Sad sve to zapali!

Share

Da je Franjo Tuđman živ, sigurno mu se ne bi svidio podatak da se u zadnjih nekoliko godina iz Knina iselilo oko pet tisuća građana. Velik broj njih su Hrvati porijeklom iz Bosne, koji su na područje Knina došli nakon operacije ‘Oluja’, u sklopu velikog projekta ‘humanog preseljenja’. Tuđman ne bi bio nimalo sretan zbog podatka da se Hrvati iseljavaju iz Knina jer je dao sve od sebe da ih tamo naseli umjesto Srba. Tako je u lipnju 1995. godine, svjedoče sačuvani transkripti, na sjednici Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS) bilo jako živo. Državni vrh u sastavu Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Mate Granić, Nikica Valentić, Ivan Milas i Jure Radić raspravljao je o teškoj demografskoj situaciji u Hrvatskoj i o nužnosti da se ‘sačuvaju ljudi u prostorima od strateškog značenja’. Naravno, nije se mislilo na Srbe. Uslijedila je ‘Oluja’, a nakon nje, krajem kolovoza, još jedan sastanak VONS-a na kojem se otvoreno raspravljalo o razmjeni stanovništva sa Srbijom. Tuđman je naglasio da se Srbima treba ponuditi ‘zamjena s Hrvatima u Vojvodini i Srbiji’, ali da se takvo što ne smije napisati. Milas se usprotivio i tražio da se zamjena ponudi otvorenije. Uslijedili su verbalni doprinosi Nikice Valentića, koji kaže kako se to treba odigrati ‘rafinirano, na dugu loptu’. Granić je zabrinut zbog međunarodne zajednice. Kako ostvariti zacrtane ciljeve, a pred svijetom ostati čist, pita se Granić, pa nalazi rješenje: ‘Diplomatski se to može reći da svatko može izabrati opciju, a već je time sve rečeno.’

U to vrijeme Hrvatska je pokušala konfiscirati privatnu imovinu Srba s tih područja, a na jednoj od idućih sjednica VONS-a ministar obnove Jure Radić, zadužen za terensku provedbu ‘humanog preseljenja’, kaže da će Hrvatska tako postati vlasnik više desetaka tisuća kuća, vikendica i kompletnih imanja. Dodaje da će Vlada ‘stvoriti strategiju kako u te objekte, vjerojatno u ovome trenutku zbog međunarodnog prava uz privremena rješenja, ali i privremena koja će silom prilika i tijekom vremena postati trajna, dovoditi naše ljude, one iz BiH’.

Dva mjeseca nakon ‘Oluje’, 10. listopada 1995. godine, zapovjednik UNCRO-a za Sektor Jug, kanadski general Alain Forand, objavio je da su promatrači UNCRO-a obišli 320 sela i evidentirali 22.000 spaljenih i razorenih objekata, dok je Hrvatski helsinški odbor proveo istraživanje u kojem su bile navedene 683 žrtve.

Kako je u to vrijeme, dok je državni vrh krajem 1995. pokušao dovršiti ono što je ‘Olujom’ započeo, izgledao život na područjima iz kojih su ljudi izbjegli? Za Novosti o tome, 22 godine nakon događaja koji se ovih dana euforično slave diljem Hrvatske, govore novinari i aktivisti, neki od ljudi koji su imali hrabrosti kročiti nogom na mjesta na kojima se ubijalo, palilo i kralo, sve u slavu ideje da Srbima na tim prostorima više nije mjesto. Prošle su 22 godine od tih događaja, mnoga sjećanja blijede, ali neke slike nitko od njih nikada neće zaboraviti. Krenimo od početka. Od ‘Oluje’.

Konj s nogama u zraku

Petar Popović bio je glavni urednik Radio Knina i suradnik mnogih medija u Srbiji i svijetu.
– Večer uoči ‘Oluje’ meni govore da će biti sutra napad. Ja kažem: ‘Šta ima veze, kao da je prvi!’ Bio sam naivan kao zadnja ovca. Napad me dočekao u kući, nekako sam se probio do radija i cijeli dan čitao saopštenja da su linije čvrste. Radili smo na agregat i nismo znali da nas čuje otprilike 15 kuća. Čitao sam te izvještaje da su linije stabilne i da je sve OK. Vozio sam po gradu u nekom Land roveru i vidim da je narod krenuo na tu Bulinu stranu. Vidio sam žene i djecu. Oko ponoći sam otišao kući i nađem ćaću u konobi kako reže pršut. Bilo je granatiranje, na raskrsnici u centru Knina sam vidio prevrnuta konjska kola. Naišao sam sekundu poslije. Ostala mi je ta slika. Konj okrenut naopako s nogama u zraku. Vozač je ostao živ. Nisam htio otići do kraja. Sjećam se kada sam se odlučio da ću ići. Pomagao sam nekim starcima sa stvarima, već je prošla ponoć sa 4. na 5. augusta. Pomažući tim starcima, neka me baba lupila po glavi. Kaže baba: ‘Mater ti jebem, jesi li ti Pero Popović?’ Ja kažem da jesam, jebiga. Kontam, svi su me tamo voljeli… ali baba kaže: ‘Pizda ti materina, da sam tebe slušala još bismo bili u kući i čekali da nas vrag odnese!’ Ona je cijeli dan slušala moje izvještaje u stilu ‘ništa se ne sekirajte, sve je OK’.

Nisam bio svjestan razmjera. Kada sam napuštao kuću, imao sam dvije šteke cigareta, a uzeo dvije kutije, kao, šta će mi, sutra ću se vratiti. Žena mi je rekla da uzmem dječje zlato, ono što djeca dobiju za rođendan. Kopao sam, ali ga nisam našao. Rekla mi je da uzmem nešto novca što smo imali i da ne zaboravim albume sa slikama. Bilo ih je više od deset. Uzeo sam fakultetsku diplomu, ali zašto sam s hrpe albuma uzeo samo tri, to ni milicija ne zna objasniti! Žena me uvijek podbada da sam ponio svoje cure u albumima, a njene fotke, jer ona je plivala nešto, zaboravio.

Drug mi je rekao da to nije ništa. Kaže da je on uzeo krletku. Uzeo je i komšinica mu kaže da im vozi djecu. Kaže drug: ‘Uzeo sam tu krletku i gledam kako moje auto ostaje puno goriva ispred zgrade, a ja nosim krletku i u njenom Fići vozim djecu.’ A imao je Ladu. Pitao sam ga zašto ih nije odveo u svom autu, a on mi kaže da nema pojma. Pitam ga je li u toj krletki imao neku ptičicu. ‘Ne’, kaže on, ‘bila je prazna, donio sam je praznu u Beograd i čuvao je kao da mi o njoj život zavisi.’

Sjećam se dolaska u Loznicu. To je bilo nešto što me proganja, što bi se reklo, cijelog života. Bio je sumrak i čuo se pucanj. Prišao sam da vidim što je bilo i kažu mi da se ubilo neko dijete iz očevog pištolja. A kad sam došao, poslije sat-dva vremena, bio sam u nekom izbjegličkom kampu, nemaš se gdje oprati, ne možeš ni ruke oprati, nemaš čime… Vidio sam neku curicu od jedno pet-šest godina kako pjeva ‘Tamo je selo moje’. To mi je nekako… sve se brzo dogodilo, kolona izbjeglica se još vukla, trajala. Ne znam je li se curica nehotično ubila, ali te slike ću zauvijek pamtiti.

Polivali su me vodom

Julijana Mojsilović bila je novinarka Associated Pressa i zadnjih nekoliko dana pred ‘Oluju’ provela je na zadatku u Kninu.
– Dan pre početka bila sam na Crvenoj zemlji pored Knina i pričala s jednim oficirom. Rekao mi je da ako danas ne potpišu u Ženevi sporazum, sutra počinje rat. Pazi čoveka! Dan-dva pre toga smo s Martićem pravili intervju u ‘Beloj kući’, gde sam ga pitala šta će se dogoditi ako Hrvati krenu u ofenzivu. Pa, kao… nešto sleže ramenima. ‘Pa’, rekoh, ‘jeste li se čuli sa Beogradom?’ ‘Jesam’, kaže on. ‘I, šta su vam rekli?’ Kaže: ‘Nećemo vas ostaviti na cedilu.’
U pet sati ujutru probudila nas je prva granata, svi smo pali s kreveta. Granatiranje je bilo neprestano, bili smo u Kninu do pet popodne. Neki Jordanci su nas izveli iz grada i završili smo u Banjaluci. Tamo je bežanija počela na veliko. Usput smo sretali ljude. Baš smo bili i na Petrovačkoj cesti kada je granatiran kamion s izbeglicama i Mercedes u kojem je stradala čitava porodica. Bilo je grozno. Videli smo bosanske Srbe kako razoružavaju hrvatske Srbe da ne bi došli u Beograd naoružani. Mnogi su ‘jebali majku’ Miloševiću jer ih je, kao, prodao, izdao itd. Atmosfera u Banjaluci je bila takva da su oni svi sedeli na koferima i bili spremni da beže iz grada. Izbeglice su bile potpuno izbezumljene, nisu znale šta ih je snašlo. Većina je verovala do tog dana da nema šanse da Hrvati uđu u Knin. Naravno, ekipa koja je imala pare je otišla danima pre toga.

Na ratištima sam bila od početka i prvi put sam skoro dobila nervni slom u koloni izbeglica koja se kretala iz Banja Luke prema Srbiji. Negde desetak kilometara od grada, gde se skreće prema Srbiji, bili su ljudi iz Crvenog krsta. Delili su ‘lanč pakete’. Ide jedan kamion s dignutom ceradom. Nazad su kamionu na ogradu naslonjeni vojnik i dete. Sećam se njegovog potpuno izbezumljenog pogleda. Kamion polako prolazi, jedna žena mu dobacuje te pakete da ih uhvati i oni uhvate po jedan paket i kažu: ‘Hvala lepo’. Do tada sam videla puno mrtvih i ranjenih, ali tek tada sam se počela tresti i plakati. Stavili su me pored drveta i polivali vodom. Nikad mi se to nije dogodilo. Taj me detalj potresao više nego sve drugo, to je bila moja kap koja je prelila čašu. Onako izbezumljeni hvataju pakete i zahvaljuju… Odlaze negde u nepoznato, nemaju pojma zašto su ratovali, nemaju pojma gde idu, ali kažu: ‘Hvala lepo’. Mrtvi i ranjeni meni nisu izazivali toliku navalu emocija kao izbeglice. Mrtvi su mrtvi, njima nema pomoći, ranjeni idu u bolnicu, možda će da ih spase, ali izbeglice koje idu na traktoru, deca koja voze te traktore… I svi ćute, znači, ta tišina… Znate, njih pet-šest na traktoru, jedan vozi, a ono… Mrtva tišina. Sklanjaju se od kamera, ne daju da se slikaju, i tu i tamo nekoga vidiš da plače, to su biblijske scene…

Ta tijela su se raspadala

Novinar Bojan Munjin radio je 1990-ih u Hrvatskom helsinškom odboru. Nakon ‘Oluje’ sjeo je u automobil i krenuo u sela oko Knina.- Krenuli smo dolje čim se moglo, jer u prvim danima nije bilo sigurno. Naše prve ekipe su išle pod zastavom Međunarodne helsinške federacije, dakle IHF-a, jer su i oni bili zainteresirani da doznaju što se događa, a to je bilo važno i nama, jer ići džipom IHF-a je jedna stvar, a druga stvar je ići samo kao HHO. Dao nam je podršku i UN-ov ured za ljudska prava u Zagrebu, pa smo koliko-toliko bili zaštićeni.

Ono što pamtim je jedna slika grubosti, rata, mrtvih ljudi. Ne mogu reći da su leševi ležali na sve strane, ali ono što je bilo na sve strane bile su spaljene kuće. One su bile posvuda, kao i oni ružni natpisi ‘Zauzeto – Hrvat’ i slično. Nalazili smo i mrtve ljude. Neke od njih smo pokapali, zato što je postojala bojazan, u tim prvim danima, tjednima i mjesecima, da će se leševi odstraniti od strane službenih organa i negdje prikriti i premjestiti na neko drugo mjesto. Vodstvo HHO-a je odlučilo da, kada pronađemo neko mrtvo tijelo, nadgledamo i pokop. U jednom selu, mislim da je to bio Komić kraj Knina, sahranili smo neke ljude, obavijestili smo nadležna tijela, mrtvačnicu i policiju, ali smo to obavili uz prisustvo pravoslavnog svećenika i člana našeg odbora Jovana Nikolića.

U jedno od desetina sela koje smo obilazili tih dana oko Knina odvela nas je jedna žena, koja je tražila roditelje. Prije rata je radila u Zagrebu kao tehničarka u nekoj tvornici. Kada je počeo rat, otišla se brinuti za roditelje, jer su bili stari. Tako je provela rat. Došli smo do njenog sela gdje nas je uvela u spaljenu kuću i ispričala što se dogodilo u ‘Oluji’. Pokazala nam je šporet i rekla: ‘Pogledajte, ovdje sam kuhala ručak za majku. Pogledajte ovu spaljenu šerpu, u njoj sam kuhala ričet, majka mi je imala 81 godinu i bila je nepokretna. Ležala je u krevetu.’ Otac te žene je bio uz majku. I on je imao 81 godinu. Čuli su lavež pasa i zvuk nekakvog transportera. Rekla nam je kako su ona i otac pobjegli uz brdo u blizini i pokazala nam mjesto gdje su se u kamenju sakrili. Vojnici su došli. Čula je jednog kako govori: ‘Sad sve to zapali!’ Rekla nam je da su i kuća i majka u njoj izgorjele kao šibica dok su ona i otac silazili natrag.

Pamtim jednu svjedokinju koja nas je odvela u svoje selo. Bila je već zima. Na pragu jedne kuće pronašli smo ubijenu staricu. Svjedokinja nam je rekla da je imala 82 godine. Pored nje je ležao njezin sin. To su bili rođaci te žene, ne sjećam se imena, ali ona nam je rekla kako se zovu i mi smo sve to zapisali. Sin je imao 60-ak godina. Ta tijela su se raspadala. Vidjeli smo na ženi crnu haljinu, crnu maramu, obične seljačke hlače kod sina. Noge su im bile vezane žicom…
Jako mi je važno reći da su s nama išli mladi volonteri koji su bili studenti. Nije ih bilo puno, ali njihov je položaj bio izniman. Bilo je Zagrepčana. Oni nisu imali odobravanje ni svojih obitelji, ni kolega s fakulteta, ni okoline. Oni su se tada bavili poslom koji nitko nije htio. Pronalazili smo, ne često, ali smo pronalazili, po poljima mrtve ljude. Ti mladi studenti, koji su imali 20-ak godina, nailazili bi na tijela. Našli su jednom prilikom glavu u jednoj oranici, a tijelo sto metara dalje. Za te mlade ljude to je bilo strašno. Jedan volonter koji se prezivao Armanini bio je hrvatskog porijekla i došao je iz Kanade. Došla je i njegova sestra. Izgledali su amerikanizirano, kao da su s Wall Streeta došli, a nalazili su se u središtu jedne velike nesreće.

Mi smo sve to promatrali kao veliku nesreću i veliku tragediju. Nismo bili ljuti, a to sada govorim izvan svake patetike, na bilo koga. Jedino nam je bilo žao tih ljudi. Imali smo veliku knedlu u grlu, veliku žal. U našem autu je bilo nekog maničnog humora da bismo uopće izdržali to što radimo – tražimo mrtve ljude i popisujemo spaljene kuće. Nije bilo nikakvog bijesa. Isto bi bilo da smo to radili kod masakra bilo kojeg drugog naroda. To ne kažem iz neke političke korektnosti, ali to je bila takva atmosfera. Jedino što smo tada mogli napraviti je da barem pokušamo pokopati te ljude ili saznati njihova imena, jer je bilo puno tih tzv. NN grobnica. Ostala mi je jedna slika da su usred tog užasa, puste zemlje, paljevine, opasnosti i mrtvih ljudi, ti preostali starci koje smo nalazili imali potpuno mirna lica. Kao da su s nekog drugog planeta. ‘Dobro je, djeco, sjedite, hoćete li nešto’, čuli smo kako nas pitaju, a zapravo nam nisu imali što ponuditi. To je bilo nešto malo oraha i onda vam to ponude u polovici srušene kuće. Mi, recimo, sjedimo u dnevnoj sobi, a druge polovice kuće nema. I onda razgovaramo s njima…

Odmah se osjetio smrad, užasan…

U Hrvatskom helsinškom odboru tada je radio i Mišo Rogošić iz Splita. Svaki je dan obilazio Sektor Jug. Bio je prvi koji je, dva dana nakon ubojica i policije koja je počistila njihove tragove, ušao u Varivode.
– Kad smo došli tamo, to je bilo… ajme! Našli smo jednog čovjeka koji je ležao u avliji, bio je jedva živ, imao je bolesne bubrege. Leševi su bili sklonjeni, ali su bili vidljivi tragovi krvi, vidjeli smo ostatke lubanje, rupe od metaka po zidovima, našli smo krvavu odjeću… Sve smo snimili i predali u HHO. Našli smo jednu svjedokinju, koja je bila sklonjena na Obonjan. Nikad nije bila pozvana da se istraži nešto dublje, vojska zna tko je to napravio. Policija nam nikakve podatke nije htjela dati. Našli smo na groblju da su leševi zakopani pod oznakama NN i to smo pustili u javnost, pa je bilo problema.

Dođeš u neko selo i vidiš iza stabla starijeg čovjeka i ženu. Žena šuti, a on nas gleda kao neki uplašeni zec u šumi. Mi bismo mu rekli tko smo i da nas se ne treba bojati, ali taj strah si mogao nožem rezati. Jedva… jedva smo uspostavljali povjerenje, jer kad god bi prošla neka grupa vojnika tim krajem, onda bi njega prebilo.

Manastir Krka je bio čuvan od policije, ali je iznutra bio devastiran. Policija nas je pratila kad smo ulazili. Bio sam s kolegom iz Balkan Peace Teama. Ušli bismo svaki u svoju prostoriju, policajac je pratio jednog, a drugi bi snimao fotografije. Snalazili smo se. Jedan put smo tamo naišli na ministra Juru Radića. ‘Dobro je ovo sve’, rekao nam je, a meni vrag nije dao mira, pa sam ga upitao: ‘Šjor Radiću, je li vam ovako doma?’ Njegov tjelohranitelj je skočio na mene, ali ga je on zaustavio. Ponovio je da je dobro, a ja sam mu rekao da nije… Manastir Krupa je isto bio u užasnom stanju, iako ga je čuvala policija. To je bilo grozno za vidjeti. Knjige i stvari po podu, sve razbacano. Mi smo sve dokumentirali.

Nailazili smo na vojnike. Gledali smo ih kako izbacuju iz kuća stvari, to je bilo užasno. To se non-stop događalo. Nisi ih mogao zaustaviti. Svaki put kad bismo došli, viđali smo ih, pa i na istim mjestima. Na kraju više nisu imali što pljačkati, pa su dizali kupe s krovova, okvire od prozora i nosili ih u Split, Kaštela, Šibenik… U Kaštelima se to i prodavalo.

Par mjeseci nakon Oluje, bio sam s prijateljem iz Balkan Peace Teama, tražili smo neku stariju gospođu koja je nestala. Uputili su nas gdje bi otprilike mogla biti. Već je bio sumrak. Ušli smo u neku kuću. Tada sam već po mirisu mogao raspoznati je li leš star deset, mjesec dana ili više. Osjetili smo miris kad smo ušli. Bio je skoro mrak u kući. Sve je bilo porazbacano, neki je jorgan bio na podu. On je ugazio na taj jorgan, odmah se osjetio smrad, užasan. Otkrili smo taj jorgan, horor… U jorganu je bio raspadnuti leš te žene. Bilo je to u Otonu, pored Pađena. Žena se prezivala Vojnović.

Dolina oko sela Plavnog pored Knina je nešto prekrasno. Cijela dolina i svi ti zaseoci okolo, to je prekrasno. Ostalo je nešto starih ljudi tamo i znate li tko je njima donosio pomoć? Talijanski narkomani na liječenju. To im je bila terapija. Dolazili su iz Italije u Knin i pomagali starcima, donosili drva, vodu, hranu… To je bilo nešto zadivljujuće! Bili su tamo šest-sedam mjeseci, spavali su tamo, imali su kombi i pomagali. To je pravo kršćanstvo i hrišćanstvo. To se pokazuje u takvim situacijama. Mislim, ja sam teški ateista, ali ti su me ljudi impresionirali. Organizacija se zvala Papa Giovanni.

Dolazili su i neki Talijani iz Bologne iz organizacije Solidaritate da pace. Žena je donijela jako puno hrane. Naručio sam jednom šleper pomoći preko zelenih iz Njemačke, ali kad sam vidio kako se to dijeli nikad više nisam naručio. Neki domaći su to dijelili po principu ‘pola meni, pola Šarcu’.

To je smrad koji je ostao iza ljudi

Njemački novinar Rüdiger Rossig govori dobro hrvatski jezik. Radio je za UN TV. Obilazio je Krajinu u jesen i zimu 1995. godine. Snimio je tri filma o stanju ljudskih prava na tom području. Prva kamera koja je snimila poprište zločina u Varivodama bila je njegova.

– Kada smo stigli tamo, još je bio jedan stari čovjek živ. Bio je nepokretan i bolestan. Rekao nam je da je samo čuo pucanje. Mi smo pažljivo snimali, bila je opasna situacija. Nakon nekoliko sati su došli hrvatski policajci, koji su nam pokušali zabraniti snimanje. Pravili smo se ludi i pitali ih zašto je zabranjeno snimanje, jer nema više rata. Rekli smo im da smo UN-ova televizija i da možemo snimati gdje hoćemo. Nešto je snimatelj snimio potajno iz ruke, da ne bismo imali problema.

Našli smo preživjelu baku iz Varivoda. Našli smo je uz pomoć aktivista, jer je policija tu ženu skrila na neki hrvatski otok. Jedva smo je pronašli i onda smo morali tri dana moliti hrvatsku policiju da nam da papire s kojima smo je mogli posjetiti i snimiti. Dobili smo policajca koji nas je pratio i bio uz nas dok smo vodili intervju.

Dobro pamtim potpuno praznu i razbijenu pokrajinu, tj. bivšu Republiku Srpsku Krajinu. Sjećam se čudnih ljudi u nekoj odjeći, koja je bila napola vojna, a koji su hodali okolo. Više-manje svaki dan bih naišao na nekoga tko bi na nekim kolicima nosio neke vešmašine, autodijelove, frižidere i slično. Oni su se pravili da su hrvatski vojnici, ali meni je djelovalo kao da su lopovi. Nekoliko sela je gorjelo. Goruća srpska sela su bila svakodnevna pojava. Vidiš dim, odeš tamo i vidiš da gore kuće. Tamo smo nailazili na žive ljude, pogotovo starije, hendikepirane osobe i djecu koja su ostala bez roditelja. To su bili ljudi kojima je bilo loše i dok je postojala RSK, a nakon toga su pali u potpuno ništa.
Meni je u pamćenju ostao smrad napuštenog područja. Napisao sam tekst u tjedniku Vreme koji se zove ‘Miris praznine’. To je smrad koji je ostao iza ljudi. Svugdje su hodale životinje koje nije imao tko nahraniti. Čudili smo se da nema mačaka, jer je idealno za mačke ako se sve pokvari. Vidjeli smo svinje, krave, konje… U zraku se osjećala mješavina smrada ostavljene ljudske hrane, ljeta, vrućine, voća, mesa, govana, svega… Nevjerojatno!

Jednom smo na brdu iznad Petrovca naišli na selo koje je bilo prazno. U njemu je živjela jedna baka od 70 godina i njena mama. Ona je imala 95 godina i bila je nepokretna. One su bile jedine u selu. Kada bismo naišli na starce, oni su bili oduševljeni da smo ih našli i da je konačno netko došao tko nije bilo iz prve, druge, treće vojske, tko nije lopov i tko je civil koji s njima priča normalno.

Vidio sam čovjeka nadutog poput bačve

Glavni tajnik Srpskog narodnog vijeća Saša Milošević radio je sredinom 1990-ih u Centru za ljudska prava UN-a.
– August 1995. u Kninu, to su bili najgori dani nekog ljeta, šta ljeta, možda najgori dani cijelog mog života. Od te 1995. sam u Kninu bio doslovno na desetine puta i svaki put na ulazu u njega, bez obzira na doba godine ili na doba dana, meni navru slike ‘oslobođenog’ grada: jara pustih ulica, jedva vidljive vatre svugdje na horizontu, rezak vonj tijela koja se raspadaju po šikarama… Prvi put sam došao u Knin par dana nakon ‘Oluje’. Smjestili smo se u kasarni, počeli obilaske, i vrlo mi je brzo očaj iza rata postao rutinska slika. Izlazili bismo iz kasarne ujutro, obavezno s više auta, jer smo se bojali nasilja. Išlo bi zajedno više agencija (UNHCR, UNPROFOR, UN novinari) i po cijeli dan smo pretraživali okolna sela. Svako je bilo isto – spaljeno, opljačkano. Ono što se nije moglo uzeti bilo je uništeno. Kada bismo došli u neko mjesto parkirali bismo se u centru, uzeo bih megafon i objavljivao da smo UN, da obilazimo i pružamo zaštitu, nudimo sklanjanje u kasarnu, nudimo popisivanje, hranu, vodu. Onda sam sve to ponavljao, po tim ostacima sela, između nagorjelih zgrada. Tu i tamo bismo nekoga našli, nekog starog, u strahu i sluđenog paležom i nasiljem, i onda ga vozili u kamp.

Doslovno svaki dan smo našli ubijene, i šesti, i šesnaesti, i dvadesetšesti dan nakon ‘Oluje’. Neke ranije likvidirane, već u raspadanju, neke ubijene tek noćas, jer smo ih obišli dan prije. Vidio sam čovjeka ogromnih dimenzija, nadutog poput bačve, sasvim golog, odjeća mu je popucala od nadimanja. Rekli su mi da ga se ne smije dirati, da se ne bi raspukao i uprskao me. Vidio sam drugog, također golog, nestvarno modro-crne boje, to je bilo od sunca, truljenja. Vidio sam polje ispred Biskupije puno malih, crnih brežuljaka, valjda pedesetak njih, iz kojih se pušio dim. To je bila stoka koju su pobili i onda zapalili.

Posebno pamtim Grubore. Mislim da smo bili u Zečevićima kada smo vidjeli dim i čuli buku u susjednom zaseoku. Krenuli smo tamo, na uskom prilaznom putu smo se mimoišli s vozilima MUP-a, moj iskusniji kolega im je zapisao brojeve tablica. U jednom dvorištu nalazimo dva tijela, vezana preko stabla, jedno prema drugome, sa smrskanim lubanjama. Iz kuće preko puta vije se dim, iznosimo od tamo bačvu s tekućinom koja gori, da spriječimo širenje. Na katu nalazimo leš starca, u krevetu, u pidžami, ustrijeljen u potiljak. Onda nalazimo još jednog muškarca, pa još… Počinje kiša, sve snima ekipa UN-ove televizije. Tog i idućeg dana dva puta pričamo s komandantom Čermakom, sve snimamo. Prvo kaže da ničeg nije bilo, zatim da nema nikakvih informacija o tom događaju. Za koji sat izjavljuje da je bila ‘operacija čišćenja’, da je dvoje pružalo otpor i likvidirano u borbi. Svjedočio sam na sudu o zločinu u Gruborima 20 godina kasnije, u Zagrebu. Sudac je lamentirao da je zločin neporeciv, no dopustio je traljavu i lažnu istragu, zanemario je zapovjednu odgovornost i odbio ikoga kazniti. Uostalom, kao i hrvatsko pravosuđe, ono nije kaznilo gotovo nikoga za bilo koji zločin u ‘Oluji’.

Bestijalno su pobili djeda i baku

Novinara Dragu Pilsela ‘Oluja’ je zatekla kao člana redakcije Novog lista. Bio je na godišnjem odmoru kada je počela akcija.
– Čim je bilo moguće pohitao sam do Šibenika, do doma mojih dobrih drugova iz mješovitog braka koji su bili aktivni sudionici obrane u 113. Šibenskoj brigadi. A postat će i žrtve ludila jer su hrvatski vojnici bestijalno pobili njihova djeda i baku Nikolu i Milicu Damjanić u selu Prokljanu, o čemu sam prvi u Hrvatskoj pisao kao tadašnji novinar Novog lista i povremeni suradnik tjednika Feral Tribune. Biti će u Feralu objavljene i moje fotografije snimljene na groblju u Gračacu. Među njima i ona na kojoj se vidi križ s oznakom ‘’NN 751’’ baš kada je ministar policije Ivan Jarnjak govorio o nekih tristotinjak tijela u akcijama ‘’asanacije terena”. Jarnjak nikada nije odgovorio na moje pitanje o tome što znači ‘’NN 751”.

S prijateljima, braniteljima Šibenika, krstario sam po oslobođenim područjima u trokutu Šibenik – Knin – Zadar i o tome što sam vidio sam obavijestio kolege u HHO-u, čiji sam tada bio član, i, naravno, svoju redakciju. Moj glavni urednik, pokojni Veljko Vičević, bio je osupnut kao i ja onime što se našlo ‘’na terenu’’ i rekao mi je: ‘’Piši, Dragiću, jebo im pas mater, sve zapiši.’’ Ja i dalje pišem. Preteške su to slike da bi ostale zaboravljene u reportaži nekoć uglednog Novoga lista ili na stranicama upokojenog Ferala. Prizore sustavne paleži, opće i temeljite pljačke te straha na licima preostalih Srba, kako u kasarni koju su čuvali Kanađani u Kninu, tako i u okolnim selima, nosit ću u sebi, vjerujem, do kraja života. A nakon što prijeđem rijeku smrti, slutim, družit ću se s pobijenim Srbima.

Želim vam detaljnije reći nešto u spomen na bračni par Nikolu i Milicu Damjanić, jer je to najstrašnije što sam vidio neposredno nakon ‘’Oluje”. Ubijeni su 11. kolovoza 1995. godine. Starca, slijepa i na štakama, izrešetali su mecima dok je sjedio i grijao kosti na prokljanskom suncu. Ženu su mu, pretpostavljamo, jednako usmrtili, a onda bacili na automobilske gume, pokrili mrežom, polili uljem i zapalili. Starac je spaljen manje stručno, tik do stolice na kojoj je dočekao smrt. Oni koji su došli po njih stavili su kosti u isti lijes i položili ga na groblje u Konjevratima, a ne na ono u kojemu su ubijeni starci čitav svoj težačko-ribarski život očekivali da će biti pokopani. Rečeno mi je da je na sprovodu bilo jadno i teško. Među ostalim i zbog toga jer je rodbina ubijenih staraca službeno obaviještena da su stradali dok su pružali otpor, a možda i kada su bježali preko minskog polja.

Snimam starčevu majicu natopljenu krvlju i rupu od metka kroz koju I. S. gura prst. Dijelove desne ruke, komad rebra i kralježnice, stražnji dio lubanje, papuče, štake i crnu kapu. Moj kolega pred kućom pronalazi još jedan dio lubanje, veličine moga dlana. Onaj u dvorištu je veći. Ono što od dide nije pokopano u Konjevratima stavljamo u bijelu vrećicu, sličnu onima koje su tisuće prognanika nosile sa sobom u progonstvo kao jedini dokaz o nekadašnjem seljačkom stažu na djedovini. Bacit ću taj zavežljaj u more sa šibenskoga mosta. Rat, svaki, naša je sramota. Pljačka imovine, palež, ubijanje te politiziranje domoljublja, iskrivljavanje i skrivanje notornih činjenica od strane vlasti neki možda i mogu prešutjeti. Ja nisam mogao. Niti smio.

Pucali su spomeniku u glavu

Glumac Igor Galo i njegova supruga Mirjana imali su nakon ‘Oluje’ potrebu pomoći ljudima koji su ostali tamo. Obilazili su starce i nosili pomoć. Bizarne ratne slike ostale su u Igorovom sjećanju zauvijek.

– Naišao sam na jedan saobraćajni znak, odnosno ostatak jednog saobraćajnog znaka na putu prema Dabru, na jednoj krivini. Uvijek me zapanjivalo kako je netko u taj znak mogao da ispuca toliko metaka da od njega gotovo ništa nije ostalo. Ostao je samo njegov stup, a na njemu nisi mogao nigdje prst staviti a da nije probijen metkom. Znak je bio izbušen od vrha do dna. E sad, ako je netko imao potrebu da to uradi kada je oslobađao taj kraj i da toliko puca u taj znak, šta je tek radio u nekim drugim slučajevima kada je to bila kuća ili, ne daj bože, zatečena familija. Sjećam se Ivana Milasa koji je rekao da mozak košta dvije marke i da toliko košta otprilike i jedan metak. Koliko hiljada maraka je ispucano u taj znak?

Što se događa kada netko oslobađa kraj koji je već prazan, kao što su bili Donji Lapac, Nebljusi i sela prema Uni u kojima nije bilo nikoga? Kada nikoga nisu našli, tu je bio spomenik narodnom heroju Stojanu Matiću i onda su, kada nisu imali u šta ispaliti metke, pucali u njegovu mramornu glavu. To mu nije bilo dosta, nego je počinitelj ponio i kantu boje, pa je nacrtao kako spomeniku iz te glave teče krv. Takve su me slike fascinirale, jer nisam mogao dosegnuti dubinu mašte takvog osloboditelja, kako bi mi rekli, jer to je i psihološko pitanje i pitanje stanja nacije. Mene ne fascinira zapaljena kuća, krov… naravno, to je osobna tragedija, nego kada ti upucaš tako nešto i napadneš opće dobro, onda se zapitaš koja je dimenzija tog oslobađanja. Što je to, od čega se to oslobađa? Te geste ruše sve što bi ovi htjeli da dokažu i opet će dokazivati u Kninu 5. kolovoza, a što zapravo nije istina. Nije istina zato što se ne bi nikada manifestiralo na saobraćanom znaku, kipu narodnog heroja, drvenom stupu koji nosi struju… Motornom pilom su ih rezali svakih pedeset metara, a nisu nosili žicu! To je nešto gdje staneš i ostaneš bez daha.

 

Izvor: Novosti, autor: Saša Kosanović

Share