Potez stoljeća

Share

Prošlog tjedna navršilo se pet godina članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji, koje je politička vrhuška, sasvim očekivano, okarakterizirala kao pozitivno i u korist hrvatskih građana i gospodarstva. No ankete koje su provele vodeće medijske kuće pokazuju da građani ne dijele raspoloženje političara. Oni koji su zahvaljujući članstvu u Uniji napustili Hrvatsku i pronašli posao u inozemstvu otvaranje granica svakako vide kao potez stoljeća. Pet godina članstva Republike Hrvatske u EU-u sasvim je dovoljno vremensko razdoblje da počnemo osjećati prve značajnije društvene promjene uzrokovane europskim regulama i normama – masovno iseljavanje i migracija radne snage svakako su najuočljivija posljedica pristupanja ogromnom europskom tržištu. Putovanje bez putovnica, trgovina bez carina, školovanje u inozemstvu, ukidanje rominga i ostale mjere koje su došle s EU-om po svome se učinku na društvo ne mogu mjeriti s otvaranjem tržišta rada za hrvatske građane. Ni u jednom sektoru društva nisu uočljive tako drastične promjene kao što su one migracijske, koje su u slavonskim gradovima i siromašnim područjima danas vidljive i golim okom – kao prazne ulice i napuštena sela.

Sloboda kretanja kapitala i radne snage mnogima je u Hrvatskoj dala životnu šansu koja se ne propušta. Mogućnost neograničenog rada u bogatijim državama članicama u kombinaciji s katastrofalnim politikama domaćih političkih elita dovela je do domino-efekta kojem se kraj ne nazire. Projekcije domaćih stručnjaka za europsko tržište rada govore da Hrvatska može izgubiti još 500.000 građana, za koje u zemlji ima sve manje mjesta, a na Zapadu sve više. I dok Hrvatska gubi, EU dobiva. Vodeće političke snage u EU-u ionako podržavaju daljnju unifikaciju Unije, a masovne seobe i miješanje stanovništva se i više nego dobro uklapaju u takve planove.

Iz današnje perspektive lako se može izvesti zaključak kako je članstvo u EU-u bila neminovnost jer država koja ne može osmisliti ništa bolje od onoga što smišljaju HDZ i SDP nema pravo na eksperimente kakav bi bio neulazak u Uniju. Zamislimo samo današnju Hrvatsku izvan EU-a, s postojećim političkim sustavom i kadrovima kojima raspolažemo. Stotine tisuća ljudi koji danas žive i rade u državama poput Njemačke i Irske u Hrvatskoj bi bili nezaposleni i vršili strahovit pritisak na sustav socijalne zaštite, bez ikakve nade u budućnost.

No osim učinka na migracijske tokove, ne može se reći da je članstvo u EU-u pozitivno utjecalo na druge društvene procese za koje se, opravdano ili ne, tijekom pristupnih pregovora smatralo da će na taj način utjecati. Naprotiv, u mnogim stvarima smo značajno pali na svim relevantnim rang-listama, a najbolji primjer je pravosuđe. Unatoč ogromnoj svoti europskog novca koja je uložena u modernizaciju i optimizaciju procesa, nismo dobili učinkovit pravosudni aparat, nego mutanta domaćeg korumpiranog sustava i napredne tehnologije.

Opći je dojam da se ljudska i manjinska prava danas nalaze pod jednakim, ako ne i većim udarima nego što je to bilo za vrijeme pristupnih pregovora. Institucije države svojski se trude ispuniti i zadovoljiti formalne kriterije kako bi njima mogli mahati na sastancima europskih vijeća, no građani i dalje na svakom koraku doživljavaju diskriminaciju, korupciju i čitav set kršenja svojih ustavom i europskim normama zajamčenih prava.

No EU je prije svega ekonomska zajednica i ne pada joj na pamet misliti o nacionalnim interesima država članica. Uniji je nebitno ima li Njemačka nekoliko milijuna građana više, a Hrvatska nekoliko stotina tisuća manje, njoj je bitno da su potrebe za radnom snagom zadovoljene kako bi na globalnom tržištu mogla parirati SAD-u ili Kini i drugim tržištima u razvoju. Dokle god bude donosila dobit svojim vodećim članicama, Unija će postojati i razvijati se u smjeru daljnje centralizacije i preuzimanja dodatnih ovlasti. Bez obzira na to koliko hrvatski političari kukali kako ubrzano gubimo stanovništvo, taj problem neće bog zna kako zanimati Brisel, štoviše, proces unifikacije i uvođenja jedinstvenih pravila nastavit će se i u novom petogodišnjem razdoblju.

Hrvatska Uniju zanima jedino kao bazen radne snage i prostor za investicije, i u eksploataciji tih resursa imat ćemo svu moguću podršku europskih institucija. Za sve ostalo morat ćemo se pobrinuti sami, što je i više nego pošteno. Države koje žele opstati u globaliziranom svijetu morat će pokazati puno više odgovornosti, znanja i umijeća nego što to danas pokazuje Hrvatska. Što bi se u narodu reklo, kako se danas vodi Hrvatska, još nam je i odlično.

Share