I posle Haga, ostajemo sa tri istine o ratu

Piše: P-portal.net

Jeste li gledali „Rašomon“? U filmu se jedan događaj prikazuje iz tri različite perspektive njegovih učesnika. Svaki od njih, iz svojih razloga, ima različito viđenje događaja. Tako je nastao izraz …

Jeste li gledali „Rašomon“? U filmu se jedan događaj prikazuje iz tri različite perspektive njegovih učesnika. Svaki od njih, iz svojih razloga, ima različito viđenje događaja. Tako je nastao izraz “rašomonijada”.

Prošlo je više od dvadeset godina od kraja ratova u Bosni i Hrvatskoj. Generacije dece rođene u toku ili neposredno nakon rata sada su ljudi u dvadesetim godinama, potpuno nova generacija koja je sopstvene stavove o događajima tih godina sticala posredno, iz priča roditelja, rođaka i komšija koji su često bili i neposredni akteri događaja, bilo kao vojnici ili civili. Za njih su ti ratovi ono što je za generaciju naših očeva bio Drugi svetski rat.

U gorem slučaju, stavove su o tom ratu sticali na osnovu popularnih televizijskih emisija u kojima nadri-istoričari, novinari koji su zanat za vreme rata stavili u službu propagande neke od zaraćenih strana, pa i neposredni učesnici događaja površno, neprecizno a ponekad i otvoreno lažući, manipulišu javnim mnjenjima.

U najgorem su bespogovorno verovali političarima, uvek spremnima da za pokoji glas, bez bilo kakvog obzira i obraza, slažu i nazovu izdajnikom onoga koji govori drugačije.

Oni ne čitaju teške sudske presude. Ozbiljnih i objektivnih istorija tih ratova još nema. Posledica je da saosećanje sa žrtvama sopstvenog naroda u potpunosti guši empatiju prema žrtvama ostalih naroda. Kao da je narod usamljeno ostrvo, životna sredina sama za sebe. Oni će lako poverovati, često kontradiktornim, pričama da je Hag međunarodna zavera protiv ovog ili onog naroda, ove ili one borbe za slobodu.

A zatim će, bez imalo sumnje, uzvikivati parole kako se ratni zločin ne može počiniti u borbi za slobodu, kako ga ne može počiniti pobednik, ili prosto, kako je sve to laž i izmišljotina da bi se ocrnio jedan narod.

Tako da danas postoje tri istine o ratovima. Toliko udaljene, da u njima i dan danas tinja onaj isti žar rata koji se razbuktao 1991. godine. I to je poraz Haškog tribunala. Ali i naš zajednički poraz, srpski, hrvatski, bošnjački. Jer i danas, dvadesetdve godine nakon što su se osušila mastila na Dejtonskom sporazumu političari kao Bakir Izetbegović dižu ratne zastave i viču parole o spremnosti na rat. Lako je to, kada znaš da ćeš isti provesti u fotelji, dok drugi, po nekim tmurnim bosanskim planinama, ginu.

I nije Izetbegović jedini. Predsednica Hrvatske ponosno viče kako Srbija nije prijatelj, budaletine iz lokalnog odbora njene stranke u Kninu bez imalo srama pišu kako “iseljavanjem naših ljudi iz Knina će se omogućiti povratak Srba u Knin, te ćemo se opet vratiti na početak i uništiti san dr Franje Tuđmana koji je sa razlogom naselio ova područja.“

Gubimo vreme zajedno, RS ništa nije imala od BiH, nijedna odluka za nas nije bila korisna osim ukidanja viza, a to bi nas zadesilo i da smo i u drugoj državnoj organizaciji. Nijedna odluka nam nije koristila, zapostavljeni smo, neželjeni od međunarodnog faktora”, rekao je Dodik

Milorad Dodik, za koga je Izetbegović “srpski neprijatelj broj 1”, smatra da je “najbolje i za Bošnjake da se raziđemo. Monstrum od Bosne i Hercegovine ne može da funkcioniše.”

Ozbiljnih i objektivnih istorija tih ratova još nema. Posledica je da saosećanje sa žrtvama sopstvenog naroda u potpunosti guši empatiju prema žrtvama ostalih naroda. Kao da je narod usamljeno ostrvo, životna sredina sama za sebe.

Kako je došlo do tog poraza? Kako to da se ljudi, umesto da se tog i takvih snova srame, za njih plaše? Sigurno ne maestralnim pravnim odbranama okrivljenih a još manje beskompromisnom borbom za pravdu Tribunala u Hagu.

Haški tribunal je trebalo da, pošteno i nezavisno, sa tačke gledišta civilizovanog sveta, kako mu i ime kaže, presudi našim vođama, našim političarima, našim generalima i našim zločincima. On nikada nije trebalo da sudi nama. Ali, naše vođe, političari, generali i zločinci su, kako bi umanjili sopstvenu odgovornost, stavili znak jednakosti između sebe i nas. Počeli su tvrditi kako je suđenje njima u stvari suđenje njihovim narodima. I tako upravo uradili suprotno od želje da umanje sopstvenu odgovornost. Oni su ti koji su za svoja nedela osudili čitave naše narode, ne Hag.

Glupo od njih? Izuzetno glupo i štetno, godinama svetlosti se meri ta glupost.

A Hag je tu priču progutao. I mogu oni liberalno ponavljati svoje pravne fraze o odgovornosti pojedinaca koliko hoće. Svojim delima i presudama je upao u tu zamku.

Najsmešnije je to što je, za objektivno sagledavanje događaja, zapravo potpuno nebitno da li je neko od njih pojedinačno osuđen ili ne. Kada objektivni istoričar bude sagledavao te činjenice, on neće biti vezan ocenom i pravnim tumačenjem suda. Fakti su ti koje neće smeti da zanemari. A oni su surovi. Sud je prikupio tomove činjenica, izjava svedoka, veštaka, dokumenata…

A upravo su činjenice te sa kojima su naši novi huškači često u sukobu.

Možda je bila neizbežna činjenica da Haški tribunal postane i politički faktor u zemljama bivše Jugoslavije. Ali je sramno što je dopustio da uticaj politike bude veći od vizije budućnosti našeg prostora. Odluke kao što je puštanje Hrvatskoj da za ratne zločine sudi Mirku Norcu su duboko potkopale argumente ljudima koji su verovali u objektivnost suda. Norac je bio gospodar života i smrti u Gospiću, njegove jedinice su pobile desetine civila u Medačkom džepu a tom prilikom je zaratio i sa kanadskim i francuskim bataljonom UNPROFOR-a. I sama Hrvatska je osudila Mirka Norca za ratne zločine, i to dva puta. Takvom odlukom tribunal je pucao sebi u slepoočnicu.

Nisu problem presude koje je Tribunal u Hagu doneo. I trebalo je da ih donese. Svi su oni odreda krivi. Problem su one presude koje nije doneo, a trebalo je. I to je uništilo kredibilitet tog suda. Umesto da posluži kao sredstvo koje će postepeno zalečiti rane trima narodima, tribunal je tako iskopao nove rovove kojima su strane, ovog puta posredno, nastavile stare ratove.

Kada, nakon presude Ratku Mladiću, Haški tribunal zatvori svoja vrata, neće u isto vreme zatvoriti i poglavlje naše istorije otvoreno 1991. godine. Na taj događaj ćemo čekati sve dok neki novi političari na visokim položajima ne izjavi kako…

Ma, ne mora ništa da izjavi, samo neka prestanu graditi svoje političke kampanje na mržnji. Samo što naša sadašnjost ne bi bila ovoliko tmurna kada bi oni umeli bilo šta drugo.

 

 

Izvor: VICE, autor: Ognjen Rašuo


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: