Pilsel: Ispravna perspektiva za Srbe i Hrvate

Share

Hrvatska i Srbija imaju iza sebe tešku povijest, ali isto tako i odgovornost za izgradnju nove arhitekture mira i suradnje na jugoistoku Europe. Rekla je to Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u intervju Novome listu i time je, nadajmo se, odustala od verbalne agresije prema susjedima, ispravila se i prihvatila civilizirano stajalište. Jer, čudno je bilo promatrati kako se hrvatska predsjednica i njen kolega Aleksandar Vučić druže, a da je u zraku ostala još ona izjava, ružna i necivilizirana, da će „puno vode proteći Dunavom prije nego što će Hrvatska i Srbija moći govoriti da su prijateljske zemlje“.

Meni je danas važno ne toliko baviti se izjavama hrvatske predsjednice koliko pojasniti zašto smatram da su njene riječi kazane lani u Koloni sjećanja u Vukovaru pred hrpom novinara – krive.

Papa Ivan Pavao II. 11. je septembra 1994. dao Hrvatima i Srbima do znanja da su „arhitekti mira i suradnje“ u ovom djelu svijeta. U povijesnom govoru održanom tijekom mise na zagrebačkom hipodromu, govoru koji se namjerno zaboravlja i sustavno prešućuje u katoličkim medijima počevši od Bozanićeva tjednika Glas Koncila, Papa je Hrvatsku smjestio na Balkan eksplicitno to spominjući devet puta (što je hrvatskim nacionalistima ravno svetogrđu), rečeno nam je da smo dužni stvarati plodove mira.

Postoje, kako rekoh, mnogi koji se nerado vraćaju toj fundamentalnoj poruci Hrvatima, Srbima i drugim narodima Balkana, pa ću ih podsjetiti, a time i sve nas još jednom obavezati na susret s istinom.

„…U ovim krajevima, danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovo postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove poput rijeka koje protječu ovim zemljama. Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istočne, Centralne i Zapadne Europe. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju. To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno…“, kazao je sveti Ivan Pavao II.

U toj metafori rijeka možemo zapaziti tragove puta kojim Bog od nas traži da kročimo u ovom povijesnom trenutku. To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere. Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među našim narodima?

Danas se to želi zaboraviti, ali je 700.000 Hrvata tada pljeskalo i nakon što je Ivan Pavao II. i po deveti put (!) u toj propovijedi smjestio Hrvatsku na Balkan. U toj metafori rijeka možemo zapaziti tragove puta kojim Bog od nas traži da kročimo u ovom povijesnom trenutku. To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere. Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među našim narodima?

Naši jezici, iako naizgled različiti, nisu li među sobom tako bliski (gotovo da su jedno) da se međusobno sporazumijevamo i razumijemo više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe.

Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva, i to sva na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i budućnost Balkanskog poluotoka, a ne samo Hrvatske i Srbije. U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!

Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak mi, ljudi Balkana, mi, Srbi i Hrvati, pozvani smo jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovaraju molitvu Oče naš. Zašto? Jer neće biti milosti ni kruha ako nismo spremni praštati i tražiti oprost.

Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati Oče naš dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti ili čak namjere nasilja i osvete? Oče naš uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti kazao nam je Ivan Pavao II.

Treba znati da u semitskom svijetu riječ „mir“ (arapski „salaam“ i hebrejski „šalom“) ima daleko šire značenje nego naša riječ „mir“. Mir konkretno znači: blagoslov, bogatstvo, spas, život, slava, miran počinak, sreća, pravednost, sigurnost u privatnom i javnom životu, dobrosusjedski odnos, krotkost i puno toga još.

Mir je dar Božji da bismo bili što bliži njemu, jer biti u zajedništvu znači biti u blaženstvu, biti u savršenom miru. Ili, kako bi rekao odličan promotor mirotvorstva, pokojni spisatelj i sociolog religije Željko Mardešić, mir traži unutarnju osjetljivost i osjećaj za finese. Toga, hvala Bogu, u nas ima. Jer nismo svi zaboravili velikoga kapucina fra Tomislava Janka Šagi Bunića i njegovo sudbonosno „kršćanstvo ne može biti umorno“.

U pitanju je ispravno shvaćanje pojma „mir“, a zatim i ono o čemu je papa Franjo govorio na misi u Sarajevu. Zašto je Papa uzeo u razmatranje Isusov govor na Gori gdje Isus, govoreći o blaženima, definira mirotvorce (Mt 5,9)? Zato jer je to pitanje trenutka, naše biti ili ne biti.

Bio sam na Hipodromu i pamtim oduševljenje kada je papa Ivan Pavao II, isto kao papa Franjo na koševskom stadionu 6. juna 2015., rekao „Nikad više rata!“ Što su to ljudi osjetili? Oni, mi smo u sebi rekli: Mir sada. Ja tome dodajem: Mir, Balkane, dome moj.

 

Share