Pohod na Ustav

Share

Nakon zadnjih referendumskih inicijativa konzervativnih udruga pod vodstvom Željke Markić postaje potpuno jasno da u hrvatskom društvu postoji organizacijska snaga koja za potrebe ostvarenja svojih ideoloških ciljeva može oblikovati društvo putem instrumenta izravne demokracije. Iako Republika Hrvatska ima jedan od najrestriktivnijih zakona o referendumu, koji za aktiviranje referendumske procedure zahtijeva potpise visokih deset posto od svih birača upisanih u biračke popise, dvije inicijative organizirane oko crkvenih institucija i udruga, Istina o Istanbulskoj i Narod odlučuje, uspjele su bez previše medijske pompe prikupiti oko 371.000, odnosno 397.000 potpisa. I dok se mejnstrim mediji zgražaju nad činjenicom broja potpisnika, aktiviste spomenutih udruga to previše ne zanima, oni su svjesni da u rukama imaju alat koji im omogućuje realan utjecaj na vlast, do te mjere da u Ustav mogu ugrađivati vrijednosti koje odgovaraju njihovim ideološkim postavkama. Nakon uspješnog referenduma o ustavnoj definiciji braka, oni nastavljaju svoj pohod na Ustav mijenjajući jedan po jedan članak, svjesni da i kao manjina mogu promijeniti gotovo sve što požele.

Najveće političke stranke, notorni HDZ i SDP, očekivano bjesne zbog ovakvog razvoja situacije. No treba podsjetiti da su upravo HDZ i SDP kreatori plodnog tla za inicijative poput ovih koje se danas kotrljaju hrvatskim ulicama. Upravo su te dvije stranke promjenama Ustava pred ulazak u EU dovele do toga da je svaki referendum valjan, makar na njega izašla samo jedna osoba. Ukidanjem ustavne odredbe o valjanosti rezultata referenduma ako se na njega odazove 50 posto plus jedan birač, otvorili su prostor da svaka inicijativa koja prikupi potrebnih deset posto potpisa gotovo sigurno pobjeđuje na referendumu. Kako bi Hrvatsku uveli u EU, HDZ i SDP tada su, bez previše truda uloženog u uvjeravanje građana u ispravnost takvog poteza, promijenili Ustav i prilagodili ga svojim potrebama. Referendum o ulasku u EU prošao je po novim pravilima i manjina građana je svojim glasovima uvela Hrvatsku u EU, a ta se pravila do danas nisu mijenjala.

Poznata je stvar da dobro organizirane i uporne organizacije, makar predstavljale i stav manjine u nekom društvu, bez iznimke pobjeđuju nezainteresirani i neorganizirani ostatak društva, pa bi svaki od ovih referenduma u slučaju održavanja gotovo sigurno završio pobjedom onih snaga koje su ga inicirale. Postojeća referendumska pravila omogućuju dobro organiziranim i financijski dobrostojećim pojedincima i organizacijama da doslovno kreiraju ustavna pravila po svojoj mjeri. Potrebni su im samo dovoljno zapaljiva tema i nešto manje od 400.000 birača. Bez osigurača, odnosno odredbe o potrebnih 50 posto izašlih birača, instrument referenduma uistinu postaje ozbiljno oružje jer tako donesene odluke ne reprezentiraju volju većine građana Republike Hrvatske.

Licemjerje i nesposobnost političkih stranaka u prošlosti doveli su nas do realnih problema u sadašnjosti. Dok je u parlamentu i za najmanju promjenu Ustava potrebna dvotrećinska većina glasova, na ulicama se Ustav može promijeniti i s jednom desetinom glasova, pa čak i manje od toga. Nevjerojatno je i to da se Ustav kao najviši pravni i politički dokument jedne države u Hrvatskoj teoretski može promijeniti samo s jednim jedinim glasom.

U najvećim političkim strankama svjesni su toga jer su upravo oni takav sustav instalirali, a sada kada su potpisi već skupljeni, pokušavaju na sve načine osujetiti održavanje dvaju referenduma. Najavljuju se moratoriji i inicijative za izmjenu Ustava kako bi se, dok traje moratorij, izmijenio Ustav i time referendum praktički stavio izvan Ustava. Iako je takva pravna i politička vratolomija u Hrvatskoj moguća, ona nikako nije legitimna, a ni legalna jer bi retroaktivno djelovanje bilo još gore ruganje demokraciji od postojećih nakaradnih pravila. No ruganje demokraciji i zdravom razumu nije strano ni HDZ-u ni SDP-u, pa u vezi ove problematike možemo očekivati daljnje srozavanje demokratskih standarda.

Ono što građani iz ove situacije moraju naučiti jest da svako izigravanje demokratskih pravila i njihovo prilagođavanje potrebama određenih društvenih skupina ili određenim ciljevima ima svoju cijenu. Cijena prilagođavanja demokratskih pravila od prije osam godina danas dolazi na naplatu u vidu mogućnosti promjene Ustava ogromnom manjinom glasova hrvatskih birača. Za to nije kriva Željka Markić ni konzervativne udruge, koliko god se nekome njihove inicijative činile antidemokratskima i anticivilizacijskima. Ona igra po postojećim pravilima koja su za svoje potrebe stvorili HDZ i SDP, iskorištavajući slabosti sustava koji hrvatski građani putem politika za koje glasaju podržavaju već desetljećima.

Share