Proizvodnja sukoba

Share

Politički odnosi Srbije i Hrvatske prošlih su tjedana opet zaiskrili, ponovno na pitanju ćirilice. Prije su problematične bile ćirilične ploče, sada su to ćirilični udžbenici.

No problem ovaj put nije nastao u Vukovaru, pa čak ni u Hrvatskoj. Paradoksalno, problem s ćirilicom izbio je u Srbiji, zbog donacije udžbenika na ćirilici bunjevačkim učenicima prvog razreda. Spor je nastao oko toga da li su Bunjevci Hrvati ili posebna narodna zajednica. Na sajtu Bunjevačkog nacionalnog saveta, krovne organizacije Bunjevaca u Srbiji, piše da su oni autohtoni slavenski narod za koji se „smatra da vode porijeklo od Dardana odnosno Dačana, koji su se pred najezdom Bugara doselili na prostore Panonije i Ilirije, sve do Jadranskog mora odnosno Dalmacije u šestom vijeku“.

Pravo na nacionalno samoodređenje osnovno je pravo svake etničke skupine, pa tako i Bunjevaca kojih je u Vojvodini oko 20 hiljada. Donacija udžbenika od srpskog predsjednika Tomislava Nikolića izazvala je pravu buru prosvjeda kod hrvatskih političara, prije svega desnice, ali i samog predsjednika Ive Josipovića, koji je u maniri uglađenog profesora Nikolićev potez nazvao u najmanju ruku nekorektnim.

Nepobitna je činjenica da su prava nacionalnih manjina na trusnim područjima bivše Jugoslavije još od devedesetih godina prošlog stoljeća najspornija i nepresušan izvor sukoba neovisnih i suverenih država. Pritom je kao dominantno načelo međudržavnih odnosa promoviran reciprocitet, pa svako smanjivanje prava s jedne strane nužno rezultira pogoršanjem položaja nacionalne manjine s druge strane. No u situaciji dok u Hrvatskoj buja antićirilični pokret koji se već duboko afirmirao u političkom prostoru kao legitimna politička ideja, a procesi asimilacije se praktički i ne pokušavaju zaustaviti, pomalo je teško slušati nemušte argumente o srbizaciji vojvođanskih Bunjevaca koji sami odbijaju ikakvu vezu s hrvatskim nacionalnim korpusom. Da bi stvar bila još tragikomičnija, udžbenici na ćirilici bili su namijenjeni samo učenicima prvih razreda, iz prostog razloga jer se u srpskim školama u prvim razredima uči ćirilica, a tek od drugog razreda i latinica. Da je tomu tako potvrdili su i iz samog Bunjevačkog nacionalnog saveta, koji su same udžbenike ocijenili izuzetno kvalitetnima.

Da se razumijemo, razina prava hrvatske nacionalne manjine u Srbiji može i mora biti predmet ozbiljnog propitivanja. Gledajući s te pozicije, sasvim je opravdan protest dijela hrvatske politike zbog činjenice da hrvatskoj nacionalnoj manjini u Srbiji nisu osigurani besplatni udžbenici kao i bunjevačkoj djeci, što je zasigurno propust srpske politike i institucija koje su dužne o tome brinuti. No desničarske zvijezde poput Tomislava Karamarka i Ruže Tomašić ni jednom riječju nisu spomenule probleme Hrvata, nego su naglasak stavile na nacionalno porijeklo Bunjevaca, pokazavši time da im je više stalo do prizemnih politikantskih interesa nego do istinske dobrobiti pripadnika hrvatskog naroda u Srbiji. Takvo lažno zalaganje za dobrobit vlastite manjine svojstveno je svim političkim strujama na našim područjima.

Činjenica je da političke elite u Hrvatskoj ne razumiju istinske probleme pripadnika hrvatskog naroda u Srbiji isto onako kako Beograd ne razumije probleme Srba u Hrvatskoj. Isto tako, vjerojatno se nitko bolje ne razumije od Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj, jer žive s jednakim stigmama na vjetrometini promjenjivih odnosa dviju država. Zato i ne začuđuje da uvijek iznova sukobi izbijaju oko životno potpuno nebitnih pitanja koja ne pridonose kvalitetnijem životu, nego novim sukobima i podjelama koje trajno unazađuju manjinska prava. Istovremeno, bitni problemi poput političke zastupljenosti, diskriminacije pri zapošljavanju, povrata imovine i stanarskih prava ostaju netaknuti. Na pitanje zašto se ne vraća imovina srpskih institucija ili zašto povratnici moraju čekati dvadeset godina na ostvarivanje svojih najosnovnijih ljudskih i građanskih prava, nadležne službe odgovaraju tradicionalnim birokratskim zavrzlamama. Nemoguće je suvislo odgovoriti na pitanje zašto je dvadeset godina potrebno da bi se vratila imovina srpskim institucijama kao što je „Privrednik“, a moguće je u nekoliko mjeseci implementirati ćirilicu u Vukovaru.

Odgovor se nameće sam po sebi: puno je lakše i isplativije proizvoditi sukobe nego provoditi konstruktivne projekte od kojih će koristi imati cjelokupno društvo. Upravo tu leži i odgovor na pitanje zašto se međudržavne komisije nadležne za rješavanje svih otvorenih pitanja ne sastaju i ne rješavaju goruće probleme, u koje spada i ostvarivanje prava Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj.

 

Share