Predrag Radonjić: Vlasti u Prištini osporavaju nam rad i postojanje

Piše: Bojan Munjin

Sasvim objektivno rečeno, voditi danas Narodno pozorište iz Prištine sa sjedištem u Gračanici gotovo je nemoguća misija. Ovo kazalište na srpskom jeziku tek je polovina nekadašnjeg teatra u kojem su …

Predrag Radonjić

Sasvim objektivno rečeno, voditi danas Narodno pozorište iz Prištine sa sjedištem u Gračanici gotovo je nemoguća misija. Ovo kazalište na srpskom jeziku tek je polovina nekadašnjeg teatra u kojem su Srbi i Albanci radili zajedno, no u međuvremenu su se dogodili rat, mržnja i razaranja i uspostavljen je sasvim drugačiji status Kosova. O uvjetima u kojima danas radi ovo kazalište i u kojima žive preostali Srbi na Kosovu i Metohiji, njihovim odnosima s Albancima te strahovima i razmišljanjima o perspektivama života za P-portal govori direktor ovog kazališta Predrag Radonjić.

Kako danas živi Narodno pozorište iz Prištine sa sjedištem u Gračanici?

Već u samom nazivu uviđa se nelogičnost pa i tragičnost pozicije ovog neobičnog teatra. Nama je naša matična scena u Prištini, u pozorištu koje smo osnovali i u pozorišnoj zgradi koju smo izgradili, nedostupna. Imamo zaposlene radnike pozorišta i članove ansambla razasute od Gračanice preko Kosovske Mitrovice do Beograda. I uslovi u kojima sada funkcionišemo sa sedištem u Gračanici daleko su od standardnih. Zbog malobrojnosti stanovništva i njegove razasutosti svako igranje izvodimo u drugom mestu. Nakon premijere u Gračanici, obično obiđemo sva kosovskometohijska mesta gde postoje elementarni uslovi za igranje i gledaoci koji žele da nas vide. U tom smislu mi kao i uvek delimo sudbinu naše primarne publike, a to je prevashodno preostalo srpsko stanovništvo na Kosovu i Metohiji. Tu su, naravno, onda i brojna gostovanja na koje želimo da stavimo naglasak u narednom periodu, jer mislim da je veoma bitno da publika u drugim delovima Srbije i u regionu, pa i šire, upozna naš rad. Sa druge strane, imamo solidnu podršku resornog Ministarstva kulture Srbije, imamo i kulturnu misiju za koju verujem da je obavljamo na dobar način i da uspevamo da pravimo kvalitetne predstave koje privlače pažnju i publike i medija.

 Odvojeni svetovi

Ove godine vaše kazalište slavi 70 godina postojanja. Koji su značajni datumi u njegovoj historiji?

Značaj pre 1999. godine se ogleda u tome da se u pozorištu koje je osnovano 1948. u Prištini, pored srpske, ubrzo formirala i albanska drama, i da su one funkcionisale sve do rata. To pozorište je u umetničkom smislu imalo svoje uspehe i padove, ali konstanta je da je njegov rad uvek zavisio od političkog ambijenta i međunacionalnih odnosa Srba i Albanaca. Od vere u mogućnost zajedništva, preko albanskog institucionalnog iredentizma, do perioda Miloševićeve vladavine. Tako je i sada: postoje dva pozorišta, jedno je srpsko Narodno pozorište u Prištini koje radi u Gračanici, kao legalni i legitimni baštinik tradicije i albanski Nacionalni teatar Kosova. Dva potpuno odvojena, moglo bi se reći i suprotstavljena sveta. Nama se osporava pravo i na postojanje. Naš teatar se naziva od strane kosovskih vlasti ilegalnim i paralelnim. Značajan, reklo bi se i herojski period ovog pozorišta započinje obnovom njegovog rada 2005., u gotovo nemogućim uslovima, kada je taj zadatak na sebe preuzeo bivši upravnik Nenad Todorović. Mislim da u poslednje vreme nadograđujemo taj rad na dobar način i da ga podižemo na novi nivo.

Zašto zapravo ovo pozorište više ne radi u Prištini?

U Prištini je od predratnih 40 hiljada Srba danas preostalo svega nekoliko desetina staraca i u njoj su sistematski uklonjeni svi tragovi postojanja Srba. Ne samo u talasima nasilja neposredno nakon rata i tokom pogroma 2004., već i u periodima zatišja traje permanentno, institucionalno, tiho nasilje sa istim ciljem. Preživelo je samo ono što su međunarodne snage sačuvale, ponešto se od uništenog i obnovilo, ali Srba nema više u glavnom gradu najmlađe evropske demokratije, kako zapadni pobornici kosovske nezavisnosti nazivaju Prištinu. U tom ambijentu postavlja se pitanje za koga tamo da igramo i ko bi želeo da nas vidi. Imamo mi svoju publiku u mestima gde je preostalo da živi srpsko stanovništvo i mislim da je u tom smislu mnogo tačniji naziv za naše pozorište – Narodno pozorište Kosova i Metohije, nego ovo sada koje nosi ime grada iz koga smo proterani.

Trenutno imate više značajnih i aktualnih predstava. Gdje ih igrate?

Kao što sam i napomenuo, u svim mestima na KiM gde za to ima uslova, potrebe, želje i mogućnosti, kao što su Gračanica, Kosovska Mitrovica, Štrpce, Zubin Potok, Leposavić, Šilovo… Igramo povremeno i za naše izolovano stanovništvo i povratnike u portama manastira, dvorištima kuća, ruiniranim zgradama domova kulture… Mislim da su nam gostovanja u tom smislu jako bitna, jer verujem da imamo veoma kvalitetne predstave i da je potrebno da predstavimo naš rad i istinu o nama i drugde. Upravo smo se vratili sa gostovanja u Berlinu i nemačka publika koja je gledala našu predstavu “Dantonova smrt” pokazala je veliko interesovanje za uslove u kojima radimo. Mislim da se o tome nedovoljno zna. Nakon toga bili smo sa Mihizovim “Banović Strahinjom” u režiji Nebojše Bradića u Raški i Vrnjačkoj Banji. Ima nas.

Da li vaš teatar na bilo koji način financira ili pomaže vlast u Prištini?

Mi smo isključivo pod nadležnošću Ministarstva kulture Republike Srbije. Vlasti u Prištini nas smatraju paralelnom i ilegalnom institucijom i ne samo da nas ne pomažu, već nam osporavaju i otežavaju rad i postojanje. Kosovske institucije nam ne priznaju dokumentaciju, pečate, tako da imamo uvek problema kada je potrebno da idemo na neko gostovanje i pređemo administrativne prelaze. Inače, potpisali smo protokole o saradnji sa Narodnim pozorištem u Beogradu, Srpskim narodnim pozorištem u Novom Sadu (pripremamo sa njima Gogoljevu “Ženidbu”), sa Narodnim pozorištem u Šapcu (sa njima u koprodukciji je realiziran “Banović Strahinja”), a u planu je da do kraja godine to učinimo i sa pozorištima u Užicu, Nišu, Subotici, Kragujevcu…

Koje teškoće morate prolaziti kao direktor ovog kazališta?

S obzirom na sve što sam prethodno rekao o uslovima rada NPP-a, jasno je da je u pitanju jedno netipično i teško rukovođenje. Tu su i drugi problemi sa nedostatkom ljudstva: nemamo dovoljan broj glumaca, nemamo producenata i organizatora, nemamo zaposlenog kostimografa, šminkera, direktora tehnike… U tom smislu delimo probleme sa drugim pozorišnim kućama u Srbiji. Uspevamo za sada da se nosimo sa tim teškoćama, da ih posmatramo kao motivaciju ne samo da preživimo već i da živimo. Uprkos svemu.

Kako izgleda život Srba u Gračanici i u ostatku Kosova i Metohije?

Na KiM postoje sredine koje, i pored mnogih sličnosti, predstavljaju svetove za sebe i gde se situacija razlikuje na više načina. Imamo zapravo nekoliko većih celina sa srpskim stanovništvom koje je neko nesrećno nazvao enklavama: Gračanica, Štrpce i Kosovsko Pomoravlje, a tu je i sever Kosova koji je neposredno fizički naslonjen na teritoriju centralne Srbije. Ono što je zajedničko za sve ove ljude je neprestani osećaj nesigurnosti i ugroženosti, koji varira od brutalnog fizičkog nasilja do perfidnijih, ali ništa manje pogubnih oblika institucionalnog nasilja, ignorisanja i otežavanja života i rada u periodima kada je “bezbednosna situacija stabilna”. Zbog toga se Srbi sa Kosova i dalje osipaju i odlaze. Ipak, ima i nekih neobičnih i lepih pokazatelja kao što je to recimo relativno visok natalitet kod preostalih Srba. Sve dok Beograd, odnosno Srbija bude ovde držala svoje institucije u prosveti, zdravstvu, kulturi i drugde, mislim da ima nade za opstanak i očuvanje identiteta i baštine.

Postoje li veze između Srba i Albanaca u svakodnevnom životu?

[pullquote]Možemo se privatno družiti recimo sa glumcem Enverom Petrovcijem i dramskim piscem Jetonom Nezirajem, ali kada se stvari prevedu u javnu sferu i na nivo potencijalne institucionalne saradnje, one tu prestaju[/pullquote]

U kriminalu i biznisu svakako, na ostalim nivoima veoma retko i sporadično, kada se pronađe eventualno nekakav zajednički interes. Mi se recimo možemo privatno družiti sa glumcem Enverom Petrovcijem i dramskim piscem Jetonom Nezirajem, ali kada se stvari prevedu u javnu sferu i na nivo potencijalne institucionalne saradnje, one tu prestaju. Albancima na Kosovu je sasvim prihvatljivo i dobrodošlo da ugoste u Prištini pozorišta iz Beograda i beogradske glumce i reditelje, ali ne i pozorište koje se nalazi na desetak kilometara udaljenosti, u Gračanici, i kosovske Srbe koji tu žive i rade.

Koliko Srbe opterećuje neizvjesna politička situacija oko statusa Kosova i Metohije?

Prilično. Sve nade i strahovi su u ovom trenutku vezani uz Beograd i odluke koje će biti ili neće biti donesene u briselskom dijalogu. Srbi na KiM pretežno svoju egzistenciju vezuju za rad ovde u institucijama Republike Srbije i to ih održava da ostanu tu gde jesu. Bilo šta što bi to poremetilo i promenilo doživljava se kao nešto što ih može ugroziti. Naravno, uvek je prisutan strah od nasilja ekstremnih Albanaca i od mogućnosti ponavljanja pogroma iz 2004. Mislim da je u ovom trenutku najprisutnija bojazan da određeni politički dogovori mogu da izazovu nove opasnosti po njih, pretežno za one Srbe koji žive južno od Ibra.

Mesta utehe

Snimili ste dokumentarni film o srpskim manastirima na Kosovu i Metohiji. Kako oni žive nakon pogroma 2004. godine?

[pullquote]Sve nade i strahovi su u ovom trenutku vezani uz Beograd i odluke koje će biti ili neće biti donesene u briselskom dijalogu[/pullquote]

Meni je neprihvatljivo da pomislim da se Dečani, Gračanica, Pećka patrijaršija, Bogorodica Ljeviška mogu nalaziti na teritoriji neke druge zemlje osim Srbije, da o njima mogu voditi brigu neke druge institucije osim srpskih i da se mogu voditi kao kulturna baština i nasleđe bilo koje strane države. Ti manastiri su u korenu kulturnog, istorijskog, državotvornog i verskog identiteta Srba, ne samo onih na Kosovu i Metohiji već i u celini. To su bili i moji motivi da snimim dokumentarni serijal “Čuvari baštine” i da pokušam da upozorim na ove činjenice. Ovi manastiri se trenutno fizički ne ugrožavaju, ali zato im se uzurpira zemljište, seku šume, neprestano pokušava protivzakonita gradnja koja ugrožava njihov prostor i egzistenciju.

Kakva je veza ovih manastira danas s vjernicima i koliki je njihov simbolički značaj?

Mi u našem kulturnom nasleđu nemamo viših vrednosti. To je bio možda jedini period u našoj nacionalnoj istoriji kada smo i kao država i u kulturnom smislu bili na najvišem evropskom nivou. Najveće galerije vrhunskog evropskog slikarstva 13. i 14. veka i istovremeno arhitektonski biseri su ti naši manastiri. Njihov simbolički značaj je ogroman, ali se ne ograničava samo na to. Ti manastiri su mesto okupljanja, utehe i podrške za preostale Srbe na Kosovu i Metohiji, mesta hodočašća za vernike i ljubitelje kulture i istorije. I ne ostavljaju ravnodušnima nikoga ko ih poseti.

Snimili ste igrani film “Sporazum” o životu na Kosovu i Metohiji. Kada se osvrnete, kako izgleda taj život kroz vaše lično iskustvo, i iskustvo novinara koji je izvještavao s tih prostora, posljednjih 18 godina?

Scenario za taj film upravo je proistekao iz mog dugog novinarskog iskustva i potrebe da ga sažmem u poetičko svedočanstvo i transponujem u umetničku formu koja je manje efemerna nego što su to novinarske vesti i analize. Pripadam generaciji koja već gotovo tri decenije živi u procesu nacionalnog rastakanja, osipanja i gubitništva… I u tome nam je praktično protekao najveći deo života. Bio sam svedok i naše bahatosti i zadrtosti, licemerja stranaca, zločina Albanaca… Pokušavam neprestano da uvidim da li je moguće naći snagu za duhovni preokret i zaokret od očajavanja, pesimizma, bezvoljnosti i bezidejnosti kojima smo okruženi. Veoma teško, ali verujem da je ipak moguće.

Postoji li mogućnost za stvarni suživot Srba i Albanaca na Kosovu i Metohiji, za povratak protjeranih i raseljenih Srba i njihov bolji položaj?

Nekakav suživot u smislu izmešanosti Srba i Albanaca praktično gotovo da nikada i nije postojao. Čak i u Titovo vreme, koje mnogi smatraju zlatnim dobom međuetničke tolerancije. Najviše što se doseglo je relativno pristojan odnos u životu jednih pored drugih. Razlike u jeziku, veri, kulturi i običajima su mnogo veće nego što su to bile razlike između Srba i Hrvata u Hrvatskoj ili tri naroda u Bosni i Hercegovini, a vidimo i tamo koliko je suživot realan. Od suštinske je važnosti da se očuva preostalo srpsko stanovništvo i naša kulturna baština na Kosovu i Metohiji. A od naših predaka i iz naše istorije mogli bismo se možda učiti verovanju o tome kako se vekovima taj narod mogao održati u verovatno bezizglednijim situacijama i okolnostima.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: