Pravo na (ne)zaborav

Share

Konačno je i do nas stigla jedna od tekovina suvremenog digitalnog svijeta. Netko okrutan i bešćutan ju je nazvao „pravom na zaborav“. Birokrate i oni što traže rupu u zakonu kako bi vodu okrenuli na svoj mlin imaju još jednu priliku za globu. Mi ostali bolno podsjećanje da nema pravnog sustava koji može regulirati čovjekova sjećanja.

Zaborav u virtualnom svijetu zaista se zakonski može zahtijevati. I dobiti. Zbog sve intenzivnije obrade osobnih podataka na internetu, u pravnom sustavu EU-a rodilo se i pravo na zaštitu osobnih podataka. Opća uredba o zaštiti osobnih podataka (famozni GDPR) tako nalaže da pravo na privatnost može prevagnuti iznad javnog interesa za objavu podataka, pa neki podaci mogu na zahtjev biti izbrisani iz rezultata pretrage. I to je pravo na zaborav. Binarni numerički sustav ga prihvaća.

A tko sa sobom vuče neko bolno neuzvraćeno sjećanje, neki neizlječivi nezaborav, koga uspomene zakivaju u mjesto, tko se izbrisan iz nečijih misli osjeća kao sjenka, prozirna i krhka, bez korijena i bez svrhe, prepoznaje surovu igru riječima i brutalnost ovakve formulacije. U stvarnom, ovom opipljivom životu pravo da budemo zaboravljeni i da zaboravljamo inherentno nam je i ispraksano, ali njegovo ozakonjenje daje novu dimenziju ironiji birokracije. Ogromnu nelagodu izaziva to gomilanje prava i mogućnosti, dok je s druge strane jedina obaveza – poštivanje prava i suzdržavanje od kršenja istih…

Uznemirava disbalans između kontroliranog sustava prekršaja i kazni u virtualnom svijetu i onom što kroz njega puzimo svakodnevno. Makar kad je pamćenje u pitanju. Kad je u pitanju zaboravljanje, trajanje.

Upravo ono što nije od javnog interesa da bude zabilježeno, objavljeno i dalje distribuirano u digitalnom svijetu „analognom“ čovjeku predstavlja izvor napajanja. Uzrok kratkih spojeva, grešaka, pada sustava. I nema čudotvorne trave zaborava što raste samo u noći punog mjeseca pa da njome mehanizam obnovi stanice. Nema ni protuotrova.

Život nema pravni ni kazneni sustav koji regulira neuzvraćenu ljubav, neposlano pismo, neuzvraćeni poziv, propuštenu šansu… Nema dugme za pauzu da sačeka ono bitno, dok ne posvršavaš ono hitno. Bilo bi lijepo da postoji i da radi. Nema tog suda kojem možeš uložiti žalbu za izgubljena prijateljstva, nesporazume, pogrešne izbore… Nema ni okvirnog vremena trajanja sjećanja ni zaborava. Može trajati decenijama. Može se činiti i da je prošlo, pa da te u nekom tuđem, a poznatom mirisu sačeka nakon par godina.

Nema regulativa, zakona, kaznenih mjera. Ovisi samo o tuđoj i našoj vlastitoj savjesti, (ne)činjenju, obzirima, egoizmu, ušuškanosti, provincijskoj pomirljivosti, letargiji.

Share