanja. Pogotovo je to lako mladim ljudima koji dolaze iz mješovitih obitelji, iz sredina gdje se nije puno polagalo na očuvanje identiteta i pripadnost srpskoj zajednici. To je moj ugao viđenja problema, a ne znam da baš sa sigurnošću mogu reći koliko je asimilacija uhvatila maha i koliko nam je štete nanijela u prošlosti. Mislim da bismo se trebali koncentrirati na to kako da te procese usporimo u budućnosti. Za to itekako imamo potencijala i tu sam optimist.

Viškovo je urbano mjesto gdje je najveća koncentracija srpskih povratnika. Kako se ljudi nose s povratničkim nedaćama, od čega žive i kako im se može pomoći?

Viškovo je jedna od najperspektivnijih i najbrže rastućih općina, ne samo u Primorsko-goranskoj županiji već i u cijeloj Hrvatskoj. Posljedica je to blizine Rijeke koja kao samouprava nema dovoljno prostora da se širi, izuzetno je gusto naseljena, pa mladi ljudi koji su zaposleni u Rijeci odlučuju stambeni prostor kupiti u Viškovu ili nekoj od općina i gradova riječkog prstena. Kao i drugi građani, tako su i naši sunarodnjaci povratnički status u dobrom dijelu ostvarili na području Općine Viškovo. Problemi koji muče povratnike uglavnom se odnose na slabu kvalitetu njihovih stambenih objekata i ostvarivanje statusnih prava. Osim sa mnom, kao svojim legalno izabranim predstavnikom, o svim problemima s kojima se susreću oni se konzultiraju i pomoć traže u uredu za pravnu pomoć Srpskog narodnog vijeća u Rijeci.

Kako do sustavne podrške „Privrednikovim“ pitomcima

Član ste Upravnog odbora „Privrednika“. Jedan od vaših kolega dožupana, Siniša Ljubojević, prije godinu dana pokrenuo je inicijativu da funkcionari iz srpske zajednice konkretnim novčanim prilogom pomognu stipendiranje mladih pripadnika naše zajednice.

„Privrednik“ je organizacija koja ima dobru svrhu i misiju, ali ima vrlo slabu potporu naših krovnih organizacija. Međutim, i tu se situacija polako mijenja nabolje unatrag nekih godinu dana. Ima zaista puno naše darovite djece koja trebaju pomoć pri školovanju kako bi izrasla u ljude koji će i sami imati osjećaj pomaganja drugoj djeci. Imao sam priliku upoznati neke od bivših „Privrednikovih“ pitomaca koji su stasali u izvrsne stručnjake u svojim oblastima, a neki od njih, nažalost, više ne žive u Hrvatskoj. Na taj način se stvara sustav pomoći kakav je pokrenuo i zamislio Vladimir Matijević kada je osnivao „Privrednik“, i to je nešto u čemu nam treba više usmjerenih aktivnosti. Kada sam s kolegom dožupanom razgovarao o inicijativi koju je pokrenuo, pokušao sam mu objasniti kako individualni napori neće donijeti nikakve velike pomake u tom smjeru, ali ako bismo uspjeli jedan dio značajnih sredstava koje Srbi danas na nacionalnoj razini dobivaju putem Savjeta za nacionalne manjine preusmjeriti u fondove „Privrednika“ za stipendiranje učenika i studenata, osigurali bismo sustavnu podršku toj djeci. Mislim da me kolega razumio i složio se sa mnom u tom pogledu.

 

Share