Pravo na obeštećenje civilnih žrtava rata

Share

Je li moguće pokrenuti postupak radi naknade štete i protiv koga, 20 godina nakon što je osoba ubijena samo zato što je pripadnik srpske nacionalnosti i to od strane nepoznatog počinitelja koji je pripadnik hrvatske vojske?

Zora L., Knin

Da bi se u takvim slučajevima ostvarile pretpostavke za odgovornost Republike Hrvatske za nastalu štetu, a sukladno Zakonu o dogovornosti RH za štetu koju su počinili pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga za vrijeme Domovinskog rata (NN 117/03, u nastavku teksta Zakon o odgovornosti), potrebno je razlučiti da li se u konkretnom slučaju radi o ratnoj šteti, da li štetni događaj ima karakter terorističkog akta i na kraju, da li postoji zastara potraživanja naknade štete sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 58/93, 3/94, 7/96 i 91/96, u nastavku teksta ZOO).

Ratnom štetom kvalificira se samo ona šteta koja je posljedica nekog ratnog čina ili je u izravnoj vezi s ratom. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o odgovornosti definira pojam ratne štete. Nadalje, prema stavku 2. istog članka pretpostavlja se da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija. Republika Hrvatska, prema odredbama članka 2. Zakona o odgovornosti po općim pravilima odgovornosti za štetu, odgovara samo za onu štetu iz članka 1. Zakona o odgovornosti (šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom) koja nema karakter ratne štete. Prema čl. 1. st. 2. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (NN 117/03, u nastavku teksta ZOŠT), terorističkim aktom smatra se osobito akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.

Ubojstvo civila srpske nacionalnosti izvan područja ratnog djelovanja od strane nepoznatog pripadnika hrvatske vojske svakako nema karakter ratne štete. Činjenična tvrdnja da je štetu počinio nepoznati pripadnik hrvatske vojske, koja se vrlo često dokazivala i iskazima svjedoka očevidaca, ipak za sud ostaje nedovoljno dokazana tvrdnja. Stoga prilikom odlučivanja sudovi u takvim slučajevima ne primjenjuju Zakon o odgovornosti za štetu koju su počinili pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga za vrijeme Domovinskog rata, već ZOŠT. Primjenom ZOŠT-a oštećenima, odnosno bliskim srodnicima ubijenog dosuđuje se odštetni zahtjev koji je limitiran na iznos od 350.000 kuna po štetnom događaju, dok je prema svakom oštećenom dosuđivano 60 posto od stvarne štete, i to samo na ime neimovinske štete za duševne boli koju su oštećeni pretrpjeli i koju će ubuduće trpjeti. Ukoliko bi se u takvim slučajevima primijenio Zakon o odgovornosti, pretpostavlja se isplata ukupne kako neimovinske tako i imovinske štete koju su pretrpjeli bliski srodnici ubijenog, i to sukladno ZOO-u, što u većini slučajeva znatno prekoračuje limitirani iznos prema ZOŠT-u.

Ono što stvara problem u cilju ostvarenja prava na naknadu šteta oštećenih je pitanje da li je nastupila zastara potraživanja naknade štete. Od štetnog događaja stupio je na snagu Zakon o izmjenama ZOO-a (NN 7/96), kojim je brisan čl. 180 i članom 2. određeno da se postupci za naknadu štete pokrenuti po čl. 180. ZOO-a prekidaju i da će se postupci nastaviti nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata. Ovaj Zakon o izmjenama ZOO-a objavljen je u „Narodnim novinama“ od 26. siječnja 1996. i stupio je na snagu osam dana od objave, 3. veljače 1996. Prekid traje sve do 31. srpnja 2003. godine, kada su na snagu stupili Zakon o odgovornosti i ZOŠT.

Oba zakona su donesena u cilju popunjavanja pravnih praznina koje su nastale Izmjenama ZOO-a 1996. godine, jer je ukinut čl.180 ZOO-a kojim je bila određena odgovornost Republike Hrvatske. Sukladno tim izmjenama, sva zastarijevanja naknade štete koja su počela teći prije 3.veljače 1996. nastavljaju teći nakon stupanja na snagu novih dvaju zakona. Prema tome, zastarijevanje koje je počelo teći prije 3. veljače 1996. godine, s obzirom na objektivni rok zastare od pet godina, trebalo bi se nastaviti, a vrijeme zastare koje je proteklo do momenta prekida uračunava se u određeni rok za zastaru. Međutim, ovakav način računanja protoka roka zastare, koji je oštećenima išao u prilog, promijenjen je recentnim odlukama Vrhovnog suda. U obrazloženjima odluka Vrhovnog suda (rev-1095/12) navodi se da nije od značaja odredba čl. 11 ZOŠT-a jer da u smislu odredbe čl. 376 ZOO-a potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine otkada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Kako se u navedenim slučajevima radi obično o štetnim događajima s početka 1990-ih godina, to znači da je zastara nastupila prije 3.veljače 1996. godine, kada bi trebao nastupiti prekid zastare sukladno Zakonu o odgovornosti.

Stoga je nastupila zastara potraživanja naknade štete ukoliko postupci za ostvarenja prava na naknadu štete, zbog trpljenja duševnih boli, zbog smrti bliske osobe koja je stradala kao civil srpske nacionalnosti od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine, nisu ni pokrenuti, ili su pokrenuti nakon isteka roka od tri godine od saznanja za štetu. Samo ukoliko je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela ratnog zločina i odgovornosti počinitelja, tada se primjenjuje dulji rok zastare iz čl. 377 ZOO-a, što dalje znači da zastara potraživanja naknade štete neće nastupiti i oštećeni je u prilici da ostvari svoje pravo na naknadu štete.

 

Share