„Radikalne struje – ustaše i komunisti“

Share

Započela je nova školska godina, a s njom će učenici osmih razreda i završnih razreda srednjih škola na satovima povijesti uploviti u krvavo 20. stoljeće. Prvi svjetski rat u osnovnoj školi je obrađen u sedmom razredu pa će osmaši školsku godinu započeti s posljedicama tog rata, a gimnazijalci s uzrocima. Povijest 20. stoljeća i posebno Drugi svjetski rat još uvijek izazivaju velike polemike i razne interpretacije u društvu. U Hrvatskoj su posljednjih godina posebno izražene revizija povijesti i relativizacija ustaškog pokreta i njegovih zločina. Tome u prilog idu i brojni ekscesi u političkom i društvenom životu. Jedan od najupečatljivijih je podizanje spomen-ploče HOS-ovcima u Jasenovcu s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“, koja je tek nakon dugih rasprava prebačena na drugo mjesto. Odnedavno je i na hrvatskoj Wikipediji u vezi Jasenovca dodana teorija revizionista Igora Vukića: „Hrvatski novinar, publicist i istraživač Igor Vukić, koji je i sam srpskog podrijetla i čija je obitelj prošla kroz logor Jasenovac, tvrdi da u Jasenovcu nije bilo masovnih ubojstava kako to ističe JUSP Jasenovac i velika većina srpskih medija…“ Zbog svega navedenog, ali i drugih kontroverzi vezanih uz prijelomne događaje 20. stoljeća odlučili smo istražiti što točno i na koji način naši učenici uče o nacionalnoj povijesti 20. stoljeća u osmom razredu osnovne škole i četvrtom razredu gimnazije. Analizirali smo udžbenike „Povijest 8“ (autori Stjepan Bekavac i Mario Jareb) i „Povijest 4“ (autori Miroslav Akmadža, Mario Jareb, Zdenko Radelić) izdavačke kuće Alfa te udžbenike „Tragom prošlosti 8“ i „Koraci kroz vrijeme 4“ (autori Krešimir Erdelja i Igor Stojaković) izdavačke kuće Školska knjiga.

Analizu smo započeli šestosiječanjskom (iliti šestojanuarskom) diktaturom kralja Aleksandra. Zanimljivo je da se u analiziranim udžbenicima povijesti tada prvi put spominju ustaški pokret i komunisti. Za ustaški pokret se kaže da je bio reakcija na diktaturu kralja Aleksandra. Upravo tako glasi podnaslov u udžbeniku povijesti Školske knjige za gimnazijalce: „Reakcije na diktaturu. Nastanak ustaškog pokreta.“ Komunisti se i u osnovnoj školi i u gimnaziji kod ovog izdavača predstavljaju kao krajnja ljevica koja je pokušavala atentatima izazvati nerede i srušiti kralja, dok s desne (bez pridjeva krajnje) strane pravaši, predvođeni Antom Pavelićem, smatraju da se Hrvatska treba zadovoljiti samo punom samostalnošću. Nakon utemeljenja organizacije Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija, u udžbeniku za osmi razred piše: „Cilj te tajne revolucionarne organizacije bila je oružana borba za osamostaljenje Hrvatske.“ Gimnazijalcima je još naznačeno da je fašistička vlada otvoreno podupirala njihovu djelatnost kako bi se domogla još nekih dijelova hrvatske obale.

Alfin podnaslov u udžbeniku povijesti za gimnazije u kojem se obrađuje isto razdoblje glasi: „Radikalne struje u hrvatskoj politici – ustaše i komunisti“, dakle već se u njemu ove dvije opcije izjednačavaju. Pod ovim podnaslovom ustašama su posvećene dvije neutralne rečenice, a ostatak teksta govori o ilegalnoj Komunističkoj partiji Jugoslavije i ne propušta konstatirati da su se „komunisti borili protiv režima svim sredstvima, pa i terorizmom“. Komunisti se osnovnoškolcima dalje ne spominju, govori se samo o nastanku ustaške organizacije u svrhu ostvarivanja neovisne hrvatske države.

Što se aprila 1941. i nastanka Nezavisne Države Hrvatske tiče, u sva četiri udžbenika NDH je prikazana kao marionetska država, podređena Hitlerovoj Njemačkoj i okupatorskim silama. Nakon ustroja vlasti NDH, slijedi podnaslov „Ustaški teror“. Tu se spominju rasni zakoni, progoni Srba, Židova i Roma kao i svih drugih protivnika režima. No autori Školske knjige smatraju da je osnovnoškolcima dovoljno spomenuti samo postojanje koncentracijskih logora, ali da ih ne treba imenovati, tako da učenici iz njihovog udžbenika ne mogu saznati za Jasenovac, Staru Gradišku i druge logore smrti u NDH. Alfini autori spominju koncentracijski logor Jasenovac u oba udžbenika. Dok Školska knjiga gimnazijalcima u izdvojenom dijelu lekcije kao povijesni izvor donosi ulomak iz knjige Đure Zatezala „Radio sam svoj seljački i kovački posao“, koji je svjedočanstvo o ustaškim zločinima u Vojniću, dotle Alfini autori u izdvojenom tekstu, s upozorenjem „Pročitaj“, stavljaju ulomak o preuveličavanju žrtava u Jasenovcu od strane komunističkih vlasti, a kasnije i velikosrpskih krugova i Miloševićevog režima. I sve to u dijelu koji nosi naslov „Ustaški teror“! Treba još napomenuti da je tekst o preuveličavanju broja žrtava Jasenovca dvostruko duži nego tekst koji govori o samim stradanjima u tom logoru. Također, Alfini autori su imali veliku potrebu u oba udžbenika naglasiti da je „velik dio hrvatskih građana osuđivao nasilje nad svojim sunarodnjacima, a u tome su najviše prednjačili mladi naraštaji i Katolička crkva“.

Autori Školske knjige u svojim udžbenicima apostrofiraju da se partizanski pokret smatra jednim od najorganiziranijih i najuspješnijih u Europi, dok se kod Alfe riječ „antifašizam“ u gimnazijskom udžbeniku spominje samo u naslovu lekcije i u nazivu Dana antifašističke borbe. Također, u istom udžbeniku pod naslovom „Karakter i ciljevi partizanskog pokreta“ samo je jedna riječ istaknuta, a to je „ateizam“, nakon čega slijedi da su partizani „oštro napadali vjeru i Crkvu, a nisu prezali ni od ubojstava svećenika“… Svi analizirani udžbenici ističu i neke pozitivne elemente tog pokreta, ali se vidi da autori paze da učenici ne steknu dojam da su partizani bili puno bolji od ustaša. Ta dva pokreta su obrađena u odvojenim lekcijama i nigdje se direktno ne dovode u odnos njihove ideje i ciljevi.

Pod naslovom „Hrvati potkraj Drugog svjetskog rata – od jednog prema drugom totalitarizmu“ Alfini autori pišu: „Mnogi su Hrvati i Ustaški i partizanski pokret pod vodstvom komunista otklanjali kao totalitarne pokrete koji su htjeli nametnuti svoje totalitarne ideologije“

U udžbeniku Školske knjige za osmi razred stoji obećavajući naslov „Sudjelovanje Hrvata u antifašističkoj borbi“. Očekivali smo da će se tu konačno izraziti ponos što su Hrvati bili dio najvećeg europskog antifašističkog pokreta i što su iz rata izašli kao pobjednici, ali prevarili smo se. Ovi autori pod „Hrvatima“ smatraju Vladka Mačeka i haesesovce: u ovom su poglavlju ukratko opisani Mačekova politika čekanja i haesesovci koji su se u manjem broju priklonili ustaškom pokretu, a u većem partizanima. Toliko o Hrvatima u antifašističkoj borbi. U Alfinom udžbeniku za gimnaziju stoji naslov: „Hrvati potkraj Drugog svjetskog rata – od jednog prema drugom totalitarizmu“, gdje se opet izjednačavaju zločinci i osloboditelji, a to potvrđuje i prvih nekoliko rečenica ispod naslova: „Završne ratne godine hrvatski je narod dočekao podijeljen na dva ratna tabora. Dio se još uvijek borio za NDH vjerujući da je ona jedino jamstvo opstanka hrvatskoga naroda. Drugi su slijedili partizanski pokret, također vjerujući da samo nova, Federalna Država Hrvatska predstavlja jamstvo budućnosti hrvatskog naroda i njegove države. Mnogi su Hrvati i Ustaški i partizanski pokret (možemo se samo nadati se da je upotreba velikog i malog slova samo tipfeler, op.a.) pod vodstvom komunista otklanjali kao totalitarne pokrete koji su htjeli nametnuti svoje totalitarne ideologije.“ I onda opet kreće epopeja o Mačeku, komunističkim napadima na njega i priklanjanju haesesovaca. Naravno da se nigdje decidirano ne kaže kako je Jugoslavija, pa tako i Hrvatska, iz Drugog svjetskog rata izašla kao pobjednik zahvaljujući partizanima i njihovoj antifašističkoj borbi.

Zatim slijedi „Slom NDH i partizanski zločini na kraju rata“ ili „Naličje pobjede – kraj rata u Hrvatskoj i Jugoslaviji i partizanski zločini“, kako je u Alfinom udžbeniku za gimnaziju naslovljena ova tema. Tu se opisuju događaji kod Bleiburga. Dok u udžbeniku Školske knjige za osmi razred piše da su se bjegunci s područja NDH uz nešto četnika i Slovenaca predali saveznicima, ali su Britanci dogovorili njihovu predaju partizanskim jedinicama, u Alfinom izdanju piše kako su vlasti NDH odlučile da se Hrvatske oružane snage zajedno s Nijemcima i priključenim civilima predaju, ali ih zaustavlja britanska vojska koja Jugoslavenskoj armiji izručuje zarobljene hrvatske vojnike i civile. Ovdje se, naravno, zaboravlja napomenuti da je i u ovom slučaju bilo preuveličavanja broja žrtava, što sada čine hrvatski nacionalisti.

Konačno izlazimo iz rata i ulazimo u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, s opisima komunističke vlasti. Iako su oba izdavača naznačila borbu i obračun komunista s neistomišljenicima, autori Školske knjige ističu da za jugoslavenske komuniste partizanski pokret otpora „nije bio samo borba protiv fašizma, nacizma i domaćih kolaboracionista, nego i uvod u revoluciju koja će iz temelja promijeniti društvo“ te da su isticali kako je „Jugoslavija federacija i zajednica ravnopravnih naroda“. Alfini autori su i ovog puta odlučili prikazati samo negativne strane komunističke vlasti.

Poseban dio posvećen je odnosu komunističke vlasti prema Crkvi, gdje su podvučeni termini „ateizam“ i „sekularizacija“, koja je „potirala tradiciju“ i „zanemarivala ulogu religije u općem procesu urbanizacije i industrijalizacije“. Nakon toga prelazi se na život i sudbinu Alojzija Stepinca, koji je bio „protivnik svakog totalitarnog režima pa tako i komunizma“. Nakon što ga je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim, u Alfinom udžbeniku povijesti za osmi razred se zaključuje: „Stepinčevom beatifikacijom odano je ne samo priznanje istini i njegovoj žrtvi, nego i svim žrtvama fašističkoga i komunističkog nasilja.“ Zanimljiva je upotreba riječi „fašističkoga“ kako bi se izbjegla riječ „ustaškoga“ nasilja.

Dok Školska knjiga za gimnazijalce ipak napominje kako se Jugoslavija razlikovala od drugih komunističkih država i po svojoj otvorenosti te ističe turistički potencijal, slobodno putovanje građana, rad u inozemstvu kao i ubrzani gospodarski razvoj Hrvatske i cijele Jugoslavije, Alfa je i gospodarski razvoj 1960-ih uspjela ocrniti. Autori udžbenika Školske knjige namijenjenog gimnazijalcima jedno poglavlje posvetili su razvoju tehnike, znanosti i sporta u svijetu i Hrvatskoj od 1945. Kao domaći znanstvenik spominje se samo Miroslav Radman. Iz područja umjetnosti nitko, pa čak ni „Surogat“, animirani film Dušana Vukotića za koji je dobio nagradu Oscar, kao ni Andrićeva Nobelova nagrada za književnost te brojna druga dostignuća u književnosti i filmskoj umjetnosti. U glazbi se spominju novi val i Azra, Haustor, Paraf, Prljavo kazalište i Metak, a u sportu je najvažnije to što je „prema nekim svjedočanstvima hrvatski predsjednik Franjo Tuđman čak pomogao izborniku Miroslavu Blaževiću da sastavi hrvatsku nogometnu momčad na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine na kojem je Hrvatska osvojila treće mjesto“. O jugoslavenskim uspjesima ni riječi. S druge strane, Alfini autori o znanstvenom, tehnološkom, umjetničkom i sportskom razvoju Hrvatske i cijele Jugoslavije nisu napisali ni riječi.

Prešutjeli su i hrvatski nacionalizam devedesetih, no zato su cijelo poglavlje posvetili onom srpskom. Školska knjiga ipak ističe kako na tok zbivanja nimalo povoljno nisu utjecali nastupi pojedinih hrvatskih političara: „(…) pojedini su hrvatski političari tu propagandu (srpsku, op.a.) pojačavali nebuloznim antisrpskim i proustaškim izjavama.“ Ali ni u jednom udžbeniku se ne navode posljedice jačanja hrvatskog nacionalizma od 1990. nadalje. Nema ni riječi o negiranju i odbacivanju svega jugoslavenskog ili srpskog, o paljenu desetaka hiljada knjiga pisanih na ćirilici ili onih srpskih autora ili izdavača, ne spominje se ni rušenje oko 3000 spomenika NOB-u, ni otpuštanje Srba s posla u državnim institucijama i poduzećima. Da je spomenuto, to sigurno ne bi umanjilo surovost Miloševićeve politike i zločine koji su pod njezinim okriljem počinjeni, ali bi prikaz tog razdoblja bio puno pošteniji.

Domovinski rat je u udžbenicima prilično konfuzno opisan. Opisuju se samo najvažniji događaji kao što su početak rata s tzv. balvan revolucijom, proglašenje hrvatske neovisnosti, proglašenje SAO Krajine, stradanja u Vukovaru, uloga međunarodne zajednice, Bljesak, Oluja, Dejtonski sporazum i Haški sud. Zločini s hrvatske strane minimalno se spominju, osim u razdoblju nakon Oluje. Svi se slažu da je srpska vlast pokrenula evakuaciju srpskog stanovništva s područja Krajine. Školska knjiga u oba udžbenika govori o zločinima s hrvatske strane, a u udžbeniku za gimnazijalce ističe se da su se dogodila „višestruka ubojstva srpskih civila te pljačkanje i uništavanje imovine izbjeglih Srba“ te zaključuje: „Premda su pojedinci za takvo ponašanje pravno sankcionirani, opći je dojam da hrvatska vlast nije prikladno reagirala na opisane pojave.“ Alfa u svom udžbeniku za srednju školu objašnjavaju kako su „odlazak organizirale vlasti RSK koje su širile uvjerenje da je s Hrvatima suživot nemoguć… Osim toga, u RSK je opće stanje bilo izuzetno teško, pa se među srpskim stanovništvom širio osjećaj besperspektivnosti, što je olakšalo njihovu odluku da krenu u izbjeglištvo.“ Po tome se može zaključiti da su Srbi otišli jer nisu željeli živjeti s Hrvatima u hrvatskoj državi te da su zbog lošeg stanja napustili svoje kuće i otišli u bolji život. Ipak, na kraju usputno napominju kako „hrvatske vlasti nisu bile dovoljno djelotvorne u sprečavanju i kažnjavanju paleža, pljačke i ubojstava na oslobođenim područjima“. U Alfinim udžbenicima za osnovnu školu jedno je poglavlje posvećeno ratnim zločinima i zločinima u ratu u Hrvatskoj pa su nabrojani i zločini nad Srbima, ali s opaskom: „Spomenuti zločini nisu bili dio hrvatske politike, niti su unaprijed planirani s namjerom protjerivanja Srba iz Hrvatske… Posebice se ne smiju zanemariti okolnosti u kojima su zločini počinjeni.“

Uglavnom, možda je manji problem u onome što u udžbenicima piše, a puno veći u onome što ne piše. To ostavlja velik prostor za interpretacije nastavnika. Hrvoje Klasić, profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, smatra da je upravo njihova uloga ključna: „Javnost gleda obrazovni sustav kroz udžbenike, ali je prioritet na nastavniku. Udžbenik može biti najbolji na svijetu, ali iz iskustva znam da ima nastavnika koji su otvoreno proustaški orijentirani i nema tog udžbenika koji će njih spriječiti da povijest interpretiraju na svoj način ili da jednostavno ne predaju po udžbenicima.“ No dodaje kako su udžbenici u Hrvatskoj ipak doživjeli pozitivan skok u odnosu na devedesete godine.

GOOD inicijativa, GONG i Institut za društvena istraživanja proveli su 2015. istraživanje o političkoj pismenosti završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj. Prema ovom istraživanju, s tvrdnjom da je NDH bila fašistička tvorevina ne slaže se 22,9 posto učenika, niti se slaže niti ne slaže 48,6 posto, a slaže se samo 28,5 posto. Klasić smatra da ovakvi porazni rezultati nisu rezultat isključivo obrazovnog sustava nego i društvenih okolnosti i atmosfere. „Škola, a ne samo udžbenici i nastavnici, nije primarni autoritet u društvu, nego su to prije svega javne ličnosti, različiti portali i društvene mreže. Nijedan profesor ne može parirati Thompsonu ili Josipu Šimuniću i njihovim stavovima o prošlosti. Kada bi oni zajedno s Crkvom izašli u javnost i rekli sve ono o čemu mi sada pričamo, čini mi se da bi stvari bile bitno drugačije, bez obzira na to što piše o udžbenicima“, zaključuje Klasić.

Share