Konstitutivni čimbenik svake države koja za sebe tvrdi da je demokratska jest postojanje slobodnih i neustrašivih medija. U demokraciji mediji, pa tako i novinari koji za te medije rade, moraju uživati apsolutnu slobodu te ne smiju biti predmetom restrikcije bilo koje vrste.
Upravo mediji su ti koji najjasnije predstavljaju narod. Oni su tu kako bi branili i štitili prava i slobode ljudi kroz objavljivanje vijesti i izražavanje različitih gledišta o relevantnim situacijama. Stoga je cenzuriranje medija ekvivalentno ušutkivanju glasa naroda o kojem ovisi opstanak demokracije.
Hrvatska za sebe voli reći da je demokratska država. Međutim, kada se osvrnemo na događaje koji su se nedavno zbili na inače zabačenoj novinarskoj sceni, ne preostaje nam drugo nego da se zapitamo – je li to doista tako?
Najviše prašine podiglo se oko otkaza novinaru i kolumnistu Slobodne Dalmacije, Borisu Dežuloviću, dobitniku nagrade European Press Prize 2014. godine u kategoriji najboljeg komentara. Razlog zbog kojeg mu je otkazana suradnja jest presuda Županijskog suda u Splitu protiv Slobodne Dalmacije prema kojoj je Dežulovićev tekst iz 2012. godine, „Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji“, povrijedio čast, ugled i dostojanstvo desetero tužitelja pa taj dnevni list svakome od njih treba isplati po 15.000 kuna odštete. Prije nego se prašina oko Dežulovića stigla spustiti, s radnog mjesta odlepršao je još jedan novinar i kolumnist. Naime, riječki dnevnik Novi list uručio je odluku o izvanrednom otkazu Borisu Paveliću, autoru publicističke uspješnice „Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune“. Paveliću je suradnja navodno otkazana jer se usudio u Novom listu baviti temom optužbi koje je Josip Manolić iznio na račun predsjednika HDZ-a, Tomislava Karamarka. Tekst u kojem Pavelić prenosi Manolićeve tvrdnje tek se nakratko našao na portalu Novog lista, a uprava te novine je očito otišla i korak dalje u podilaženju pritiscima iz redova HDZ-a te je zajedno sa spornim tekstom odlučila ukloniti i autora.
Kad već govorimo o novinarima koji su stradali jer nekome nisu odgovarale njihove teme ili pristup, red je spomenuti i bivšu HRT-ovu novinarku Elizabetu Gojan te Željka Peratovića, dobitnika ovogodišnje HND-ove nagrade za istraživačko novinarstvo. Podsjećamo, Peratović je prije par tjedana pretučen u svojoj kući u Karlovcu, a sumnja da je razlog tome njegovo bavljanje osjetljivim političko-sigurnosnim temama zbog čega je svojevremeno dobio i otkaz u redakciji lista Vijesnik. S druge strane, ravnatelj HRT-a Goran Radman je prije nekoliko mjeseci uručio izvanredni otkaz Elizabeti Gojan zbog, kako tvrdi, neprofesionalnog stila kojim je komentirala inauguraciju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, zbog čega su na adresu HRT-a stigle brojne pritužbe.
Iz navedenog je očito da demokracija kojom se Hrvatska toliko ponosi nije baš nešto jaka, pogotovo kada je riječ o novinarskim slobodama. Ne pomaže tu ni članak 38. Ustava koji jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli, te posebno ističe slobodu tiska i ostalih sredstava priopćavanja. No što je jedan Ustav spram političkog pritiska potencijalno vladajuće stranke?
Kada je riječ o otkazima uručenima Dežuloviću i Paveliću, najpopularnija teorija jest da se radi o čistki neposlušnih novinara prije nego HDZ dođe na vlast. U strahu za vlastiti opstanak, mediji očito skreću udesno. Vidljivo je to i iz činjenice da je Novi list ranije ove godine s praćenja HDZ-a skinuo Dražena Ciglenečkog, koji je o aktivnostima te stranke izvještavao gotovo 20 godina, i to nedugo nakon što se spomenuti novinar na press konferenciji posvađao s Tomislavom Karamarkom. S druge strane, prije raskida suradnje s Dežulovićem, Slobodna Dalmacija je ukinula kolumnu Davoru Krili i na njegovo mjesto postavila desničarskog agitatora Tihomira Dujmovića. Pitamo se što je sljedeće, Velimir Bujanec na HRT-u?
Kako stvari stoje, radno mjesto nijednog novinara čije se mišljenje i stavovi ne poklapaju s onima koja zastupa buduća potencijalno vladajuća stranka nije sigurno. Napetost u novinarskim krugovima je tolika da podsjeća na atmosferu koja vlada u pjesmi „Prvo su došli“ pastora Martina Niemöllera, a koja govori o početku politike „čišćenja“ usmjerene protiv različitih grupacija društva. Samo što u ovom slučaju nije riječ o komunistima – kod nas su, izgleda, prvo došli po novinare.
