Pilsel: Vjerujem u utopiju jednakosti, ljubavi, oproštaja i bratstva

Share

Kršćanin sam ali mi nije svejedno što se radi „u ime Isusa“, jer otkako sam završio studij teologije (ako je uopće moguće takav studij dovršiti), razbijam glavu jednim fundamentalnim pitanjem: tko je bio Isus?

Kakva se tajna krije u tom fascinantnom Galilejcu, koji je rođen prije dvije tisuće i kusur godina u jednom beznačajnom selu Rimske imperije i kojega su ubili kao zločinca blizu jednog starog kamenoloma, izvan Jeruzalema, kad je imao trideset godina ili nešto više?

Zašto Isusovo ime nije palo u zaborav? Zašto još i danas, kad ideologije i religije doživljavaju duboku krizu, toliki miljuni ljudi i žena nalaze ohrabrenje za svoju vjeru u njegovoj osobi i u njegovoj poruci? I sve to, o tome želim danas pisati, kada jako malo znamo o povijesnom Isusu, gotovo skoro pa ništa s dovoljnom sigurnošću!

Tko je bio taj čovjek koji je na odlučujući način obilježio religiju, kulturu i umjetnost Zapada do te mjere da mu je nametnuo i svoj kalendar? Vjerojatno nitko nije imao tako veliku moć nad ljudskim srcima, nitko nije kao on izrazio nemire i pitanja ljudskog bića, nitko nije pobudio tolike nade.

Zašto njegovo ime nije palo u zaborav?

Zašto još i danas, kad ideologije i religije doživljavaju duboku krizu, toliki miljuni ljudi i žena nalaze ohrabrenje za svoju vjeru u njegovoj osobi i u njegovoj poruci? I sve to, o tome želim danas pisati, kada jako malo znamo o povijesnom Isusu, gotovo pa ništa s dovoljnom sigurnošću!

Kod mene ovo nije neka nova misao. Uvijek sam, naročito nakon puberteta, kada sam odslušao prve lekcije iz Kristologije u župi otaca isusovaca, gdje ću naletjeti na subrata sadašnjega Pape koji će mi jednim jednostavnim pitanjem poremetiti i promijeniti cijeli život, osjećao potrebu da proučim njegovu osobu i njegovu poruku te da je predstavim. A to ne prestajem činiti od 1978. kada sam počeo katehizirati i mlađe i starije od sebe.

Uvjeren sam, bez obzira na sve što ćete pročitati u ovoj kolumni, da je Isus ono najbolje što imamo u Crkvi (sveopćoj i Kristovoj, ne „rimokatoličkoj” ili, još gore, puno gore od toga, jer je taj pojam za mene svetogrđe – „stepinčevoj”). Ne samo to – Isus je i ono najbolje što danas možemo ponuditi suvremenom društvu.

Vjerujem, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bi bio osiromašen kad bi Isus pao u zaborav.

Zato mi užasno smeta kad čujem da govore o njemu (naročito o Božiću) na nejasan, neodlučan način ili kad se iznose sve moguće teme koje ne bi izdržale ni minimalnu konfrontaciju s izvorima koje o njemu imamo.

Isus se polako gasi u našim srcima, a istovremeno su među nama u optjecaju izvjesni „klišeji” koji osiromašuju ili izobličuju njegovu osobu (božićevanje kod Hrvata je prestrašan kliše, toliko strašan da svake godine ovih dana poželim pobjeći u neku arapsku ili budističku zemlju): taj Isus, barem ja tako mislim, ne može privući, osvojiti ili izazvati ljubav.

Jednako patim i kad slušam rutinski jezik biskupa koji je već odavno potrošen: ne pali srca niti u svijet donosi njegov plamen. Ne stavlja u pokret obraćenje.

Isto tako me boli kad vidim kako se nesvjesno može defokusirati objava pravog Isusova projekta, kojom se lakoćom skraćuje njegova poruka, čime se sakati njegova dobra vijest: ona o Kraljevstvu nebeskom (razumijem da je ova sintagma neprihvatljiva mnogima, pa radije govorimo o savršenom stanju potpune pravde i potpunog mira).

Mene zanimaju ova pitanja: Kakav je bio? Kako je shvaćao svoj život? Kakva su bila osnovna obilježja njegova djelovanja i koje su crte snage ili bitni sadržaj njegove poruke? Zašto su ga ubili? Kako je završila avantura njegovog života?

Ima već puno godina kako stručnjaci govore o „povijesnom Isusu” i „Kristu vjere” kao o dva oblika ili različita puta za pristupanje Isusu. Kad kažemo „povijesni Isus”, govorimo o poznavanju Isusa koje historičari mogu steći rabeći znanstvene metode modernog povijesnog istraživanja.

Kada, naprotiv, govorimo o „Kristu vjere”, govorimo o poznavanju do kojega dolazi Crkva odgovarajući vjerom u akciju otkrivanja Boga koji se otjelovio u Kristu. Ne smije se pobrkati govor i znatiželja oko „povijesnog Isusa” s proučavanjem „Krista vjere”, u koga mi kršćani vjerujemo.

No, kakve potrebe imamo mi vjernici da pribjegavamo povijesnom istraživanju ako putem vjere poznajemo misterij koji je zatvoren u Isusu? Je li ovo istraživanje legitimno? Je li potrebno?

Ne samo da je legitimno, nego je to i posao od kojega Crkva (ne samo kao skup krštenika) ne može odustati.

Razlog je jednostavan. Ako u Isusu ispovijedamo Sina Božjeg koji se otjelovio u našoj vlastitoj povijesti, kako da ne upotrijebimo sva sredstva koja nam stoje na dohvatu da bismo bolje upoznali njegovu povijesnu dimenziju i njegov konkretni ljudski život? Sama naša vjera to traži.

Zašto povijesni lik Isusov ima toliku privlačnu snagu? Jednostavno zato što nas približava Isusu „od krvi i mesa”, dajući konkretizaciju i život njegovom humanitetu.

Mi kršćani ispovijedamo da je Isus „pravi Bog i pravi čovjek”. Međutim, često se događa da snažno podvlačimo da je Bog. I treba tako činiti, jer bi u suprotnom naša vjera bila uništena. Ali ako naglašavanjem njegovog božanskog svojstva zaboravimo da je Isus čovjek i ignoriramo njegov konkretni ljudski život, slabimo svoju vjeru.

Vjerujem, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bi bio osiromašen kad bi Isus pao u zaborav.

A ja želim da moja vjera bude jaka, pa i da bude jaka vjera i onih koji misle da vjeruju te da je oni koji je možda traže pronađu u sebi.
Ali što ako bi me bilo tko od vas pitao ovako: Drago, tko je bio Isus iz Nazareta, to jest, koliko ti kao teolog znaš o Isusu? Da vidimo mogu li ja naći u tome inspiracije?

Kada biste me takvo nešto upitali, reći ću to otvoreno, morao bih kazati da o Isusu znamo vrlo malo (ne samo ja), gotovo pa ništa! Zna li Crkva više, zna li papa Franjo više? Oni vjeruju u Isusa, a to ti je sasvim druga priča.

No, da pomognem eventualnim znatiželjnim čitateljima i na kraju samome sebi…

Ne znamo tko mu je bio biološki otac jer je „začet po Duhu Svetome”, a ne znamo ni tko mu je bio staratelj. Ni kada ni gdje je Josip, taj dobri tesar, rođen mi ne znamo.

A ne znamo ni kada ni gdje je točno rođen Isus! U Betlehemu kažete? Zato jer to tako govore crkveni autoriteti? Ja u to slabo vjerujem. Isus je najvjerojatno rođen u Nazaretu.

U evanđeljima po Mateju i Luki se spominje Betlehem kao mjesto Isusova rođenja, ali to se radi ne iz povijesnih, već iz teoloških razloga, da bi se ispunilo proročanstvo (o iščekivanju mesije) jednoga čovjeka iz VIII. stoljeća prije Krista, Miheje (5,1): „A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.“

Svi drugi izvori govore da je Isus stigao iz Nazareta, da je „od tuda“ (Marko 1,9; Matej 21,11; Ivan 1, 45-46; Djela apostolska 10,38, itd.) i da su ga zvali „Nazarećanin“ ili „iz Nazareta“ (Marko 1,24; 10,47; 14,67; 16,6; Luka 4,34; 24,19, itd.).

Pojma nemamo što je bilo s Isusom između njegove 12. i 30. godine: je li putovao ili je bio zatvoren u tom malom selu od nekoliko stotina stanovnika koliko ih je bilo u Nazaretu, toliko sićušnom i nevažnom da nikada nije spomenut u mapama ni u židovskim svetim knjigama?

Lako je zamisliti da je Isus bio oženjen, jer je bilo nezamislivo da zdrav Židov živi bez žene, a ne znamo je li imao djece, što bi bilo najnormalnije s obzirom na važnost potomstva u židovstvu, toliko važnim da je bilo dopušteno patrijarsima lijegati s ropkinjom ako bi im supruga bila sterilna.

Ne znamo ni zašto je točno ubijen. Postoje mnoge teorije, a ja sam najskloniji prihvatiti one koje je izložio S.G.F. Brandon u glasovitoj knjizi „Suđenje Isusu iz Nazareta“: jer se, iz perspektive suda, Isus poistovjetio s narodnim pokretom protiv uzurpatorske rimske vladavine, dakle, zbog njegove upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu, što je u židovskom mentalitetu jedna te ista stvar, uz fundamentalni razlog da je „išao na živce“ glavarima svećeničkim i pismoznancima koji su ga se pošto-poto željeli riješiti.

Između vrlo vjerojatnog rođenja u Nazaretu i pogubljenja u Jeruzalemu svašta se dogodilo, a mi znamo tako malo!

O Isusu vjere znamo sve, prihvatili smo diskurs izvršnog direktora projekta koji se zove „kršćanstvo“, stanovitog Pavla, prihvatili smo zaključke prvih koncila, prihvatili smo učenja teoloških majstora i papa, ali, što se mene tiče, ne držim previše do Isusa te naše kaptolske gospode, jer oni kao da ne znaju za pravog, bolje rečeno, ovo podcrtavam, povijesnog Isusa, koji je obilazio galilejska mjesta okružen „gubitnicima“ i ne baš malom karavanom obespravljenih, siromašnih i bolesnih.

A, znate što još? Ne znamo baš puno ni o Isusovim riječima! Najbolji tumači Biblije tvrde da u njoj, strogom analizom teksta, nema više od dvanaestak rečenica koje bi se mogle pripisati Isusu, baš njemu. Isus je možda rekao ono da bi lakše deva prošla kroz ušicu igle nego bogataš u nebo, ili da treba dati caru carevo, a Bogu božje, ili da je pametnije da mrtvi pokapaju svoje mrtve. U autorstvo drugih stvari koje mu se pripisuju, pa čak i u molitvu „Oče naš“, koja nam stiže u nekoliko varijanti, možemo s pravom sumnjati.

Našli bismo se u problemima kad bismo tražili uporište u povijesnim dokumentima, jer ga samo spominje, i to usputno, povjesničar Josip Flavije. Ali teško ćete naći povjesničara koji će izrijekom tvrditi da povijesni Isus nije postojao. Gomila je detalja koji govore da je netko takav postojao.

Paradoksalno, ni o jednom povijesnom liku nije toliko napisano bez tako malo temelja: samo u Biblijskom institutu u Rimu postoji biblioteka s milijun djela o Isusu!

Povijest ili mit, legenda ili stvarnost, Židov Isus iz Nazareta je uspio doći do nas danas i izdržati zub vremena, doduše, i pomoću gnostičkih spisa koji skandaliziraju pravovjerne kršćane, koji ne mogu prihvatiti Isusa kako ima seksualne fantazije, itd.

Puno toga nema veze s Isusom povijesti, a usred smo religijskih slavlja i običaja koji su potpuno dizajnirani. Nije se Isus rodio u noći s 24. na 25. prosinca; to valjda znate i ne trebam ovdje pojašnjavati (kako se rođenje Isusa odredilo prema rimskoj proslavi boga Sunca).

Ima li veze s Isusom sva ova parada i sav konzumeristički kič, svo ovo ludilo zbog kojeg, na primjer, mnogi padaju u depresiju jer im lisnica nije dovoljno debela da se nose s blagdanima?

Neću to kriti, prezirem one koji se za Božić ubijaju hranom i druge maltretiraju u alkoholiziranom stanju (hvala MUP-u što nam je uvelike pomogao da dokazujemo kilerski instinkt samo za Novu godinu). Odvratne su mi televizijske reklame, izbjegavam centar grada i žalim za sretnim danima s udicom na obali Atlantika u Patagoniji gdje me bozanići, miklenići, košići i drugi vjerski fanatici nisu dodirivali.

Kako, eto, ne vjerujem u Isusa iz Betlehema, već u Isusa iz Nazareta, kazat ću vam što je za mene proslava Božića i zašto sam sve ovo danas ovdje izložio: jer je Božić, naime smisao legende o Božiću, svejedno bio to vjerski ili sekularni, blagdan Porfirija Perića ili blagdan spomenutog sugrađanina koji se pita za osnovne stvari, proslava života i to života jednog galilejskog propovjednika i iscjelitelja koji je vjerovao u utopiju jednakosti, univerzalne ljubavi, oproštaja i bratstva svih onih koje Bog, Otac voli i drži na životu.

U svojoj biti blagdan Božića je oklada na humanost, na solidarnost, na sreću, na mudrost, na slobodu i na jednostavnost jer nam je mnogo toga nepoznato.

Preostalo mi je ponoviti riječi apostola Petra: Treba znati opravdati vjeru. Mislim da isto vrijedi i za nevjernike. Cijenim kad znaju opravdati svoju nevjeru. I to sam već napisao, i jednima i drugima želim mir.

A vama, pak, poštovani čitatelji, kojoj god grupi pripadali, želim krotkost i blagost duha, radoznalost, ali i poniznost. Naime, na pamet mi dolazi jedna sasvim logična njemačka poslovica koja u ovom slučaju ima jako puno veze s teologijom i Biblijom uopće – „Treba mnogo znati da bi se znalo kako malo znamo“.

Share