Akcija je očito pažljivo isplanirana: svakako, nije bilo boljeg tajminga od 1. studenoga, blagdana Svih svetih, i sutrašnjeg Dušnog dana ili Dana mrtvih – dva dakle dana u godini kad se Hrvati prisjećaju svojih mrtvih i masovno hodočaste grobljima.

Građane koji su tako za ovaj Dan mrtvih pohodili gradsko groblje u Kninu dočekala je prava akcijska rasprodaja uređenih grobnih mjesta. Velika ponuda, valjda “do isteka zaliha”, od običnih grobova za jednu osobu do komfornih obiteljskih grobnica s lijepo istesanim kamenim pločama i križevima, a sve s istaknutom deklaracijom trgovca: “Ovo grobno mjesto nema evidentiranog korisnika u grobnom očevidniku i položajnom planu grobnih mjesta i grobnica, za isto nije plaćena grobna naknada deset godina. Temeljem te činjenice, a sukladno članku 14. Zakona o grobljima (NN 19/98, 50/12) ovo grobno mjesto smatra se napuštenim i može se ponovno dodijeliti na korištenje. Informacije na tel. 022 668 169. Upravitelj groblja: Čistoća i zelenilo d.o.o., Trg Oluje 9, Knin.”

Zainteresiranim kupcima polovnih, malo korištenih grobnica vrlo brzo je postalo jasno otkud odjednom tako široka ponuda: deklaracije lokalnog komunalnog poduzeća o akcijskoj rasprodaji grobnih mjesta stajale su zalijepljene isključivo na srpskim nadgrobnim spomenicima.

Iz nekog razloga, đavo će znati zašto, na kninskom su gradskom groblju više od deset godina neplaćeni samo srpski grobovi. Ne mare Srbi za svoje mrtve, bit će da je to, nema što drugo biti: zašto bi inače, koji bi drugi razlog mogao biti da su na gradskom groblju u Kninu na Dan mrtvih 2016. godine zapuštene i napuštene samo grobnice s pravoslavnim križevima i ćiriličnim prezimenima?

Akcija je, rekoh, pažljivo isplanirana: pomno je izabrano i vrijeme, i ono što se u biznisu zove target-skupina. Dušni dan je, naime, katolički blagdan i nema ga u pravoslavnom kalendaru.

Sanitarna inspekcija otkrila je, eto, da i dvadeset godina nakon Oluje u zemlji još ima Srba, i nakon što je očišćen od živih, grad je valjalo očistiti i od mrtvih. Ironično, dakle sasvim prikladno, kvrgava ćirilična prezimena pod kamenim krstovima gradskog groblja posljednji su uopće trag srpskog života u Kninu. Ovoga puta, međutim, operacija nije prepuštena euforiji i stihiji. Ovoga puta sve je po zakonu, člancima, stavcima i Narodnim novinama, tu su paragrafi pa zagrabi, ovoga puta deklaraciji “Zauzeto, Hrvat” prethodi potvrda “Napušteno, Srbin”.

Uredno izdana od gradske tvrtke Etnička čistoća i zelenilo d.o.o.

Društvo s ograničenom odgovornošću. Ne postoji precizniji opis ograničeno odgovornog hrvatskog društva, koje će dvadeset godina nakon egzodusa cijele jedne, najveće svoje nacionalne manjine, birokratski hladno otpisati i njihove grobove, baš kao da je riječ o uredskom namještaju, i tako joj prilično doslovno zatrti svaki historijski trag. U Ustavu RH trebalo bi to stajati kao puni naziv hrvatske države: Republika Hrvatska i zelenilo, društvo s ograničenom odgovornošću.

U takvom društvu povremena se odstupanja ispostavljaju kao neodgovornost prema vlastitoj ograničenoj odgovornosti, dakle sistemska greška, ona koja sustav ne kompromitira, već legitimira. Čitatelj portala Tris, koji je – otkrivši uredbu gradskih komunalaca na vlastitoj obiteljskoj grobnici – obavijestio javnost o sezonskoj rasprodaji srpskih grobova u Kninu, priložio je i potvrde o dugogodišnjem urednom plaćanju grobne naknade. Greška, međutim, nije u evidenciji kninskog groblja, grobnom očevidniku i položajnom planu grobnih mjesta i grobnica – knjigovodstvu mrtvih – već u knjigovodstvu živih: odakle u Kninu, u srcu Hrvatske, živ Srbin koji uredno plaća grobnu naknadu, kad bi po svemu trebao biti izvan zemlje?

Efektan paradoks je slogan operacije. Preostali hrvatski Srbi, dakle Srbi što su i dvadeset godina nakon Oluje ostali u zemlji, do daljnjega se, naime, vode kao živi zakopani.

Kad se jednom završi posao sa Srbima, dalje će biti lako. Zapuštena i napuštena židovska groblja, na primjer. Posljednja sahrana na starom židovskom groblju u Osijeku, recimo, održana je prije trideset pet godina, a na onom splitskom još 1945. Zašto se i ta grobna mjesta, bez ‘evidentiranih korisnika u grobnom očevidniku i položajnom planu grobnica’, i za koja sasvim izvjesno ‘nije plaćena grobna naknada deset godina’, ne bi ‘smatrala napuštenim’ i ‘ponovno dodijelila na korištenje’? Staro židovsko groblje u Splitu nalazi se na najatraktivnijoj gradskoj lokaciji, u borovoj šumi na južnim padinama Marjana, s pogledom na more i grad, i nema malo Hrvata koji bi dali lijepe pare da se usele u podzemne vile imućnih splitskih Židova.

To što su napuštena židovska groblja – samo zato što smo Židove malo istrijebili, pa ih više nema – zaštićena kao kulturno-povijesni spomenici, ne bi trebao biti problem: kad bi naime bio, onda bi problem bio i to što zaštićeni kulturno-povijesni spomenici nisu – sada i službeno “napuštena” – srpska groblja.

Deložacije srpskih kostura u Kninu ionako je pilot-projekt bez presedana. Neće, naravno, biti prvi put u historiji čovječanstva da se devastacijom grobišta briše svaki spomen na neki narod ili etničku grupu – Hitlerovinacisti židovska su groblja temeljito preoravali, dok je Sovjetski Savez, recimo, čečenske nadgrobne spomenike koristio za rubnike uz ceste – ali to da se grobovi nepoželjnih deložiraju i “dodjeljuju na korištenje” nije zabilježeno još valjda od ritualnih zauzimanja tuđih grobova u mikstečko-zapotečkim ratovima u pretkolumbijskoj Americi.

Čak ni Nijemci, kad su ono 1943. raskopali staro židovsko groblje Berlin-Mitte i pretvorili ga u protutenkovski rov, nisu potkraj rata svoje mrtve u njemu sahranjivali planski, po pedantnom grobnom očevidniku i položajnom planu grobnih mjesta, već iz nužde i očaja, pod savezničkim bombama. To što u masovnoj grobnici na mjestu starog židovskog groblja u Grosse Hamburger Strasse danas tako leži i osobno general Heinrich Müller – šef Gestapa i jedan od glavnih inženjera holokausta – ironični je vječni znak historijskog poraza ideologije zatiranja sjemena, a ne njene veličanstvene pobjede.

Takav je otprilike znak i jedan stari, zapušteni i obrasli grob na gradskom groblju Knin, s jedne od fotografija koje je gnjevni čitatelj portala Tris poslao uredništvu. Vidi se na njoj humka omeđena davno zarđalom željeznom ogradom, nad humkom kamena ploča s patinom dvadesetog vijeka, na ploči krst i uokvireni stari crno-bijeli ženski portret, pod njim uklesan i jedva čitljiv ćirilični natpis “Mandić Milka, 1912-1944, žrtva fašizma – spomenik podižu braća Petar, Đuro i rodbina”, a u dnu ploče pažljivo po sredini zalijepljena hladna, bijela obavijest kako za “ovo grobno mjesto nije plaćena grobna naknada deset godina”, te se “sukladno članku 14. Zakona o grobljima smatra napuštenim i može ponovno dodijeliti na korištenje”. Sve uz “informacije na telefon taj i taj”, i ovjeru Čistoće i zelenila d.o.o., Trg Oluje 9, Knin.

Ne znamo ništa o davno mrtvoj Milki Mandić, ali na njenom je grobu ostalo ispisano cijelo jedno hrvatsko stoljeće: mlada tridesetdvogodišnja žena, rođena u Austro-Ugarskoj, odrasla i udata u Kraljevini Jugoslaviji, ubijena u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, sahranjena u socijalističkoj Jugoslaviji, iz vlastitog groba izbačena u Republici Hrvatskoj.

Žrtva fašizma.

 

Autor: Boris Dežulović

Izvor: Novosti