Položaj radnica u privatnim preduzećima – eksploatisane, unižene, obespravljene

Piše: Vladislav Stojičić

Tlačenje radništva se u Srbiji neguje u tišini, svaki glas koji se probije u javnost znači novu represiju. Otpuštanje često vodi u glad, dugove, beskućništvo, nestajanje, zato je ovde javna, …

Tlačenje radništva se u Srbiji neguje u tišini, svaki glas koji se probije u javnost znači novu represiju. Otpuštanje često vodi u glad, dugove, beskućništvo, nestajanje, zato je ovde javna, otvorena pobuna prečesto kobna po pobunjeno radništvo.

U potrazi za poslom, kakvom-takvom samostalnošću i boljim životom, ogroman broj mladih iz svih krajeva Srbije se sliva najpre u veće gradove – Niš, Novi Sad i Beograd, a zatim, ili sve češće, odmah odlazi u inostranstvo. Već i vrapci znaju da se broj nezaposlenih u evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje smanjuje na taj način, zatim kroz neprijavljivanje nezaposlenih na evidenciju NSZZ i konačno kroz angažovanje nezaposlenih na privremeno-povremene poslove.

„Radnici i radnice u Srbiji rade veoma teško i veoma naporno, a još teže žive. Prema podacima od 2000. do 2017. godine, broj zaposlenih manji je za 14 posto i to najviše u prerađivačkoj industiji, poljoprivredi, građevinarstvu, to su delatnosti gde je broj zaposlenih manji. Sa druge strane, porastao je broj zaposlenih u trgovini, administrativnim i pomoćnim delatnostima, agencijama za obezbeđenje i privatnim agencijama za zapošljavanje. Dakle, najveće povećanje zaposlenosti se desio u onim najnesigurnijim i najslabije plaćenim poslovima. Zanimljivo je da je u delatnostima koje su visoko ili srednje visoko-tehnološki razvijene broj zaposlenih manji, a narastao je broj zaposlenih u onim nisko-tehnološkim razvijenim delatnostima. Subvencije se dobijaju u fabrikama u kojima se ili pletu kablovi, sastavljaju obuće, pakuju čarape. U Srbiji je u 2017. godini polovina zaposlenih (kako ih računa anketa o radnoj snazi, gde se računa i osoba koja je radila i samo sat vremena) čine zaposleni na određeno vreme. Kad je u pitanju radno vreme, stotine hiljada ljudi radi više od zakonskog maksimuma od 48 sati nedeljno, a čak milion radi subotom. Situacija na tržištu rada i kada je u pitanju zaposlenost i zarade, radna prava, socijalna zaštita i za muškarce i za žene – izuzetno je teška. Ali na tu tešku situaciju, situacija žena je još teža – rekla je između ostalog u svom u uvodnom izlaganju Sarita Bradaš, istraživačica Fondacije Centar za demokratiju na tribini održanoj u Zrenjaninu u organizaciji Zrenjaninskog Socijalnog Foruma.

[pullquote]Prema jednom istraživanju u Nemačkoj na temu „Da li se nasilje u porodici više povećava kada raste nezaposlenost muškaraca ili žena?” rezultati nedvosmisleno pokazuju da kada raste nezaposlenost žena, tad se povećava nasilje. Dakle, žena nema resurse, ne zna kako da izađe iz te situacije. One nemaju izbora. Već i ovako trpe, pa onda – ‘ajde da trpim za nešto veće pare od kojih mogu preživeti. Žene nemaju pregovaračku moć. Poslodavac će ih zameniti za čas. Sve to kroz šta prolaze oštećuje ne samo fizičko zdravlje, oštećuje i samopoštovanje kod svih njih i zato jesu nervozne, i zato jesu bezvoljne, i zato jesu depresivne. Iz takve situacije ne možete da izađete sa pozitivnim emocijama – tvrdi Sarita Bradaš.[/pullquote]

U procesima liberlane tranzicije uništena je nekad moćna privreda, umesto velikih industrijskih centara, naši gradovi su pretvoreni u oaze jeftine radne snage. U naročito teškom položaju su žene.

Govoreći o pomažućim članovima domaćinstva koji se računaju kao zaposleni, Bradaš je podsetila na publikaciju Republičkog zavoda za statistiku o metodologiji – anketu o radnoj snazi, u kojoj pored ostalog piše:

Pomažući članovi u porodičnom poslu su lica koja pomažu drugom članu domaćinstva u vođenju porodičnog posla ili poljoprivrednog gazdinstva, a da pritom nisu plaćena za taj rad. Ova lica smatraju se zaposlenima i pored toga što nisu plaćena za svoj rad, posto od svog rada imaju korist u vidu benificija kao što su smeštaj, hrana i slično.

„Ja mislim da su i robovi imali benificije kao što su smeštaj i hrana i da je u zemlji koja je potpisnik raznoraznih konvencija, između ostalog i ‘evropske socijalne povelje’, da je blago rečeno ovo što su napisali sramotno! – zaključuje Bradaš.

U nastavku tribine čuli su se i lični i emotivni primeri o tome kakva prava, uslove i sudbine imaju radnice, o čemu su govorile Milica Lupšor i Vesna Đorđević, aktivistkinje Udruženja za radna prava žena ”Roza”.

„U našoj organiziji osnovali smo i grupu za podršku, gde nam dolaze žene koje imaju bilo kakve probleme na poslu i priče koje smo čuli su zaista strašne. Zatim smo htele da čujemo da li je takvo stanje u celoj zemlji i obišle smo 14 mesta u Srbiji i shvatile da su svuda u zemlji žene ugnjetavane, eksploatisane, u strahu, rade za plate manje od minimalca, često bez ugovora, na crno. Na osnovu toga je nastala i publikacija „Žene Govore”. Mnoge žene trpe različite pritiske, koji nisu samo od poslodavaca vec i od šefova, porodica. Najstrašniji primeri su u pekarama, trafikama i u trgovinama u kojima žene jednostavno budu prinuđene da odu jer više ne mogu da izdrže. Gotovo da im se ponekad ne zna radno vreme i ja bih jako volela kada bismo se mogli udružiti da se uvede da trgovine ne rade subotom popodne i nedeljom. Da omogućimo tim ženama da bar tada budu slobodne. Što se tiče sezonskog rada, Zrenjanin je grad u Banatu i veliki broj žena je nekada radio sezonske poslove u poljoprivredi sa ugovorima na dva, tri, pet pa čak i 9 meseci, pa su neke dobile i penziju. Dakle, te žene su bile zaštićene, imale su zdravstveno, imale penziono za taj period. Zadnjih 20 i nešto godina toga nema. O minimalnoj ceni rada gotovo da nemaju šanse da pregovaraju sa poslodavcima – rekla je Milica Lupšor.

[pullquote class=”full”]Rad na crno, mobing, diskriminacija su postali vidljivi na svakom koraku, prekarizacija je zahvatila celu Srbiju. Nedostatak novih radnih mesta za otpuštene radnice tokom privatizacija i generacije mladih koje su stasale u zadnjim decenijama stvorile su uslove poslodavcima da ucenjuju radnice, jer uvek ima onih koje će biti prinuđene da sve to trpe kako bi zaradile bar neku crkavicu za svoje porodice – iz publikacije „Žene govore“.[/pullquote]

 

„Na pitanje da li odlaze kod lekara kad su bolesni, 85 posto žena i 87 posto muškaraca kaže da ne odlazi. A razlozi za to su: dugačke liste čekanja, da se nadaju da će to samo od sebe proći, da nemaju vremena. I u ovakvom zakonu o radu tačno se zna šta su obaveze poslodavca, šta su prava zaposlenih. I umesto da vidimo koji to poslodavci ne plaćaju bolovanje svojim zaposlenima, mi imamo kampanju da izađemo u susret stranim investitorima i da formiramo ekipe koje će da proveravaju radnike koji zloupotrebljavaju bolovanje!? Dakle vi imate potpuno izvrnutu situaciju! Ista stvar je i sa prekovremenim radom. Ko proverava njih? Ko proverava one radnike koji ne ostvaruju pravo na godišnji odmor, kojima se ne uplaćuju doprinosi? I kada taj radnik odvede dete kod lekara, reći će mu da ne mogu da mu pregledaju dete jer mu nisu uplaćeni doprinosi. Dakle, plaćaju žrtve, a oni koji krše zakon, oni ne plaćaju. Država je odgovorna za pravednost. Odgovorna je da napravi takvu distribuciju koja će smanjiti nejednakost. Ovako teški uslovi života utiču na povećanje nasilja u porodici – veoma emotivno zaključuje Bradaš.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: