Uoči 8. marta, Međunarodnog dana žena, razgovaramo s Radom Borić, izvršnom direktoricom Centra za ženske studije, o položaju žena u društvu i obitelji, o njihovoj diskriminaciji prilikom zapošljavanja, o potplaćenosti, o participaciji u javnoj sferi, kao i o natalitetnoj politici.

Koliko je ekonomska kriza dodatno ugrozila prava žena?

Živimo u teškim ekonomskim vremenima i za muškarce i za žene, u kojima smo izgubili osnovnu sigurnost radnog mjesta, a žene su dodatno, dvostruko, ponekad i trostruko diskriminirane. Pokazalo se posljednjih dvadesetak godina da su se uslijed ekonomske krize u Europi veliki gubici upravo odnosili na tzv. ženske industrije, iako su ranije krize uvijek prvo pogađale muške industrije, npr. automobilsku i brodogradnju. Danas u Hrvatskoj gotovo da i nema tekstilne industrije, koja je zapošljavala 90 posto žena. Uvijek je u dogovorima i pregovorima bilo više interesa i brige da se sačuvaju npr. brodogradilišta, ali nitko se nije brinuo kako sačuvati poslove na kojima su radile žene, kao da još uvijek podsvjesno živimo predrasudu da je ženama posao tek neka dodatna aktivnost, a da je njena primarna aktivnost obitelj i briga o obitelji.

 

Udio rada u kući

Takav je odnos i kada se govori o mjerama natalitetne politike.

Istina, žena se prisjetimo tek kada govorimo o populacijskoj politici, koja bi trebala biti šira od natalitetne politike, trebala bi uključiti odnos prema starenju i sustavnu migracijsku politiku. Ne smije na ženama ležati odgovornost za demografsku obnovu, bez uključivanja svih drugih politika, posebice ekonomske. Potpuna je besmislica populističko predizborno obećanje vladajućih za dodjelu 1000 eura za rođeno dijete. Za taj novac kupe se kolica i pelene, i što dalje? Kakve preduvjete danas imaju mladi da bi se uopće odlučili stvoriti obitelj? Što ako se mladim ljudima kada dobiju dijete dogodi otkaz? Ima li sama žena sigurnost da neće dobiti otkaz ako ostane trudna ili poslije rodiljinog ili za vrijeme rodiljinog dopusta, kao što se to nerijetko događa? Kako garantirati da ženu na razgovoru za posao poslodavac neće pitati planira li rađati i na kraju je odbiti jer će kao majka češće biti na bolovanju? Nalazimo se u nekoj vrsti začaranog kruga u kojemu nezaposlena žena ne može tražiti posao, jer kao nezaposlena ne može dijete upisati u vrtić, koji da bi dobila mora biti zaposlena. Ili kako će zaposlena žena raditi drugu smjenu kada nema vrtića koji radi u popodnevnim satima? Sama činjenica da je danas 85 posto novosklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme, a od toga 90 posto žena ima ugovor na određeno vrijeme, govori o nesigurnosti i razlozima zašto se ne odlučujemo za roditeljstvo, za odgovorno roditeljstvo. Svi segmenti koji čine ekonomsku sigurnost morali bi se urediti kako bi se obitelj odlučila imati potomstvo, a danas govorimo da će se upravo tih 1000 eura za novorođeno dijete isplatiti iz sredstva namijenjenih za zapošljavanje mladih. Pa ćemo se i nadalje čuditi da nam mladi odlaze iz zemlje. Postoji start up program za osnivanje firme, ali nema start programa za osnivanje obitelji. Sve ono što je bilo pristojno u socijalnom i zdravstvenom sustavu iz prošlog vremena, vremena radničkog samoupravljanja, a koje sada druge europske zemlje “otkrivaju” i primjenjuju, mi smo izgubili ili ćemo izgubiti. Samo u stabilnoj ekonomskoj situaciji prirodno raste i natalitet, a ne zbog populističkih mjera ili uspostavljanjem ministarstva koje će “poticati” žene da rađaju, a pritom im ukidati prava da slobodno odlučuju o rađanju ili nerađanju.

Kakav je danas položaj žena u obitelji, društvu, na tržištu rada?

Danas 60 posto žena ima sveučilišne diplome u odnosu na 40 posto muškaraca, no to još uvijek ne znači da im je zaposlenost veća i da je ako imaju posao on adekvatno plaćen, i čak ako je adekvatno plaćen, da je jednako plaćen kao posao muškarca na tom radnom mjestu. Živimo u kapitalizmu u kojemu poslodavac ima diskrecijsko pravo da plaća ljude kako on želi. Ukoliko žena može dokazati da na istom radnom mjestu, s jednakim, ako ne boljim i kvalitetnijim radom ima manju plaću od svog kolege, predstoje joj različite borbe dokazivanja da je diskriminirana i potplaćenija u odnosu na svog kolegu, jer nemamo razvijen sustav evaluacije rada. Uglavnom, tu djeluje i stereotip po kojemu se unaprijed misli da će žena koristiti benefite kao žena: da će biti više na bolovanju, pa će joj se stoga dodjeljivati manje zahtjevni zadaci, da s obzirom na obaveze vezane uz obitelj neće biti upućena u dodatne projekte, gdje bi se dodatno honorirala. Ova potplaćenost bit će još veća s novim ponudama koje nudi “fleksibilizacija rada”. Danas se govori kako bi žene mogle raditi i skraćeno radno vrijeme, dakako za pola plaće, što bi dugoročno značilo da će imati manji ulog u svom mirovinskom fondu. Nažalost, takva situacija nije samo u Hrvatskoj nego i u Europi. Ženski euro u Europi iznosi 75 centi, što znači da žene u prosjeku imaju 25 posto manja primanja od muškaraca. Doprinos žena zajednici, neplaćeni doprinos, danas je mnogo veći nego doprinos muškarca i to treba promijeniti. Kada bi se izračunao udio rada u kući, pokazalo bi se da žene ulože više radnih sati. Kada bi se ženski rad u kući valorizirao, hrvatski BDP bio bi znatno veći. No kako valorizirati ženski rad u kući? Koliko žena dnevno uloži sati ne samo na održavanje doma, kuhanje, spremanje i brigu o djeci, nego i brigu o svojim roditeljima, često i partnerovim roditeljima, i kolika je vrijednost toga rada? Nažalost, po rodnom proračunu, jedan sat “ženskog rada”, npr. peglanja, jeftiniji je nego deset minuta promjene slavine ili gume na automobilu, ono što zovemo muškim poslom. Postavljamo pitanje kako je moguće da briga za starog roditelja ili pisanje zadaće s djetetom manje vrijedi od promjene slavine. Mi se hvalimo da smo društvo koje brine i skrbi, ali moramo se odrediti oko vrijednosti te brige. Ako pogledamo “ženska zanimanja”, odgajateljice, medicinske sestre, njegovateljice u staračkim domovima, svi ti poslovi su manje plaćeni nego posao recimo automehaničara. O kojim vrijednostima govorimo, je li vredniji automobil od ljudskog života?

Što za ženu znači posao?

Žene su na tržište rada u Hrvatskoj masovno izašle poslije Drugog svjetskog rata, i to ne samo iz razloga da bi popravile kućni budžet, nego su mnoge bile svjesne koliko je za njih bilo važno raditi, čak i za puno manju plaću i uz dodatne troškove koje su morale plaćati za brigu oko djece. Žene su prepoznale da biti ekonomski neovisna znači na drugačiji način kontrolirati svoj život i da mogu barem minimalno osigurati bijeg od nasilja u obitelji. Poznajemo rečenice tipa “Ja te hranim i oblačim”, koje su možda naši djedovi i očevi govorili ženama i time potvrđivali da su one vlasništvo muža, kao što će feministkinje, na tragu Carole Pateman, reći da su žene udajom prelazile iz vlasništva oca u vlasništvo muža. U našem podneblju, ne tako davno, a upisano je u patrijarhalnu paradigmu, jedna se sestra nije udavala jer je imala zadaću brinuti se o roditeljima. Dakako, to više nije tako. Žene znaju da su se njihove majke izborile za pravo da jednako sudjeluju na tržištu rada čak i kad znaju da će biti izložene diskriminaciji vezanoj uz radno pravo. Nema povratka na staro. Mogu se tek jednako s muškarcima boriti za bolja radna prava i pritom zahtijevati ravnopravnu podjelu poslova u kući. Ali i danas, pod pritiskom okoline, rijetki muškarci se odlučuju npr. uzeti roditeljski dopust koji im zakon omogućuje, čak i kada žene imaju veću plaću od njih, i tu onda moraju postojati mehanizmi i mjere koje obavezuju da se stvari promijene.

Nerijetko se uspjeh žene tumači kao rezultat “veze” s nekim muškarcem.

Obično se ženama pripisuje da su neke od njih svoje pozicije stekle na neprimjeren način, koristeći se, evo stereotipa, “ženskim oružjem”. Žene imaju pravo koristiti one strategije s kojima će se one osobno dobro osjećati. Govorimo li o tome kako su neki muškarci došli na pozicije na kojima su: “preko kreveta”, “janjetine”, novca, korupcije, političkih igara? Cilj stvaranja i održavanja takvih predrasuda jednostavan je: isključiti žene iz javnog. Takav odnos prema ženama mnoge obeshrabruje, jer ukoliko sutra dobiju mogućnost nekog napredovanja i njima će nalijepiti etiketu da su to postigle preko nekog muškarca. I nitko neće koristiti činjenicu da 60 posto žena ima sveučilišnu diplomu, da su stručne, ili će sumnjati da su i te diplome nezaslužene. Odakle potječe takvo razmišljanje o mogućim postignućima žena najbolje govore oba rječnika hrvatskog standardnog jezika, i Anićev i rječnik Školske knjige i Leksikografskog zavoda, gdje pod prvom natuknicom “žena” stoji “javna žena – prostitutka”, i to danas, u 21. stoljeću, kada su žene saborske zastupnice, predsjednice vlada i država, značajne znanstvenice, novinarke, aktivistkinje, nas se perpetuira kao prostitutke, dok je muškarac “odrasla osoba muškog spola”, a žena je tek “za razliku od muškarca, odrasla osoba ženskog spola”. Žena se dakle definira kroz muškarca, mi se ne možemo ni definirati “po sebi”. U “Rječniku hrvatskoga jezika” Leksikografskog zavoda i Školske knjige stoji i da je žena “ljudsko biće po spolu suprotna muškarcu, koje može rađati djecu i preuzeti glavnu brigu za uzgoj i odgoj djece”. Ovo je opasna definicija, ali ona odgovara pronatalitetnoj politici koju će sada provoditi Domoljubna koalicija i Most.

 

Ukidanje ženskih prava

Kakav je bio stav prošle Vlade prema ženama?

Prošlu Vladu nije zanimala problematika ženskih prava ni ravnopravnost spolova. Jedan od rijetkih zakona prošle Vlade koji se ticao žena bio je besmislen zakon o dadiljama, koji je uvezeni proizvod, a kojim su žene koje su izgubile posao gašenjem tvornica i poduzeća u “tranziciji” i počele kao mlade umirovljenice čuvati djecu u susjedstvu trebale plaćati porez, kako ne bi radile na crno u zemlji gdje su značajniji poslovi ionako u sivoj zoni. Tek je 30 žena u cijeloj Hrvatskoj otvorilo obrt za dadilje na osnovu tog zakona. Problem je što je na taj način država oprala ruke od onoga što smo imale kao dobro nasljeđe socijalizma, a to su različiti servisi, pa se sutra novi vrtići neće otvarati jer imamo privatne dadilje. Privatiziralo se sve što je vezano uz skrb o drugima. Sutra će reći kako ne treba vrtić jer postoje privatni vrtići. Tko će platiti sve to, privatni vrtić, privatni starački dom? Mi žene još nismo svjesne smanjivanja servisa koji su ženama omogućivali smanjenje obaveza. Najlakše je, čini se, bilo rezati u socijali, a sada će na red doći i rezovi u zdravstvu. Prošla Vlada otvorila je nekoliko prostora za ukidanje ženskih prava. Prvo, kako se ne bi zamjerila crkvenim krugovima, vlada Zorana Milanovića nije reagirala u vezi smanjenja reproduktivnih prava, posebice prava na pobačaj, pa i danas u Hrvatskoj postoje bolnice koje ne pružaju medicinsku zaštitu ženama a trebale bi. I nikom ništa! Pored toga, ta Vlada nije ispunila zakonske obaveze vezano uz participaciju žena u politici. Hrvatska je još 2008. donijela neprecizan Zakon o ravnopravnosti spolova, u kojemu se u cilju pospješivanja participacije žena u politici navode i neke mjere. Međutim, pronađene su rupe u tom zakonu, kako bi se po treći put izbjegla obaveza od 40 posto podzastupljenog spola, odnosno kolokvijalno “ženske kvote”. Dogodilo se da ni socijaldemokrati ni HDZ-ovci nisu ispoštovali kvotu od 40 posto žena na izbornim listama. Iako Žensku mrežu Hrvatske nikada nije zadovoljio postotak žena na listi, već smo zahtijevale da lista ravnomjerno navodi muškarce i žene po “zip-sustavu” i da se preferencijalni glas drukčije definira, bojale smo se da će dvije vodeće političke stranke s najvećim financijskim prihodima radije platiti kaznu nego dati ženama mjesta na listama. Za socijaldemokraciju je to porazno. Nažalost, trenutna Vlada će još više derogirati ženska prava. Populistički, uz jednu vrlo konzervativnu politiku, zalagat će se za bolji položaj žena kao majki, roditeljica i odgojiteljica, a s druge strane na diskretan način maknuti žene s tržišta rada.

Koji je razlog slabe zastupljenosti žena u politici?

Ono što vrijeđa jest da stranački vođe uporno ponavljaju da nema zainteresiranih žena za politiku. Nije točno da se žene neće uključiti u politiku. Žene zanima politika i žene bi znale sudjelovati u političkom radu. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko poručuje da na listama za Sabor nisu birali po spolu nego po stručnosti, a rekoh da u Hrvatskoj 60 posto žena ima akademske diplome. Po čemu je neki muškarac stručan za Sabor, osim činjenice što je muškarac, gdje se izmjerila ta njegova stručnost u odnosu na ženu?! Znamo za neke muškarce u hrvatskoj politici sa sumnjivim diplomama, ali ni za jednu takvu ženu. Odgovornost pak za slabu zastupljenost žena u politici leži u političkim strankama i stranačkim vođama koji trebaju poticati svoje kolegice da se uključuju i davati im prostor da napreduju. U Centru za ženske studije održavale smo treninge za žene u politici i sudionice su bile gotovo sve žene s današnje političke scene, uključujući i Marijanu Petir. Sve su bile visoko motivirane i sve su imale ideje kako unaprijediti različita polja djelovanja i politiku, ali su sve, bez obzira na stranačku pripadnost, imale slične vrste prepreka, od seksističkih ispada do onemogućivanja napredovanja.

HDZ je iznjedrio dvije žene na čelu države, prvu premijerku i prvu predsjednicu. Ipak se radi o konzervativnoj stranci?

I predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i bivša premijerka Jadranka Kosor bile su više imenovane no izabrane. Predsjednica i premijer Orešković su zadani. Prva premijerka Kosor nije bila izabrana, njoj je to mjesto ostavljeno “u nasljeđe”. Ona je ipak pokazala, već i kao zastupnica, da je senzibilizirana za prava žena, posebice oko nasilja nad ženama. No nisam sigurna da je konzervativnom članstvu i biračkom tijelu HDZ-a odgovarala Jadranka Kosor, ali oni su poslušno prihvatili što im je Ćaća ostavio u amanet. Ako kažemo da hrvatsko društvo u cjelini još uvijek nije senzibilizirano na način da stvarno vjeruje u jednake mogućnosti muškaraca i žena, desno izborno tijelo je prihvatilo i Kosor i Grabar Kitarović simbolično zamjenjujući “oca domovine” s “majkom, ženom, kraljicom”.

Kakav je položaj žena pripadnica nacionalnih manjina?

Žene u manjinskoj zajednici su dodatno diskriminirane. Često i višestruko. Žena pripadnica nacionalne manjine nosi na sebi teret zajednice, ukoliko je žena povratnica, onda je stigmatizirana i kao pripadnica grupe povratnika, a zatim je još jednom diskriminirana kao žena u odnosu na muškarce unutar svoje nacionalne manjine. Prije će unutar manjinske zajednice neki natječaj ili funkciju za koje manjinska zajednica može ostvariti mjere pozitivne diskriminacije dobiti Jovan nego Jovana. Njihovo pravo je primarnije od prava žene. Odgovor će biti sasvim jednostavan: on mora izdržavati obitelj ili će odgovor biti da se žena ne želi uključiti. A tko je to rekao? Muškarac! Posebno loš položaj je žena Romkinja: 80 posto žena od 15 do 24 godine ne nastavlja školovanje nakon osnovne škole. Kako nigdje ne rade, jedini prostor koji im ostaje jest da se udaju, tj. da ih udaju i da rađaju djecu. Ali društvo će i to jednostavno opravdati i reći da su “takvi običaji” kod Roma. Najlakše je običajno pravo staviti ispred ravnopravnosti spolova.

 

Naslovna fotografija: Jovica Drobnjak