Pilsel: Novom knjigom ću razbjesniti novije ustaše, jer ih demaskira

Share

Predstavljajući moj novi roman na tportalu, moj urednik Drago Glamuzina (VBZ) preporučuje (auto)biografsku knjigu „Povratak Adolfa Pilsela” u čijem je središtu moj otac Adolf, nekadašnji pripadnik Hitlerjugenda i Pavelićev tjelohranitelj u Argentini, „kojeg sin u dubokoj starosti prvi put dovodi u Hrvatsku da se pokloni ustaškim žrtvama u Jasenovcu”. Jesam li ja podsvjesno zapravo cijelo vrijeme, otkako sam 1997. upoznao tatu, želio njega suočiti s Jasenovcem?

To bi svakako bila dobra tema za novu knjigu. I želim ju napisati, da još jednom guštam Interliber i svaki dan promatram sa strane kako ljudi reagiraju kad uzmu knjigu i čitaju tekst na stražnjim koricama.

Ali će ta nova knjiga, kako ju zamišljam, biti spomen na nestalog brata Branka, hrvatskog vojnika Jelićeve 4. brigade.

Naime, Branko i ja smo se posljednji susret susreli u Drnišu. Sjedili smo na nekoj terasi i gledali ježeve na cesti prema Kninu, iz kojeg će uskoro krenuti napad, a Branko će se s kolegama i civilima 16. rujna 1991. morati povući. Taj me trenutak rastanka s bratom tjeskobno muči i danas, jer se brat ljutio na mene ne razumijevajući moju potrebu, a tekla je, kažem, 1991., da se sastanem s ocem, čovjekom koji nas je napustio i gadno usosio.

Tatu ću konačno susresti punih 25 godina nakon što nas je ostavio, šest godina nakon toga rastanka s Brankom. I od tada mu, mislim, pokušavam pojasniti tko sam zapravo ja. Da sam netko tko je u mladosti spavao pod slikom Ante Pavelića, a danas se ubrajam među prijatelje Ognjena Krausa i Zorana Pusića, koji su predvodili naše sjećanje na 80. godišnjicu Kristalne noći, noći koja se spustila i među Hrvate u jamama iznad Gospića, i drugdje naravno, a osobito s jedne i druge strane Save kod Jasenovca.

Novu knjigu valja pročitati da se govori i proširi istina, ali i da se kaže kako sam se iskreno trudio oko oca, premda sam u tome bio neuspješan.

Knjiga prema prvim reakcijama prijatelja na Facebooku može ispasti bestseller kao što se dogodilo i knjizi „Argentinski roman”, a sasvim sigurno će razbjesniti novije ustaše, kako ispada, biračko tijelo najdraže poglavnice. A zašto? Jer ih knjiga demaskira. Moramo ih demaskirati.

Jednom kada mene nije bilo doma, pripovijedat će otac po povratku u Paragvaj svom prijatelju Edgaru, ušao je u moju sobu da vrati pročitanu, odnosno posudi novu knjigu. Pa kaže da je vidio veliku fotografiju Ernesta Che Guevare i po tome zaključio, unatoč svim mojim pokušajima da mu objasnim tko sam, da sam jugoslavenski komunist. Tata ima tu napast da zaključuje o drugima bez pitanja. To radi cijeli život, pa tako smatra da ga moja sestra, s kojom nije kontaktirao od 1972. (ona je rođena 1964.), „mora razumjeti jer je i ona prošla razvod braka”.

I ne prihvaća moju opservaciju da se on nema pravo uspoređivati s Jadrankom, jer ona nije ostavila svoje petero djece, dapače, krvavo se borila za njih, dok je Adolf odlepršao iz Argentine ne samo ostavivši nas i mamu već i zatajivši da postojimo svima kojima se u Paragvaju punih 45 godina predstavljao!

Jer da otac ima naviku pitati, da se zanima za druge, pa makar to bio ja, pitao bi me i saznao da je to kalendar koji sam dobio na poklon i uspomena na humanitarnu misiju u kojoj sam početkom 2004. bio na Kubi, među žrtvama Fidelova režima… Jedna dobra žena mi je željela dati suvenir. U Santa Clari, gdje je mauzolej Che Guevare, dobio sam na poklon spomenuti kalendar. Držim ga u sobi kao podsjetnik na sve one hrabre Kubance koji su trulili i trule u zatvorima. Član sam hrvatskog P.E.N. centra i kao takav sam se posebno posvetio borbi kubanskih novinara i pisaca za slobodu.

Da me moj brzopleti, antikomunistički raspoloženi otac koji ne pita jer on sve zna, ipak pitao: „Dragi sine, što će ti ta fotografija Che Guevare?”, ja bih mu sve objasnio. Da me pitao: ”A tko je gospodin sa slike (lijevo od mog radnog stolca), ispod raspela s malenom Davidovom zvijezdom (na zamišljenom mjestu srca raspetoga)?”, ja bih mu rekao: „Tata, to je Vlado Gotovac. On je bio najveći…”.

Da, htio sam da me otac ozbiljnije upozna i da u metežu našega narušenog odnosa ipak nađe mjesta u duši za preispitivanje ustaških korijena svog patriotizma.

Na sve što sam govorio moj otac je odgovarao da me razumije, ali da ja ne razumijem opasnost od komunizma te koliko je za Njemačku i Europu bilo blagoslovljeno što se pojavio i na vlast stigao Adolf Hitler, koliko blagodati je donio uvevši osmosatno radno vrijeme i druge važne mjere za zaštitu radnika, kako je na sve to blagostanje reagirala „zločesta Britanija” koja je Hitlera „navukla” da napadne Češku i Poljsku, potom i Kraljevinu Jugoslaviju, što su spremno dočekali „rodoljubi Ante Pavelića”.

Na moje usputne prigovore o „sitnicama” poput Auschwitza i Majdaneka, Jadovnog i Jasenovca šutio je, premda se u Jasenovcu, kako kaže i kako sam vidio (od tuda i znakovita naslovnica knjige), iskreno poklonio žrtvama tamošnjeg ustaškog logora. Valjda jer je znao da se u tom slučaju, osobito ako bi se raspravljalo o Auschwitzu, neće sukobiti samo sa mnom već i s Claudijom, unukom denacificiranih predaka, kršćankom kojoj je ponos i dika Dietrich Bonhoeffer, a ne Heinrich Himmler.

Eh, da, imam novu knjigu.

Ona prema prvim reakcijama prijatelja na Facebook-u može ispasti bestseller kao što se dogodilo i knjizi „Argentinski roman”, a sasvim sigurno će razbjesniti novije ustaše, kako ispada, biračko tijelo najdraže poglavnice.

A zašto? Jer ih knjiga demaskira.

Moramo ih demaskirati.

Jer treba raskrinkati laž i širiti prostor istine.

Ustaška kultura ili Sedlarova „kultura” – kultura je laži. Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine. Ali istina ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona se ne može konstruirati i njome se ne smije manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja ne obuhvaćaju stvarnost u punoći njezinih silnica, javlja se potreba za obrazlaganjem i za utemeljenjem.

Pitanje istine ne može se ignorirati, a novinar stoji pred imperativom da se s njom uvijek iznova suočava. Trebamo se okrenuti Gotovčevom cilju: nastojati i pokušati vratiti dignitet poslu novinara, pisaca, filozofa i političara koji je, često s pravom, na tako lošem glasu.

Kad bismo prešutjeli da je Hrvatska u blokadi – ekonomskoj, intelektualnoj i duhovnoj – promašili bismo, jer nam je zadano uvijek se boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se Vladinom baštinom demagozima svih vrsta i definirajući svoj angažman izvan svakoga partikularnog interesa.

Kad ne bismo razumjeli riječi Ognjena Krausa koji aktere vlasti pita: „Do kada ćete prodavati čast ove zemlje koja je antifašističkim pokretom oprala obraz od ustaškog pokreta?”, tada bismo izdali ono najkvalitetnije što je Hrvatska dala svijetu – NOB.

Ono najvažnije što bismo trebali moći reći je da smo, kao što su to željeli partizani, željeli postati slobodni ljudi. Slobodni poput Vlade Gotovca, slobodni od svake mržnje i od te silne povijesti kojom su nas opteretili. Otvoreni prema drugima baš kao što je bio Gotovac.

Mislim da možemo u tome uspjeti. Kad budemo svodili račune, Vlado Gotovac bi volio da možemo sami sebi reći: Da, barem u ovom si uspio.

Ocu ovih dana šaljem pismo, a u njemu će stajati i ovo: Tata, ma koliko god da sam bio ljut na tebe, volio bih da na kraju svog života, u makar onom zadnjem času prije nego što te dah napusti, uspiješ kazati: Žao mi je, žao mi je što sam ispao kukavica i slabić, što sam napustio djecu, što nisam sposoban iskreno napisati pismo Jadranki sa žaljenjem što se sama morala probijati kroz život, što sam surovo napao ženu koja je ostala tamo gdje je morala i tamo gdje bi svaka pametna žena ostala ako se smatra prevarenom i vučenom u paragvajsku prašumsku provaliju.

Tata, neka ti ne bude teško ovu knjigu pročitati onako kako slušaš mise na radiju ili moliš krunicu, jer ovo je križni put našeg obiteljskoga razrušenog života. I znaj, ima nade i ima milosti. Jamčim ti to jer ima Boga, Boga koji nas ljubi. I koji je umirao u Jasenovcu.

Share