Čak tri od četiri obavezna mirovinska fonda koji upravljaju sa 41 milijardom kuna, 2011. godine poslovali su negativno. Njihovi rezultati niti prethodnih godina nisu bili osobito sjajni.
Tako su se rasplinula obećanja da će državno – privatni sustav mirovinskog osiguranja, uveden 2002. godine, donijeti povećanje mirovina i sigurnost građanstvu. Radi se o jednom od najvećih problema koje nova Vlada mora riješiti ukoliko namjerava iole normalizirati stanje u državi.
Štoviše, postojeći sustav je najradikalniji što se tiče prepuštanja suštinskog javnog pitanja na upravljanje privatnom sektoru i najnaklonjeniji je prema bankarskom biznisu u Europi. Banke upravljaju novcem mirovinskih fondova bez čvrstog nadzora i za ovaj posao ubiru prevelike naknade.
Rajfajzenov obavezni mirovinski fond je u desetak godina zaprimljenih 9,625 milijardi kuna povećao na neznatnih 10,976 milijardi. Brojka postaje relativna kada uzmemo u obzir da je inflacija odnijela dvadesetak posto ovog novca. U isto vrijeme, u državnom prvom stupu, godišnje nedostaje čak polovica od potrebnih 35 milijardi kuna, što se nadoknađuje iz poreza. Ukoliko se nastavi ovakav trend i ne dođe do radikalnog poboljšanja mirovinskog sustava praćenog rastom bruto državnog proizvoda, već za dva desetljeća prosječne mirovine bi mogle iznositi tek trećinu plaće, dok danas ljudi odlaze u penziju s ne osobito boljih 40 posto prosječne plaće. Dok oni koji dožive kraj radnog vijeka nemaju osobitu perspektivu i mogu se svrstati u veliku skupinu žrtava tranzicije, još je daleko gora situacija s radnicima kojima nije dopušteno časno dočekati dob za umirovljenje. Četrdeset posto dugotrajno nezaposlenih u Hrvatskoj ima više od pedeset godina. U izvještaju za 2010. godinu, državni pravobranitelj Jurica Malčić istaknuo je da je starosna diskriminacija najrasprostranjeniji oblik diskriminacije na tržištu rada. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ), 1990. godine, na isteku socijalističkog doba, svega 5,7 posto od nezaposlenih 195.000 građana Hrvatske imalo je preko 50 godina, ili njih samo 11.100. Prije deset godina bilo ih je već 13 posto ili 51.200, dok je ukupni broj nezaposlenih podivljao na 395.000.
Već u prvom valu privatizacije, koja je većim dijelom bila kriminalnog karaktera, novi vlasnici su masovno rješavali stvarni ili namjerni višak zaposlenika odlascima u prijevremenu mirovinu. To je nastavljeno valom stečajeva u prvoj posthadezeovskoj vladi Ivice Račana, pod patronatom današnjeg ministra financija Slavka Linića a tadašnjeg potpredsjednika Vlade za gospodarstvo.
Do 2010. godine, ionako neslavni postotak se udvostručio. Dvadeset šest posto od 320.000 registriranih nezaposlenih ili njih 83.000 imali su preko 50 godina. Stariji od 50 godina čine i 40 posto dugotrajno nezaposlenih. Žene su k tome isključene s tržišta rada još ranije, pa 63 posto dugotrajno nezaposlenih čine žene između 40 i 50 godina. Sve to dovodi do nepodnošljivog omjera odnosa radno aktivnog stanovništva u odnosu na broj umirovljenika, koji se u Hrvatskoj kreće oko jedan naprema 1,30, odnosno 1,532.633 zaposlenih naprama 1,187.509 umirovljenika. Dakle, 100 umirovljenika prema 130 osiguranika.
U skladu s izjavama vodećih ljudi nove Vlade, ona će pojačati izdvajanja u drugi stup, umjesto da kako neki predlažu, zamrzne uplate na godinu dana ili ga čak nacionalizira. S obzirom da se nova vlast nikako ne želi konfrontirati s predstavnicima krupnog međunarodnog kapitala i strahuje od svemoćnih agencija za određivanje kreditnih rejtinga, čini se da u skoro vrijeme neće doći niti do naziranja rješenja mirovinskog problema.
Mirando Mrsić, ministar rada i mirovinskog sustava u intevjuu Novostima doduše spominje mogućnost smanjenja upravljačkih naknada bankama, ali jedino rješenje vidi u povećanju bruto društvenog proizvoda, kojeg međutim također nema na vidiku.
