Svatko tko čuje da naslov novog filma koji je režirao Predrag Ličina glasi „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“ i da je to zombi komedija najvjerojatnije puca od smijeha. Takav smijeh svakako nije tek reakcija na zgodan i duhovit naslov, kakve vidimo kod uobičajenih komedija kod nas i u inozemstvu, već u sebi sadrži osjećaj katarzičnog olakšanja u odnosu na jednu tešku temu koja nas pritiska već godinama. Čini se da je Hrvatskoj dosta teških i iscrpljujućih tema i da crna komedija poput ove stiže ne tek kao blaga limunada nego kao mogućnost da ljudi pogledaju svijet oko sebe na jedan razumno okrepljujući način. S Predragom Ličinom razgovaramo o motivima da napravi ovaj film, o Srbima i Hrvatima, o današnjoj kaotičnoj civilizaciji i o zombijima koji će promijeniti sve…

Koji je bio vaš motiv da se bavite, sudeći po naslovu filma, vrućom nacionalnom i političkom temom?

Sve je krenulo od mojih velikih simpatija prema hororu i tzv. zombi filmovima. Kada sam u glavi vrtio sve te filmove utvrdio sam da su rijetki filmovi koji se bave istraživanjem spasonosnog seruma protiv zombija. Tada je postojao zapravo samo jedan, „28 tjedana kasnije“ Dannyja Boylea, u kojem supruga glavnog junaka nosi u sebi ta antitijela od kojih će se napraviti taj serum. Pomislio sam tijekom jednog snimanja zašto ne bih napravio film koji bi se bavio otkrivanjem takvog seruma i onda sam sebi rekao: „zamisli da su u takvom filmu Srbi imuni i da se od njihove krvi pravi serum protiv bolesti koja napada samo Hrvate“. Prepričam ja ovu budalaštinu ljudima na setu i svi odvale od smijeha. I, eto, tako je sve počelo.

Kako ste uspjeli spojiti horor, znanstvenu fantastiku i međunacionalne odnose između Hrvata i Srba?

Moj film je tzv. zombi komedija i taj žanr je već poznat u svijetu, a kod nas nemaš komedije bez Srba i Hrvata. Meni je cijelo vrijeme bilo u glavi da bih radio nešto o odnosima naših naroda ali mi je bilo jasno da ne bih želio napraviti film o tome, uvjetno rečeno, na neki ozbiljan način. Nisam želio, kako se to kaže, nešto kao evropski autorski film s dugim kadrovima nego zafrkanciju, tako da su mi se odlično uklopili zombiji, Srbi i Hrvati – gdje ćeš bolje.

Kako funkcionira jedna očito teška tema, kao što su odnosi Hrvata i Srba, kao zafrkancija?

Pa ja mislim da se tako borim protiv teških problema, jer kad god mi je teško ja nastojim da stvar okrenem na šalu i tako mi je lakše. Tako sam i ovu tešku temu stavio u žanr komedije, samo da ljudima koji će to gledati ne bude to još jedna teška tema nego da im bude smiješno. Ljudi su svoja pitanja napravili teškim, a humor djeluje opuštajuće u odnosu na takvu težinu. Priča ovog filma je možda zato prilika da se ljudima na jedan način pokaže da takvi njihovi problemi i ne moraju biti tako teški. Hrvati i Srbi ovdje žive preko hiljadu godina i osuđeni su jedni na druge i moja ideja je da gledaoca u kinu pokušam vratiti na takve normalne činjenice.

Kako su reagirali glumci: kako su oni u sebi preradili takvu tešku temu u humor?

Kada sam glumcima dao tekst, njima je to bilo jako smiješno i duhovito i jedva su čekali da počnemo snimati. Na primjer na jednoj glumačkoj probi Tihana Lazović je uzbuđeno rekla: „Hej ljudi mi ćemo ovo stvarno snimati!“ Kada nekom kažeš da ćeš snimati zombi film o Hrvatima i Srbima i da se tu umiješani i Bosanci i Slovenci i drugi to je zaista svima zaprepašćujuće i uzbuđujuće. Apsolutno svi glumci su bili oduševljeni scenarijem i nitko nije pomislio da je to pretjerana zafrkancija na temu Srba i Hrvata. Zaista smo svi koji smo radili na filmu shvatili taj film kao spasonosni serum koji treba unijeti za opuštanje naše stvarnosti. Daj više, dosta je bilo prebrojavanja krvnih zrnaca, jer sutra nas već zombiji mogu napasti i što onda?

Kako gledate na međunacionalne odnose Hrvata i Srba koji su sada u 2019. godini ušli već u jednu tegobno beskonačnu fazu?

Najradije bih citirao genijalnog Ramba Amadeusa koji je rekao da kada ti je plaća do 300 eura tema ti je nacionalizam, kada ta plaća naraste na 500 eura tema su garderoba i kafići, a kada pređeš 1000 eura tema su zdrav život i putovanja. Kod onih s prihodima iznad 3 soma eura prestaje palamuđenje i priča se o vremenskoj prognozi. Svi ti problemi dolaze iz takve egzistencijalne baze: kada odeš negdje u inozemstvo gdje se bolje živi, ti uopće ne osjećaš takve probleme. To je tako kod nas, pri čemu je Hrvatska u tome baš iskočila u zadnjih par godina.

Što mislite o sljedećoj konstataciji: Na ovim se prostorima služimo najmodernijom tehnologijom 21. stoljeća, a živimo u atmosferi Tridesetogodišnjeg godišnjeg vjerskog rata iz 17. stoljeća?

Razmišljao sam o tome i mislim da je to sve nekako napumpano i da u realnosti u međunacionalnim odnosima ljudi ne prebrojavaju toliko krvna zrnca drugih, koliko nam se to servira. Mislim da među nekom normalnom ekipom i običnim narodom to nije tako, koliko nam se to prezentira, počevši od svih tih komentara na društvenim mrežama, iz čega se čini da nam čitava država tako razmišlja. Mislim da tih ekstremista nema toliko puno, ali su jako glasni. Možda sam u krivu pa se samo tako tješim.

Na primjer u dokumentarnom filmu „Srbenka“ jednoj stvarnoj djevojčici iz Rijeke jako je bilo teško da kaže da je Srpkinja…

Da, to je istina. Svaki dan se može na portalima i u novinama izjaviti da zapravo nije u redu da je ovdje netko Srbin, da gomila ljudi nemaju hrabrosti i ne žele to priznati i radije bi da šute nego da imaju problema zato što su to priznali. I dalje mislim da među normalnim ljudima to nije tako, ali dovoljno je da čovjek pogleda jedan mrzilački tekst od nekog tipa i da ga to uplaši. Čestitka za pravoslavni Božić s odrubljenom srpskom glavom izmislio je jedan čovjek ali ta fotografija djeluje uznemirujuće za čitavu (srpsku) populaciju. Ne znam kako bih na to reagirao da imam 16 godina; vjerojatno bih se užasno uplašio, jednako kao i ti drugi ljudi.

Što mislite, ima li lijeka za to? Kako živjeti u zemlji u kojoj svako malo u javnosti izleti neki pojedinac s ubilačkim stavovima?

Ne, tu lijeka nema. Pitanje je samo kako ćeš ti sam sa sobom raskrstiti tu stvar. Da li ćeš se, kada netko okači tako nešto na društvenim mrežama, uplašiti ili ćeš se protiv toga boriti. U stvarnosti puno je manje onih koji će se protiv toga boriti, a puno je više onih koji će se uplašiti i zašutjeti. U tom smislu čini mi se da je sve gore, naročito u posljednjih nekoliko godina i da smo danas ne u ’91. nego u ’41. To je sve zato što narod živi loše i koga ćeš onda za to okriviti: Srbe ili migrante. Ja sam svoj film snimio, ne zbog nekih jako ozbiljnih stvari, nego zato da se ljudi malo opuste i da konačno na taj način počnu shvaćati kuda takva prebrojavanja vode. Jer, svi smo mi, i Hrvati i Srbi, jako nebitni. U nekom planetarnom smislu, za 212 godina Hrvata ovdje više neće biti a za 320 godina više neće biti Srba. Svi masovno odlaze. Evidentno je da narod odlazi i nestat će kao takav, a onda imaš neku ekipu koja se pali na nacionalizam. To mi je potpuno apsurdno. Cinično rečeno, ako ponovno dođe do sukoba Hrvata i Srba, manje će ljudi poginuti, jer će mnogi već otići.

U vašem filmu Hrvati se pretvaraju u zombije. Zar to nije i slutnja čitave današnje digitalizirane i robotizirane civilizacije?

To je tako i svijet postaje sve više robotiziran, a zombiji u kinematografiji jesu na neki način simbol takvoga svijeta. Skoro hiljadu filmova je do sada u svijetu snimljeno o zombijima od 30-ih godina prošlog stoljeća do danas a u posljednjih desetak godina (od serije „Walking dead“) u velikom su zamahu i postali su jako popularni. Možda su ljudi shvatili da im je blizu kraj… Bajka science fiction filmova se pretvorila u imaginaciju današnje stvarnosti.

Crna komedija je postala dominantni filmski žanr na ovim prostorima. To je nova vrsta angažmana ili bijeg u humor, zato što se stvarnost ionako ne može promijeniti?

Hrvatska je užasno inspirativna za svaki oblik crne komedije. Zamislite da ste vi redatelj i da vas zove američki producent da napišete film o događajima u regiji, da u njemu ima politike i da je baziran na istinitim događajima. I onda vi krenete pisati scenarij u kojem su glavni likovi Bandić, Kerum i Palma Marković i opisujete sve te njihove anegdote; od Palmine žirafe u Jagodini, Bandićevog puzanje u čarapama na groblju u Brčkom, do Kerumove izjave da ne želi asfaltirati cestu do bolnice u Splitu, jer bi se zbog konfiguracije asfalta mogao oštetiti njegov Ferari. I kada takav scenarij pošaljete američkom producentu, on vas nazove i kaže: rekli smo po istinitim događajima? Izgubili ste posao. Ne možete danas, pišući crnu komediju o Hrvatskoj, smisliti ništa što je uvjerljivije i bolje – od same stvarnosti. Meni kao filmskom redatelju sigurno ne bi bilo tako inspirativno da živim u Štokholmu i da je Hrvatska na primjer Norveška, a Srbija Švedska… Ne bi bilo tako uzbudljivo, a ja sve te apsurde doživljavam kao šalu.

U vašem filmu radnja počinje bankrotom Hrvatske. Kada bismo to preveli u današnje brojke onda je od pristupanja Hrvatske EU 2013. do danas Hrvatsku napustilo oko 250 000 radno sposobnih ljudi, otprilike isto onoliko koliko je protjerano Srba u ‘Oluji’. Kakva je budućnost zemlje u kojoj ste rođeni?

Dok ćemo mi biti živi u Hrvatskoj se ništa neće popraviti na bolje; bit će samo sve gore i gore. A onda kada mi umremo bit će još gore, a onda nakon par stotina godina, neki narodi će nestajati. Po mojoj procjeni ovdje za nekoliko stotina godina više neće biti ni Srba ni Hrvata nego će ih zamijeniti neki drugi biološki puno vitalniji ljudi. To je tužno i to sigurno stvara mučninu ali na žalost će tako biti. To je povijest. Nestali su Feničani i Asirci ali su budućim naraštajima nešto ostavili, a kada izumru Hrvati i Srbi budućim naraštajima neće ostaviti ništa.

Što mislite hoće li biti reakcija, polemika i ljutih napada na vaš film?

Reakcija će sigurno biti. Nadam se da će ljudi voljeti moj film i da će ga gledati. Moja jedina ambicija bila je da snimim film za narod koji će otići u kino da se zabavi sat i pol. Što se tiče napada, oni bi mogli doći jedino od nekih desnih struja ali oni ne odlaze u kino i ne gledaju filmove, bar većina njih. Oni jedino mogu izmisliti neke priče na osnovu naslova filma, što su već i učinili, ali koje nemaju nikakve veze s filmom. Zamisli da takvi ljudi, unaprijed spremni na napade, odu pogledati film i taj film im se dopadne… Uf, šta sad?

Šta će biti vaš sljedeći projekt nakon ‘Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj‘?

Već više od 10 godina želim napisati scenarij za TV seriju o životu Aleksandru Milesa, čovjeku koji je u 80-ima opljačkao Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku i koji je na tadašnjem Lenjinovom trgu imao videoteku „666“. To je nevjerojatno zanimljiva priča: njegov otac je bio znameniti Konstantin Miles, a sestra mu je bila tada vrlo talentirana novinarka Maja Miles. Kada je Miles uhvaćen i kada su ga iz NSB-a pitali zašto je pokrao te knjige odgovorio im je da će one biti „bolje čuvane nego kod vas“. Imao je crte genijalca i na kraju se ubio iz sedmog pokušaja…