Priča bez završetka

Share

Proces pristupanja Srbije Europskoj uniji od samog početka izgleda kao priča bez završetka. Čini se da su prepreke suviše velike, što zbog prilično jadne perspektive same Unije, što zbog unutarnjih srpskih problema i neraščišćenih računa koji tu zemlju drže rastrganu već više od 20 godina. Prije svega, tu je pitanje Kosova koje se odmetnulo od Srbije uz obilatu pomoć „najvećeg saveznika“ koji postoji u današnjem svjetskom poretku. Također, nezanemariva je i uloga Rusije kao povijesnog saveznika Srbije. Sjedenje na dvije stolice, uz neriješeno pitanje velikog dijela državnog teritorija, ne nudi preveliki optimizam da će pregovori ikada završiti ulaskom Srbije u EU. Početak pregovora o pristupanju u takvim okolnostima nije obećavao, a ni danas situacija nije puno bolja. Osim standardnih prepreka na koje nailazi srpski pregovarački tim u razgovorima s europskim birokratima, a koje se odnose na nesposobnost za neke od reformi, na njihovom putu našla se još jedna – hrvatska vlada koja zasigurno neće propustiti nijednu priliku kako bi otežala tzv. europski put Srbije sve dok se u tom procesu ne ispune hrvatski zahtjevi.

Hrvatsko stopiranje Srbija nije trebala dugo čekati, doživjela ga je ovog mjeseca na samitu u Briselu, gdje je trebalo biti otvoreno Poglavlje 26 o obrazovanju i kulturi. Premijer Srbije Aleksandar Vučić iz protesta je napustio skup, a ni razgovori s Federikom Mogerini ni uplitanje njemačke kancelarke Angele Merkel nisu pomogli da se hrvatska blokada skine sa spomenutog poglavlja. No treba biti pošten pa reći da blokada nije posljedica hrvatske netrpeljivosti prema europskom putu Srbije, jer zakleti eurofil Andrej Plenković nikada sebi ne bi dopustio da na taj način ugrozi europsko proširenje za koje se zalaže i Europska pučka stranka, već je posljedica neshvatljive inertnosti i nerazumnosti srpskih vlada koje u posljednjih deset i više godina sustavno zanemaruju prava hrvatske nacionalne manjine na manjinsko obrazovanje, posebno u Vojvodini gdje živi najznačajniji dio Hrvata u Republici Srbiji. Oni već deset godina na sve načine pokušavaju privoljeti vladu u Beogradu da im omogući ono što im po zakonu pripada, a to su udžbenici za program na hrvatskom jeziku.

Oni koji su imali priliku komunicirati s predstavnicima hrvatske nacionalne manjine u Hrvatskom nacionalnom vijeću i Demokratskom savezu Hrvata u Vojvodini, upoznati su s neuspjelim pokušajima da se s predstavnicima službenog Beograda dogovori model i izrada udžbenika na hrvatskom jeziku i prema prilagođenom programu. Da bi stvar bila tragičnija, ne radi se o desetinama tisuća udžbenika, jer nastavu na hrvatskom jeziku pohađa oko petstotinjak učenika, koji se i dan-danas snalaze i obrazuju bez osnovnih nastavnih sredstava. Iako je Srbija prošle godine pristupila rješavanju tog problema, cjelovitog rješenja i dalje nema, a vojvođanski Hrvati nemaju niti jedan razlog da vjeruju Vučiću i njegovoj vladi koja taj, u suštini minoran problem nije u stanju riješiti.

Činjenica je da se srpska manjina u Hrvatskoj i hrvatska manjina u Srbiji vrlo dobro razumiju ili bi se barem trebale razumjeti, jer su problemi s kojima se susreću vrlo često slični, ako ne i identični. Pitanje manjinskog obrazovanja jedna je od osnovnih stečevina civiliziranog i naprednog svijeta, a sramota za naprednjačku srpsku vlast još je veća jer je blokada došla zbog pitanja koje je trebalo biti riješeno u roku od godine dana otkada se pojavilo. Budući da nije, blokada je došla pod svjetlima europskih reflektora, potvrdivši još jednom onu staru izreku: „Ko ne plati na mostu, platiće na ćupriji.“ Pa se tako Vučić, sudeći prema medijskim izvještajima, poprilično uzrujao zbog ove blokade, protestno vratio u Beograd i poručio da je za njega to pitanje riješeno.

Zaključno, od ove privremene blokade srpskih pregovora neće biti nikakve štete ni za koga. Ni za Hrvatsku koja je iskoristila svoja prava kao članica i postavila pitanja koja je zanimaju, ni za Srbiju čijoj će administraciji dobro doći lekcija iz poštivanja manjinskih prava, ni za hrvatsku nacionalnu manjinu u Srbiji koja je odlično iskoristila politički trenutak i izlobirala da se službeni Zagreb založi za nju na najvišoj razini. A konačno, korist će imati i srpska zajednica u Hrvatskoj, jer i kod nas postoje otvorena pitanja manjinskog obrazovanja koja će se, nadamo se, puno lakše rješavati sada kada je hrvatski premijer upoznat sa sličnom problematikom Hrvata u Srbiji. Pohvalno je da se ovakve radikalne mjere, poput blokada, donose zbog bitnih pitanja, što obrazovanje zaista jest, a ne zbog politikantskih i prizemnih nacionalističkih ispada kakvima smo svjedočili posljednjih godina. Za očekivati je da će blokada biti skinuta već početkom januara 2017., nakon razgovora predstavnika hrvatske nacionalne manjine i srpske vlade, čime će pitanje otvaranja Poglavlja 26 biti zaključeno.

Share