Petnaestak vremešnih, uglavnom bespomoćnih i bolesnih stanovnika Banije koji žive potpuno sami u zapuštenim domaćinstvima i selima, od ljetos se osjećaju sigurnije. Petrinjska udruga za razvoj lokalne zajednice “Naš život”, u njihove domove instalirala je dojavne stanice, pa u svakom trenutku, u bilo koje doba dana ili noći, mogu pozvati pomoć koja stiže, bez ikakve naknade, najbrže što može.
– Udruga je osnovana 2007. godine. Od tada provodimo niz programa i projekata alternativne i izvaninstitucionalne pomoći nemoćnim i starijim osobama u gradu Petrinji, ali i u velikom broju okolnih banijskih sela. Brinemo o dvjestotinjak ljudi, sve provodimo u suradnji s Gradom Petrinja, koji nam je partner i dobar dio financira. Sredstva dobivamo i od nekoliko ministarstava republike Hrvatske, nekih veleposlanstava u RH i Sisačko – moslavačke županije. U udruzi je zaposleno troje ljudi, uz mene, tu su Tomislav Kadić i Amir Dekanović, te nekoliko volontera – objašnjava Radmila Vlak, predsjednica Udruge.
Od svih programa udruge “Naš život”, najviše pozornosti izaziva, prije nekoliko mjeseci pokrenut, projekt “Niste sami”. Riječ je o osnivanju svojevrsnog tele centra u kojemu se dežura 24 sata, a kod petnaestak bolesnih, nemoćnih i uglavnom starijih ljudi koji žive sami, instalirane su dojavne stanice. Svatko od tih ljudi ima ogrlicu ili narukvicu na kojoj je prekidač, kojim po želji šalju poziv u telecentar. Istoga trenutka uspostavlja se telefonska linija i dežurni u centru može razgovarati sa osobom. Ispred sebe, na ekranu, vidi točno odakle i od koga je poziv upućen, pa može pristupiti rješavanju problema, po potrebi alarmirati hitnu medicinsku pomoć, vatrogasce ili policiju. Ako osoba koja je pritisnula tipku na narukvici nije u stanju razgovarati, uz njeno ime, na ekranu u telecentru zabilježeni su i telefonski brojevi najbližih susjeda, pa dežurni operater poziva susjede da odu kod korisnika i utvrde o čemu je riječ.
– Program telecentar “Niste sami” je trogodišnji, startao je 1. lipnja ove godine i financiraju ga Ministarstvo socijalne politike i mladih, te Sisačko – moslavačka županija. U naredne tri godine, prema planu, trebali bismo svake godine dobiti sredstva za 25 korisnika, čime bi bilo pokriveno 75 bespomoćnih osoba – objašnjava Radmila Vlak. Đuro Mađarac iz Donje Bačuge među prvima je dobio dojavnu stanicu.
– Što da vam kažem, ovo mi je promijenilo život. Iako još nisam imao potrebu da pritisnem dugme na ogrlici koju stalno nosim oko vrata, osjećam veliku sigurnost. Znate, kad sam to dobio i kad sam čuo da se to zove “Niste sami”, rasplakao sam se, oprostite, evo i sad mi suze idu na oči. Zaista sada nisam sam. Više se ne bojim otići u kupaonicu, ne bojim se prošetati dvorištem. Znam, ako se nešto dogodi, samo pritisnem dugme i pomoć je tu. Odstranjen mi je jedan bubreg, liječim se od karcinoma, stol je pun lijekova, ali otkad imam ovu ogrlicu, nekako sam hrabriji pa i boleštine lakše podnosim – kaže Đuro Mađarac. U Đukićima nedaleko Hrastovice, živi povratnica Danica Đukić. Suprug je umro još za rata, kćerke se raspršile preko Atlantika, pa je Danica ostala sama.
– Nije lako kad je čeljade staro i bolesno, a uz to još i samo. Mogla bih ja otići u Kanadu kod kćerki, ali nekako mi se ne da jer ovo je moj dom. Ako sam se, možda, ranije i nećkala, sada nemam razloga da napuštam svoju kuću jer imam ovu napravu koju stalno nosim uza se. Čim pritisnem ovo dugme, netko se javi. Možemo razgovarati, a ako treba, odmah će mi doći i pomoć. Zbog toga se osjećam vrlo sigurna – kaže Danica, velika ljubiteljica knjige i starih pjesmarica. Ispratila nas je besprijekornom recitacijom “Smrti Smail-age Čengića”.
Dragana Veljača s obitelji živi u Petrinji, a njena ostarjela i boležljiva majka Milka ne da se iz svoje kućice u Donjoj Bačugi.
– Evo, i danas sam došla posjetiti majku za koju svi jako brinemo. Sa starijim čeljadetom koje nije baš zdravo, a k tome i živi samo, nikad ne znate što može poći po zlu. Četiri mjeseca provela sam s majkom ovdje na selu, no otkad je dobila ovu dojavnu stanicu, život nam se svima promijenio nabolje. Sad dođem u Bačugu svaki dan da je obiđem, ali ne moram noćivati, jer znam da je mati povezana s telecentrom i da joj u slučaju bilo kakve nezgode, stiže brza i stručna pomoć – zadovoljna je Dragana koja nas je ponudila svježe pečenim domaćim kiflicama od kojih je zamirisao dobar dio sela.
Starci na meti prevaranata
Brojni usamljeni i vremešni stanovnici banijskih sela nerijetko su na meti prevaranata čija drskost u nekim slučajevima može naći svoje mjesto i u Ripleyevoj rubrici “Vjerovali ili ne”. Đuro Mađarac još se nije iskobeljao od nedavne prevare, a sudeći po agilnosti činovnika u nadležnim institucijama, pojeo vuk magare!
– Na petrinjskoj tržnici dva čovjeka ponudila su mi da potpišem peticiju kojom se traži da se više ne plaća TV pretplata i objasnili mi da je već jako puno ljudi to potpisalo. Pristao sam i popisao, jer TV pretplata je 10 posto moje skromne mirovine. Nedugo iza toga telefon prestao mi je raditi. Zovem T-com, a oni kažu da više nisam njihov pretplatnik, već da sam potpisao ugovor s nekom firmom iz Splita, pa neka se obratim njima. Kako sam dugogodišnji pretplatnik T-coma, od kojih sam i dobio nagradu za vjernost, nazovem splitsku tvrtku i kažem kako ne želim biti njihov pretplatnik. Oni mi kažu da nema problema, ugovor se može raskinuti, ali moram platiti 500 kuna za raskid. Kako taj novac nemam, sada telefoniram preko splitske firme – žali se Đuro Mađarac.
Izvor: SNV, autor: Vladimir Jurišić
