Priberimo se za školu!

Share

Dođem na more i shvatim da nemam sa sobom papira. Za pisanje. Ni koliko treba da se napiše „kupiti sapun i vreće za smeće“. Zaboraviti takvu jednu za civiliziran život osnovnu potrepštinu – neshvatljiv propust. Srećom, nedaleko od stana ima jedna knjižara, i papirnica, vrata do vrata, ista firma, u samom centru grada. Idem po papir u papirnicu, pri čemu lokalnu (a ne u kakav veliki supermarket koji prodaje sve od igle do lokomotive), odlično! A tamo rade trgovkinje – prave papirničarke – romantika par excellence!

Ulazim; klimatizirano, čisto, svijetlo, svjetleće zapravo, i trgovkinje su tamo, papirne galanterije (i uopće svega onog što se engleski zove stationery) koliko vam srce ište, i – raspršeni među svim tim policama – roditelji s djecom. Tad mi tek sine koji je datum: prvi dan škole već opasno ante portas, upao sam u špicu papirničke sezone, tko god je savjestan roditelj, krajnje mu je vrijeme da se pobrine za osnovne potrebe svojeg školarca. I odjednom se među svima njima – tetama prodavačicama, roditeljima i djecom – osjetim kao uljez. I gore od toga: s kutijom cigareta u džepu košulje i podočnjacima od nespavanja, teško da izgledam kao idealan tip uzor-dečka za njihove potomke.

Ja ipak stanem tražiti svoj bijeli papir formata A4 i usput osmatram. Po policama nekakva roba za polovinu koje uopće ne mogu prepoznati što je, čemu služi i kako se upotrebljava. Ne snalazim se. Kao da ne pripadam toj branši. Ja, student, pa još filologije. Ako u knjižari i papirnici nisam kao riba u vodi, u apoteci sigurno neću biti. Ili sam, u svojoj dvadeset i prvoj godini, izgubio korak s vremenom? Ipak je osnovna škola bila davno, a u srednjoj je sa školskim priborom bilo lako ćemo.

Nasuprot meni – oni (mislim roditelji, naravno). Sve znaju. Jedna majka sa sinom od nekih dvanaest godina nosi pod rukom jedno deset bilježnica najmanje, što velikog što malog formata, sve s različitim dezenima i motivima. „Treba ti još za lektiru“. Pitam se koliko je lektira dotična gospođa pročitala tijekom svojeg školovanja, još mi je upitnije to koliko će ih pročitati sin. Ali bilježnica treba, normalno da treba! Ima i očeva, neki su od nabavke školskog pribora odlučili napraviti obiteljski ritual. Glavinjaju i klimaju glavama na opaske svojih supruga o ugodnoj temperaturi.

Ja sam, i dalje u potrazi za papirom, našao u međuvremenu jedan zgodan i jeftin fascikl, proizvodnja (ili samo distribucija, nije jasno) Narodnih novina iz Zagreba, od tankog kartona, boja nekakva ciglena, a ima i drugih, sve ugodne, zagasite – papirne. Baš fino i ukusno. Ali još uvijek ne nalazim ono radi čega sam došao pa stajem u red ne bih li u papirnici priupitao gdje stoji papir.

Pravo je pitanje – čime roditelji to opremaju djecu? Entuzijazmom? Znatiželjom? Vjerom i nadom u nove pobjede? Nadahnućem? Ne možemo tvrditi sa stopostotnom sigurnošću, ali ne čini se kao da je tako, pogotovo ako posmatramo djecu. Opremili su ih, prije svega, robom, i, po svoj prilici, samo robom. I to kakvom? Pa skupom, naravno

Preda mnom majka s kćeri. „Dat ćete mi (N. B., mi, ne čak ni nam) i tempere. Neke kvalitetnije. I vodene, je l’ trebaju za drugi razred vodene?“, pita majka trgovkinju. Zanimljivo je primijetiti da dijete niti zna što mu treba, niti ga se što pita, niti izgleda odveć zainteresirano (a kamoli, recimo, oduševljeno) što će se kupiti tempere i vodene boje. „Ma, dajte i vodene“, i gumicu, i uloške za piši-briši, dajte i ljepilo, zapravo dva ljepila, da, jedno ‘za u školu’, a drugo „njoj za u pernicu“. E, pa kad je već riječ o pernicama, „je l’ imate nekih povoljnih?“ Imaju, kako da ne, „ove po sedamdeset“ (sic! sedamdeset kuna je povoljno za jednu pernicu?), „dođite da vam pokažem“. Ubrzo vidim u čemu je stvar: pernica je već popunjena priborom, nema brige ni za što, još kad se pridoda ona gumica i jedno ljepilo – osigurani smo potpuno.

Meni su onda konačno pokazali onaj moj papir, kupio sam ga, i fascikl isto, izlazim. Oni – ulaze i dalje neprekidno. Opremaju svoje osnovnoškolce kao u kakvom grozničavom strahu: ne daj bože da ih to opsadno stanje zvano školska godina zatekne nespremne. Bolje sa zalihama malo i prevršiti mjeru (od viška glava ne boli, a za cijenu se ne pita, što treba – treba, uostalom uvijek može i na karticu), bolje da se oni osiguraju, da ih ne bi tkogod kasnije pozivao na (ne)odgovornost.

A pravo je pitanje – čime ih to opremaju? Entuzijazmom? Znatiželjom? Vjerom i nadom u nove pobjede? Nadahnućem? Ne možemo tvrditi sa stopostotnom sigurnošću, ali ne čini se kao da je tako, pogotovo ako posmatramo djecu. Opremili su ih, prije svega, robom, i, po svoj prilici, samo robom. I to kakvom? Pa skupom, naravno! Nisam baš primijetio da se itko vrzma oko onih mojih jeftinih, praktičnih i ukusnih fascikala, koji ionako stoje negdje u prikrajku.

A kakvi su to samo fascikli! Piši po njima, crtaj – hoćeš grafitnom olovkom, hoćeš kemijskom, flomasterom, temperama, vodenima – lijepi, presavijaj, radi što te volja! Što je stvar jednostavnija, to je podatnija za kreativne intervencije, ima veći potencijal da postane igračka. Moj fascikl, za razliku od one pernice, dokraja je otvoren personalizaciji, u najpravijem smislu te riječi: on nije, ako ja neću da to bude (a sasvim je druga stvar što hoću), gotov, i kao takav, kupljen proizvod. A usto je još jeftin!

S druge strane, oni skupi, plastični, „kvalitetni“ fascikli su, osim što su u drečavim i napadnim bojama, ali o tom potom, o ukusima se ne raspravlja, tvrdi, kruti, glatki, skliski (pa hladni gotovo) i nisu ništa više od fascikla. S njima se ne može – ništa, osim poslagati u njih papire. Čak i ako, iz čisto pragmatičnih razloga, hoćete na njih napisati svoje ime – pa ni to ne možete! Morali biste za to kupiti naljepnicu za ime, isto tako gotovu, zapakiranu, ilustriranu… I kome je samo prvom palo na pamet da na dječje bilježnice i pripadajući pribor štampa slike automobila, grbova nogometnih klubova i pop zvijezda (zna se, dakako, što je za koga) – kriminalno! Osim toga, dosadno i otužno. Uvijek već viđeno. Bezidejno i zapravo jadno do bljutavosti.

I eto nas (a nismo još ni zakoračili u kakav-takav polusamostalan život koji počinje tim prvim, ili drugim, faktorom sekundarne socijalizacije što se zove škola) sa svih strana izloženih i fetišizmu robe, i komodifikaciji obrazovanja, i konzumerizmu, u najsublimnijoj formi. Ako koje dijete slučajno i ne podlegne – ništa zato! Roditelji su tu da ga pogurnu, ravno u ralje, pa će biti već odmalena dobro prožvakano i probavljeno, spremno da cijeli život kupuje i troši (jer uvijek nešto treba)! Prvo bilježnice u koje će se do mile volje naprepisivati lektira (jer zašto čitati, kad je na lektire.hr netko već napisao cijelu stvar, i to po svoj prilici bolje nego što ćeš ti sam, bez obzira na sav uloženi trud?), bolje kupiti peticu prepisanom lektirom nego svojom zaraditi trojku. Ionako nije bitan proces, već rezultat! Za likovni smo već kupili, ovaj put pravim novcem, najskuplje tempere jer bez skupog pribora – zna se – nema ni prave kreativnosti, a bez toga nema ni ocjene. Za matematiku ili engleski kupit će se koji sat instrukcija.

Djetetu – koje nije drugo nego mali čovjek – pažnju, vrijeme, uvažavanje, razumijevanje i poticaj (a to je ipak, složit ćete se, najvažnije) može pružiti samo drugi čovjek. Tu ne pomažu ni tableti ni flomasteri, koliko god skupi i kvalitetni bili

I dok stvari tako stoje, mi bez kraja i konca raspredamo o nekakvim tabletima i sličnim tehnološkim pomagalima kao o napretku kakav još u povijesti nije viđen na polju prosvjete i obrazovanja. Povećamo udio STEM-a (nauštrb nečeg drugog, naravno, a zna se i čega, jer ipak se treba čuvati opterećenja) ili bar onog što na STEM liči, pa smo odmah suvremeniji i bolji. Pa onda e-dnevnici, pa pisanje ispita na računalima… Kao da su jedni obični kompjuteri conditio sine qua non dobre škole! Rješenja temeljnih problema ponekad su mnogo dostupnija. Djetetu – koje nije drugo nego mali čovjek – pažnju, vrijeme, uvažavanje, razumijevanje i poticaj (a to je ipak, složit ćete se, najvažnije) može pružiti samo drugi čovjek. Tu ne pomažu ni tableti ni flomasteri, koliko god skupi i kvalitetni bili.

U obje moje škole, osnovnu i srednju, uveden je e-dnevnik. Glavna mu je funkcija, izgleda, ona represivna. Nije ga bilo dok sam ih ja pohađao (moja generacija još pripada među zadnje nazadne). Naši roditelji nisu morali istog trenutka znati kad smo izostali iz škole. Mi smo imali taj luksuz da eksperimentiramo. Da kalkuliramo. Da procjenjujemo. Da griješimo, na kraju krajeva. Da se snalazimo i nalazimo. Da ocjenu kažemo roditeljima tek kad smo je već ispravili. Mi smo još znali da ako isključiš kabel – neće biti telefonskog signala i da se u videokaseti vrti traka i da ako propustiš crtani, pa ako propustiš i reprizu – propustio si ga zauvijek. Nama nije baš sve bilo dostupno jednim klikom miša, mi smo još koliko-toliko uviđali uzročno-posljedične veze među stvarima i pojavama i odrastali smo u znatno većoj količini slobode.

Trećeg devetog ove godine u školske klupe diljem naše zemlje posjedat će i najnovija generacija učenika (htjeli smo isprva, onako klišejski, napisati da će ih popuniti, ali – neće, ni blizu), zajedno sa svim tobože neophodnim alatima i pomagalima, što klasičnim, što tehnološki naprednim. Istovremeno će, putem raznih e-dnevnika ili e-matica, biti uneseni i uvedeni, kao nule i jedinice, u neke baze podataka, pri Ministarstvu. Imaju li sreće da pohađaju neku od informatički dobro opremljenih škola, pružit će im se prilika, možda, bar da razviju e-potencijale, a građanima će valjda postati već nekako usput.

Nule i jedinice. Tko njima ne ovlada (bilo bi poželjno u najmanju ruku s vrlo dobrim uspjehom), u velikoj je opasnosti od toga da se i sam prometne u – nulu. Na globalnom tržištu, na domaćem tržištu, pa onda i u životu. Proizvođači i potrošači. Proizvođači, doduše, malo teže, ali potrošači sigurno već sad jesu (to bar nema šanse da podbaci). I to je sve. Ništa drugo i ništa više, izgleda. Pa ako je od kolevke pa do groba još uvijek najlepše – đačko doba, pitamo se, i čini nam se s pravom: kakva će im tek biti ona predstojeća?

 

Share