Poezija kao predrevolucionarni čin

Share

Magdalena Došen je pokretačica i voditeljica Petrarca festa, jednog festivala u Hrvatskoj i šire posvećenog pjesničkoj formi soneta. Festival se svake godine održava u Zagrebu i to na rođendan Francesca Petrarce, 20. srpnja. Ove godine festival je održan po četvrti put.

Kako ste došli do ideje da pokrenete festival posvećen sonetima i zašto baš Francesco Petrarca?

Magdalena Došen

Iskreno, a dakako posve očekivano – festival je pokrenut slučajno. Uslijed ljubavne frustracije i nekonzumacije napisala sam nekoliko relativno čitljivih sonata i svojim se patništvom, ako ne pjesništvom, osjetih bliska velikom Petrarci. Nekoliko nas, koji intenzivno volimo besciljna i višesatna tumaranja gradom, smatrali smo da je uputno obilježiti njegov rođendan nekim čitanjem u javnom prostoru. No, željeli smo se i povezati s još nekim ljudima tj. onima koji doista pišu sonete pa smo više u šali objavili prvi natječaj, očekujući odaziv od maksimalno deset ljudi. No, kako je te prve 2014. godine stiglo gotovo tristo sonata i to iz šest zemalja, odmah je sve dobilo ozbiljnije i pretencioznije konture pa smo i planirano čitanje poezije na ulici pretvorili u festival. Doduše bez ikakvog budžeta, ali i to je jedna od, usuđujem se reći, prednosti koja odanost duguje jedino poeziji.

Kakav je odaziv pjesnika?

Natječaj ide svake godine. Iako se nikad nije ponovila količina sonata od prve godine, naime tad je bilo dopušteno da svatko pošalje pet soneta, nikad ih nije stiglo manje od 150. Pišu i šalju razni ljudi s cijelog područja bivše Jugoslavije. Pristiže sve – od učeničkih radova koje šalju njihovi nastavnici i nastavnice, poznatih i nepoznatih pjesnika i pjesnikinja ili ljudi koji pišu sonete koje nikad nikome nisu pokazali. Veliki ih je užitak čitati, ali žiriju sigurno nije lako odabrati tih nekoliko soneta koje treba izdvojiti. Ove godine su taj opsežni posao odradili prošlogodišnji pobjednik Tomislav Augustinčić, pjesnikinja Sanja Baković i komparatistica Tanja Žarić.

Kakav je program ove godine?

I ove godine opet se sve odvija u jednom od najspektakularnijih zagrebačkih dvorišta Atelijeru Meštrović, i to već treći put zaredom. Nagrađene sonete će čitati Sara Stanić, koja ih je čitala gotovo svake godine, i Luka Bulović, koji je čitao na prvom izdanju festivala. Program će tradicionalno voditi Karlo Došen, a glazbena gošća je Ana Avramov, fenomenalna mlada glazbenica, s kojom nas je povezala Aneta Lalić. Hrvatsko društvo pisaca od samog početka festival nas sponzorira knjigama koje poklanjamo nagrađenima, a ove godine će oko realizacije pomoći i Radnička fronta koja nam je ponudila pomoć oko razglasa.

Uz Petrarca fest, osnovali ste i Miljkovićeve dane u Zagrebu, a suosnivačica ste i Festivala poezije otpora UVIJEK. Koja je vaša ocjena položaja pjesništva u Hrvatskoj danas?

Pjesništvo, umjetnost i kultura – sve su to slijepa crijeva i ćorsokaci državnog interesa općenito. U ovoj zemlji, nažalost, nema novca za bolesnu djecu i vatrogasna vozila, a nekmoli poeziju. Sve ove stvari koje radim, radim bez ikakvih financijskih ambicija, i zapravo mi je najgore što se nikome od umjetnika koji sudjeluju u realizaciji nikad ništa ne može platiti. Opravdano su me neki prijatelji kritizirali da je to djelomično i moja krivica jer nikad nisam ništa prijavila ni na kakav natječaj, i to svakako planiram promijeniti, ali s druge strane, ima to neke i svoje prednosti. Na neki smo način posve slobodni raditi stvari onako kako želimo, a osim toga, u učmalosti i apatičnosti ovog vremena zaostalog u kapitalističkom nesvjesnom, u kojem se čini da je 1917. bila prije 500, a ne prije 100 godina, bavljenje poezijom gotovo je, ako ne revolucionarni, a ono barem konspirativni, prerevolucionarni čin.

Što se tiče festival UVIJEK, održat ćemo, u suradnji s platformom Phd In One Night radionicu nadrealističke/kolažne poezije na Visu u kolovozu 2017. Bit će to tek svojevrsni uvod u ovogodišnje izdanje festivala koje najavljujemo za jesen.

Hrvatska ima jedan od najmanjih proračuna za kulturu u EU, a tu je i dodatna dimenzija poništavanja. Ove godine bitno su smanjena javna sredstva najvažnijoj pjesničkoj manifestaciji u Hrvatskoj, Goranovom proljeću, a posljedično manifestacija nije održana u Lukovdolu gdje se održava tradicionalno. Kako komentirate taj sramotni postupak Ministarstva kulture prema Goranovom proljeću? I kako gledate na činjenicu da su organizatori Proljeća održavali program u Zagrebu i Splitu, ali ne i u Lukovdolu u kojem su se lokalni stanovnici potom sami organizirali?

Ta svinjarija koja se dogodila ove godine s Proljećem, prvo me šokirala, a onda, u svjetlu svih kulturnih politika koje su na snazi u posljednje vrijeme u Hrvatskoj – ostalo je samo ono narodno „čuditi se kao pura dreku“. Naime, sve je to jedan logičan slijed, i to ne kao posljedica neke ideološke odluke ignoriranja i zatiranja Gorana kao najpoznatijeg pjesnika-partizana i simbola jednog boljeg vremena, mada je on bio i puno više od toga. To je jednostavno dio cijelog procesa nebrige za stvari koje ne služe nadogradnji državotvornog narativa i od kojih nema prevelike financijske koristi. Što se tiče činjenice da su se lokalni stanovnici Lukovdola sami organizirali u organizaciji manifestacije – to još jednom dokazuje da solidarnost, samoupravljanje, zajednica i poezija djeluju i kad neki puno bolje podmazani mehanizmi otkažu.

Što još planirate?

U planu je veće međunarodno povezivanje, dugoročnije tu je i mogućnost da nagrađenim autorima izdajemo zbirke, da natječaj bude na još više jezika, da uključimo prevoditelje, astronome, radimo sonetne autobusne ture i šetnje.

Zašto je poezija važna?

Kako da na ovo odgovorim, a izbjegnem patos i pedagoško dociranje nastavnice književnosti ili pravovjerno „držanje linije“? Meni je poezija uvijek bila i zabava i inspiracija, pomagala mi je i da dobijem pet iz hrvatskog i zavedem muškarca koji mi se sviđa, koristila sam je i kao psihoterapiju i kao alat kojim razbijam neke okoštale strukture i vlastite ličnosti i vjerovanja, besramno kao agitprop u nekim oblicima aktivističkog djelovanja, uživala sam u njoj s i bez predumišljaja, istovremeno kao u potpunom luksuzu i nasušnoj potrebi. U svakom slučaju, i konzumacija i produkcija i popularizacija poezije danas je svakako i subverzivan čin, mjesto otpora ludilu, besmislu, površnosti, konzumerizmu, ali i patrijarhatu – a ako pogledamo primjere suvremene poezije Kurdinja, još uvijek itekako ima i potencijal generiranja radikalnih društvenih promjena.

 

Izvor: H-alter, autor: Saša Šimpraga

Share