Požari se šire, ali i mržnja

Share

Dovoljan je tek plamičak s roštilja, neoprezno bačen opušak ili razbijena pivska boca koja se u čas pretvori u moćnu lupu. Dovoljna je zapravo jedna mala, oku jedva vidljiva iskrica, da se sve zapali i izgori. Tako izgleda Hrvatska svako ljeto, a ovo 2017. godine, posebno.

Sa svakim izgorenim stablom, sa svakim naletom kanadera, sa svakim umornim vatrogascem koji spava ispod prastarog kamiona crvene boje, poput požara na orkanskoj buri širi se mržnja.

Krene polako, baš poput požara. Jedva da se vidi, pa se krene širiti na sve strane. Zahvati najprije nisko raslinje, i inače lako zapaljivu mediteransku makiju. Čim ojača, evo je na borovima koji nalik na minobacače ispaljuju zapaljene šišarke na sve strane. Onda se dokopa i prave šume, pa želi preko ceste, tamo do kuća, do ljudi. Sve tako izgori, pa na jesen opet sve ponovo. Strpljivo i marljivo čistiti ostatke zgarišta, saditi nova drveća i nadati se da će konačno prestati.

Ne pričamo ovdje o požarima. Njih je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Nego govorimo o mržnji. O mržnji koja redovno prati ljetne havarije javljajući se točno po oprobanom receptu. Preko prvog većeg požara, obično sredinom ili prema kraju lipnja, odnosno juna, nekako se može preći, mada dežurni čuvari domoljublja i širitelji mržnje već pune internetske forume komentarima kako „Srbi pale Hrvatsku“. Razumniji dio nacije šegači se s njima otvoreno se rugajući paranoji.

Čuvari nacionalne svijesti

Međutim, ulazimo u srpanj, u jul. Požara je sve više, gori i sjeverna i južna Dalmacija. Dežurni čuvari hrvatske nacionalne svijesti, sada potpuno sigurni u svoju teoriju, nadmeno objašnjavaju da su upozoravali što će se dogoditi i da će se s većim brojem dolazaka Srba koji su nekada živjeli ovdje, povećati i broj požara. Samo budali nije jasno tko ih pali, slavodobitno tvrde. Onaj racionalniji dio postaje sve tiši. Nitko se više ne smije i pojavljuju se prva zrnca sumnje koja se s kolovozom, avgustom, pretvore u otvoreni plamen pa sa svih strana kreće hajka.

Komentari poput „Srbi nas opet žele spaliti“, „Sjeme im se zatrlo“, „Na grobu najbližih ovako im dabogda gorilo“, dolaze iz usta do jučer solidnih građana kojima takve kletve u normalnim situacijama nikada ne bi prešle preko usta. Ali, ovo je izvanredna situacija i po logici stvari netko treba biti kriv, jer požar neće sam od sebe, a Hrvati nisu lud narod da pale sami sebi, pa se kao jedini odgovor nameću – Srbi!

Kad se ovaj požar razgori – znamo to – gotovo da ga je nemoguće ugasiti. Usred zime, usred najvećeg snijega i onog najdubljeg minusa na termometrima, on tinja i čeka da se „ostvare preduvjeti“. Da bude suho, da mjesecima ne pada kiša, da se pojavi ona mala, oku jedva vidljiva iskrica, pa da sve plane.

A tada inače pristojni mediji, kojima na kraj pameti ne pada dijeliti građane po nacionalnosti, krenu s prozivanjem. Naslovnice vrište, internet se žari, traže se glave, opet je počelo. Cijelu priču kao da smo već vidjeli prije dvadesetak godina. Povijest se ponavlja. Kao da je bilo nekad, pa lokalni Srbi, kao i oni koji su na nekadašnjim ognjištima došli samo provesti godišnji odmor, opet postaju junaci televizijskih reportaža u kojima ih sumnjičavi novinari ispituju gdje su bili 1991, odnosno gdje su bili kada se požar zapalio.

Ovi se pokušavaju opravdati, pa se sve tako izvlačeći iz nevolje koja ih je snašla, jer se ne zovu Ivan nego Jovan ili Stevan umjesto Stjepan, sve dublje uvlače u nevolju. Tvrde da su bili na kupanju ili da su i sami odmah krenuli gasiti („Evo komšija će potvrditi“), da su maksimalno pomagali („Nije se gledalo tko je tko, svi su požurili pomoći“), ali svaki taj pokušaj samo izaziva još veće podozrenje.

Kap koja je prelila čašu, odnosno u ovom slučaju iskra koja je zapalila Hrvatsku, bilo je privođenje šestorice maloljetnika i jednog punoljetnog mladića kraj Nacionalnog parka Krka. Dvojica među njima bila su srpskog državljanstva. Dvojica maloljetnika su zadržana. Priznali su da su upaljačem zapalili travu. Jedan je zapalio, drugi ga je nagovarao da zapali. Požar je danima harao sve oko sebe ne obazirući se pritom je li ova šuma „srpska“ i je li onaj maslinik „hrvatski“. Mržnja ne pita čije je što.

‘Ima li kraja?’

Nakon što je u nedjelju navečer buknulo desetak požara oko Benkovca pojavila se vijest da su namjerno izazvani fosfornim napravama. Jedna od njih je pronađena. Slavodobitno je tom malom kutijom mahao lokalni vatrogasac tvrdeći da je u njoj fosfor koji se pod određenim uvjetima samozapali. Uzalud je tek koji sat nakon ministar policije Davor Božinović objašnjavao da se radi o kutijici u kojoj djeca u sklopu šire globalne igre ostavljaju poruke jedni drugima. Jedva da je još bilo nekoga tko bi ga mogao čuti.

Zanimljivo, jedan od rijetkih glasova razuma koji se prethodnih dana mogao čuti bio je s Facebook stranice „Vatrogasci – Oni su naši heroji“ na kojoj bivši vatrogasac marljivo bilježi stanja na požarištima. Objavio je poruku koju je dobio od jedne čitateljice u kojoj se upozorava na odgovornost za izgovoreno.

„Riječi mogu nekog povrijediti, mogu širiti mržnju i histeriju, mogu činiti zlo. Te riječi su razornija iskrica u mnogo žešćem požaru od ovih koji haraju Dalmacijom. Jer, nažalost, strah me da je količina te ludosti dovoljna da se ‘ovi’ skupe u rulju i krenu na linč paleći ‘onima’ sela, aute, njive“.

„Ima li kraja više svemu?!“, pita se gospođa. Izgleda da nema. Jer požara je bilo i požara će biti. S obzirom na održavanje šumskog zemljišta u Hrvatskoj i dramatičnu promjenu klime, bit će ih sve više i sa Srbima i bez njih.

Za jedan od požara kriv je stanoviti Jakov. Objasnio je da je s neba čuo glas koji mu je rekao da ga zapali. A Bog, ma što netko mislio, ipak nije Srbin.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Izvor: Al Jazeera, autor: Goran Borković

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije P-portal portala.

Share