Šaka primitivizma

Share

Primiti gosta u svoj dom, pa mu zviždati, dobacivati pogrde, vrijeđati i ponižavati ga – kao što je srbijanska muška rukometna vrsta „ugošćena“ i šovinistički izvrijeđana u splitskoj Spaladium Areni na početku Europskog rukometnog prvenstva – primitivizam je koji nema blage veze s elementarnim kućnim odgojem i civiliziranim ponašanjem. Kamoli sa čašću i domoljubljem.

Predsjednica RH nema ni autoritet niti volju učiniti nešto pozitivno u suzbijanju mržnje i netrpeljivosti kad se grozi čokoladica subotičkog Pionira, „prijateljstvo“ RH i Srbije ograničava na protok vode Dunavom, ne zna da okrvavljeni ustaški poklič „Za dom spremni“ nikad nije bio stari hrvatski pozdrav

Tu vrstu ponašanja i mentaliteta bijesne rulje – koja se najvećma zacrvotočila među dijelom gledatelja na sportskim priredbama, osobito nogometnim, odnosno u internetskim ispadima mržnje prema drugima, „ne našima“ – nisu kao sramotnu kontaminaciju RH primitivizmom ni vidjeli niti čuli već kronično stadionski slijepa/gluha predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković. Je li to simptom njihovog političkog zdravlja?

„Atmosfera je bila predivna, prava domoljubna“, blistala je Grabar-Kitarović pred tv-kamerama i novinarskim mikrofonima, nakon 32-22 za hrvatske kauboje u srazu sa srbijanskim orlovima. „Ponosna sam i na navijače i zahvalna sam svima koji su zajedno sa mnom podržavali našu reprezentaciju i na najbolji mogući način prezentirali Hrvatsku. Ostanimo i dalje domoljubni, ponosni i dostojanstveni navijači“.

Tv-kamere nisu pokazale je li i ona zviždala s dva prsta među zubima, vikala „ubij, ubij, ubij Srbina“ i dernjala se iz svega grla ne bi li se „isprepadalo“ (sic) i uvrijedilo Srbe već na svečanom izlasku na parket i, potom, da se ne bi čuo jedan-jedini ton srbijanske himne „Bože pravde“. Je li bila obnevidjela u „domoljubnom“ transu, pa nije bila registrirala hrvatskog šerifa u kaubojskoj momčadi Domagoja Duvnjaka kako se ljutito okreće najglasnijem dijelu gledališta, traži sportsko, korektno navijanje, da se ne vrijeđa gostujuće rukometaše i njihovu himnu? Neprijateljski je izviždan.

Grabar-Kitarović nije registrirala tužnu činjenicu da se bez bezrazložno, samo iz bolesne protusrpske mržnje vrijeđa srbijanske sportaše, koji su – kao njihovi hrvatski parnjaci – cijenjeni rukometaši u ponajboljim europskim klubovima. I dobrim dijelom prijatelji, suigrači ili samo dobri poznanici s Hrvatima, u istom sportu. Doduše, ne zna to ni onaj primat iz prvih scena Kubrickove Odiseje u svemiru, koji mamutovim natkoljeničnim topuzom bjesomučno mrvi kosti na tlu.

Grabar-Kitarović se „proslavila“ u medijima i ocjenom „predivne atmosfere“ 2016. godine na prijateljskoj nogometnoj utakmici RH i Izraela. Ni ona niti tada izmišljeni premijer Tihomir Orešković(koji nije osobito vladao hrvatskim jezikom), ali ni HRT-ov reporter Drago Ćosić „nisu čuli“ da dio gledališta gromoglasno „ubija Srbina“ i ustaški „domoljubno časti“ Židove.

Zemlja koja traži od svijeta da ju uvažava kao demokratsku, tradicionalno uljuđenu i s nultom tolerancijom na mržnju i nesnošljivost, gleda kroz prste primitivcima koji drže da su domoljubi kad vrijeđaju srbijanske sportaše, dobacuju im pogrde – što će potom sama predsjednica ocijeniti „predivnom, pravom domoljubnom atmosferom“

RTL-ov reporter Filip Brkić u izravnom prijenosu žestokog rukometnog sraza RH i Srbije u Spaladium Areni, za razliku od HRT-ovih lakirera u informativnim emisijama u subotu i nedjelju, korektno je izvijestio i o incidentnom ponašanju dijela gledatelja i o Duvnjakovom upozorenju huliganima u gledalištu. To što je izviždan, poruka je sasvim oprečna predsjedničinoj i premijerovoj ocjeni o „predivnoj atmosferi“.

HRT-ov će novinar Viki Ivanović kazati u subotnjim vijestima samo to da je publika u Splitu „zviždala srbijanskim rukometašima i njihovoj himni“, što je činjenično u redu – to se dogodilo, i nije se moglo prešutjeti – ali profesionalno nije u redu. Zaboravio je reći da je to skandalozno ponašanje, nedostojno sportski odgojene publike u demokratski uljuđenoj zemlji, kojoj takva neprilagođenost nanosi veliku međunarodnu štetu. Ne samo kao domaćinu velike europske sportske priredbe.

Takav je skandal potrebit riječi-dvije osude. I političke i medijske. Valjda neće biti da je rukometni mag Domagoj Duvnjak svjesniji toga od predsjednice RH, premijera i većine mainstream medija u RH, koji su nekulturno omalovažili ili sasvim prešutjeli činjenicu da govor mržnje i nesnošljivost i dalje legitimno stanuju u RH. Imaju pravo građanstva, jer ih država ničim ne suzbija, a njezini najodgovorniji (sic) prvaci, realno, nisu svjesni te pogubnosti za unutarnji integritet zemlje i njezinu međunarodnu sliku.

Zemlja koja traži od svijeta da ju uvažava kao demokratsku, tradicionalno uljuđenu i s nultom tolerancijom na mržnju i nesnošljivost, gleda kroz prste primitivcima koji drže da su domoljubi kad vrijeđaju srbijanske sportaše, dobacuju im pogrde – što će potom sama predsjednica ocijeniti „predivnom, pravom domoljubnom atmosferom“. Neodgojenost i dijareja mržnje nikad neće biti „predivnom, pravom domoljubnom atmosferom“. To sramoti Hrvatsku.

Je li Grabar-Kitarović bila obnevidjela u „domoljubnom“ transu, pa nije bila registrirala hrvatskog šerifa u kaubojskoj momčadi Domagoja Duvnjaka kako se ljutito okreće najglasnijem dijelu gledališta, traži sportsko, korektno navijanje, da se ne vrijeđa gostujuće rukometaše i njihovu himnu? Neprijateljski je izviždan

Rukometaši obiju momčadi na vrućem parketu među dvjema nasuprotnim mrežama primjerno su fair play borbom, čestitanjima i zagrljajima nakon odrađene 60. minute, medijskim izjavama o utakmici i porukama o vrijednosti i smislu rukometnog sporta posramili i obezvrijedili političke nebuloze i medijsku selektivnost u rubrici nacionalne osviještenosti na sportski način (sic). Sportaši su demonstrirali što su univerzalne, trajne ljudske i vrijednosti humanizma i slobode, koje bi trebale biti u samoj suštini sporta. Zbog pobjedničkog lovorovog vijenca – koji simbolizira pobjedu, humanizam i vrijednosti čovjekove slobode – još su se u praolimpijska vremana u antičkom svijetu obustavljali ratovi i prekidale netrpeljivosti radi slavlja onog što je najplemenitije u čovjeku.

Divljaci u sportskim gledalištima, danas, nisu pali s Marsa i nisu hrvatski endem, ali to nije nikakav alibi. Nikom. Politički larpurlartizam o nasilju, huliganizmu i vandalizmu na sportskim tribinama i izvan njih odobravajuće je i ohrabrujuće koketiranje s takvima. Državni prvaci RH i sportski čelnici morali su osuditi masovni šovinizam u splitskom Spaladiumu i time time jasno poručiti da je neprihvatljiv društvu koje predvode. A nisu tako postupili.

Nisu našli potrebnim ispričati se gostima iz Srbije i javno se ograditi od grubog napada na dostojanstvo sportaša i čast njihove državne himne. To, barem ne javno kako je trebalo, nije učinio ni hrvatski izbornik Lino Červar srbijanskom kolegi Jovici Cvetkoviću, jednom od najvećih imena jugoslavenskog rukometa i najboljem šuteru s ovih prostora. Cvetković je dostojanstveno, sportski čestitao pobjedniku, odao dužno priznanje kaubojima i čak pohvalio vatreno navijanje 12.000 gledatelja.

Srbijanski orlovi pristojno su, s dužnim poštovanjem odslušali hrvatsku himnu. I hrvatski srbijansku. Bez i jedne neprilične geste. Bukači i primitivci u gledalištu, pak, osramotili su najprije sebe, te Split, i svoju zemlju i hrvatsko domaćinstvo Europskog rukometnog prvenstva… Izravnim tv-prijenosom je ta bruka otišla u svijet, a erupcijom šampionske nekritičnosti zato što je Hrvatska uvjerljivo deklasirala baš sportaše iz Srbije, državno vodstvo, sportske vlasti i euforijom inficirani mediji prešutno su ne samo verificirali sramotu nego i poručili primitivcima kako je baš „domoljubno“ nasrtati na „sportsku Srbiju“ i divljaštvom ometati izvođenje njezine himne. Hoće li ista ta šovinistička bagra sutra vrijeđati Islanđane, Šveđane… i bučati/zviždati na njihove himne? Nije isključeno, ako predsjednica RH ustvrdi da je to – domoljubno (sic).

Divljaci u sportskim gledalištima, danas, nisu pali s Marsa i nisu hrvatski endem, ali to nije nikakav alibi. Nikom. Politički larpurlartizam o nasilju, huliganizmu i vandalizmu na sportskim tribinama i izvan njih odobravajuće je i ohrabrujuće koketiranje s takvima

„Ponosna sam na navijače i zahvalna sam svima koji su zajedno sa mnom podržavali našu reprezentaciju i na najbolji mogući način prezentirali Hrvatsku“, rekla je, i ostala živa. Takav odnos državne vlasti prema govoru mržnje i javnoj demonstraciji bolesne netrpeljivosti prema drugima i drukčijima – Srbima, Romima, LGBTQI manjincima, aktivistima za ljudska prava, neprofitnim medijima, civilnom društvu, „komunjarama“, ateistima, itsl. – dodatni je kerozin na već raspaljene sukobe i podjele na balkanskom kifliću, čijih žitelja zajedno nema za napuniti pola Londona.

Građani RH dugoročno bi profitirali, ako im međunarodna zajednica u međuvremenu ne ukine državnu licenciju, kad bi problematično društvo s Pantovčaka, iz Banskih dvora i Sabora te militantnih vođa dijela od 1350 braniteljskih udruga i tzv. Crkve u Hrvata kolektivno otišlo na tečaj iz domoljublja i nacionalne svijesti, koji bi im na smjenu držali primjerice  – kauboji i orlovi.

Možda bi upalilo da samo puštaju izabrane dijelove događaja u Spaladiumu? Puste najprije desetak minuta svečanosti prije početka utakmice, zumiraju u krupnom planu srbijansku zastavu, ono što se u općoj šovinističkoj gunguli moglo naslutiti da bi trebala biti himna „Bože pravde“ i gostujuće rukometaše kako ponosno pjevaju. U nastavku video-gradiva, isto ponove s hrvatskom himnom „Lijepa naša domovino“, koju je na stihove ilirca Antuna Mihanovića „Horvatzka domovina“ skladao u Glini vinkovački Srbin, također ilirac Josip (Josif) Runjanin.

Kauboji također ponosno gledaju u strop, direktivno, hadezeovski drže desnice na srcu i zajedno s onima što su maločas pljuvali po Srbima i „Bože pravde“ i ostalima u Spaladiumu u domoljubnom transu prebiru note hrvatskog Srbina. Koji je, baš kao njegov sunarodnjak, ilirac Petar Preradović, kasnije i najveći znanstveni um na svijetu Nikola Tesla – zadužio hrvatsku nacionalnu svijest za sva vremena.

Bila bi to poučna lekcija ne samo pozvanima na tečaj iz nacionalne svijesti i savjesti nego i mrziteljima Srba koji, kulturno-povijesni analfabete u pitanjim hrvatsko-srpskih odnosa kroz stoljeća, upućenosti jednih na druge i ubuduće te međusobnom prinosu nacionalnim opstojnostima. Huliganima iz gledališta nisu takvi kakvi jesu zato što su takvi rođeni, već zato što su kritično deficitarni znanjem. Roditelji i društvo su ih lišili potrebe za učenjem, pa ni ne znaju tko su ti koje mrze niti zašto ih zapravo mrze. Jer, ovi što mrze, zvižde i kočijaški prostače, neosnovano blate tuđe ime i himnu i oni koje se mrzi i vrijeđa nisu baš ništa nažao učinili jedni drugima. Govor mržnje i netrpeljivost mentalni su poremećaj za koji nema alibija.

Huliganima iz gledališta nisu takvi kakvi jesu zato što su takvi rođeni, već zato što su kritično deficitarni znanjem. Roditelji i društvo su ih lišili potrebe za učenjem, pa ni ne znaju tko su ti koje mrze niti zašto ih zapravo mrze

Na tribinama se žestoko navijalo, vatreni vjetar nosio je Červarove izabranike i – bolji je pobijedio. Srbijanski mediji su to priznali, ali su i objavili da je u gledalištu vladala neprijateljska atmosfera kojoj se pred 12.000 gledatelja i milijunskim tv-auditorijem  suprotstavio samo kapetan kauboja Domagoj Duvnjak. Primitivizam i uvrede su šaka blata na čistu sportsku pobjedu, fair play igru i velika sramota za Hrvatsku. Vladajući političari nisu bili na visini dužnosničke odgovornosti. Kukavički su prešutjeli nečasne epizode „navijanja“, umjesto da su se ponijeli kao Domagoj Duvnjak i igrači obiju reprezentacija, koji su se grlili i čestitali po završetku utakmice. Otišli su u svlačionice kao prijatelji. To je zvučna pljuska političarima i primitivcima, gdje god bili.

Jamačno, Grabar-Kitarović i Plenković neće iz toga ništa naučili. Predsjednica RH nema ni autoritet niti volju učiniti nešto pozitivno u suzbijanju mržnje i netrpeljivosti kad se grozi čokoladica subotičkog Pionira, „prijateljstvo“ RH i Srbije ograničava na protok vode Dunavom, ne zna da okrvavljeni ustaški poklič „Za dom spremni“ nikad nije bio stari hrvatski pozdrav, svađa se s prvakom srpske manjine u RH Miloradom Pupovcem, ne želi doći na tradicionalni domjenak SNV-a u povodu pravoslavnog Božića, kojem su pribivali premijer, ministri i svi koji nešto znače u državi, itsl.

Što očekivati i od Plenkovića, koji ne samo „ne zna“ što znači „Za dom spremni“ nego ni tko su bili pozitivci/negativci u Drugom svjetskom ratu, tko je i zašto pobijedio, pa nije kadar stati na rep krivotvorenju povijesti, nego pravnik po struci, povijesno potkovan karijerni diplomat i najodgovorniji za stanje u zemlji traži savjet (sic) predsjednika HAZU-a Zvonka Kusića, redovitog sveučilišnog profesora onkologije i nuklearne medicine. Njega je instalirao za šefa tzv. vladinog povjerenstva za bolju prošlost.

Ajmo, ljudi, ne budimo djeca. Pitajte Domagoja Duvnjaka i, makar za početak – dok ne „proteče dovoljno vode Dunavom“ (sic) – pokušajte se ponašati barem upola sportski kao kauboji i orlovi u Spaladiumu. Rezultat u srazu domoljublja i primitivizma bit će 32-0. Predsjedničino viđenje domoljublja jednaka je lakrdija kao uvjerenje da je „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav. Malo sutra. Krvavi je ustašluk.

Izvor: H-alter, autor: Marijan Vogrinec

Share