Savo Štrbac: Imovina srpskih firmi u Hrvatskoj

Share

Mediji u Srbiji su se poslednjih dana žestoko obrušili na nedavno usvojeni hrvatski Zakon o upravljanju državnom imovinom (ZUDI), nazivajući ga “završnim činom otimanja srpske imovine”. Pošto ovaj zakon još nije objavljen u službenom glasilu, potražio sam njegov konačni predlog i službeno obrazloženje predlagača uz član 71. koji reguliše ovu materiju i evo šta u njemu piše:

“(1) Republika Hrvatska može nekretnine na koje se odnosi Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 36/91) dati u zakup na određeno vrijeme, po provedenom javnom natječaju, do sklapanja međunarodnog ugovora kojim će se razriješiti imovinskopravni odnosi na tim nekretninama ili do donošenja odluke o izuzimanju od zabrane raspolaganja… (3) Danom stupanja na snagu međunarodnog ugovora, odnosno danom donošenja odluke o izuzimanju od zabrane raspolaganja ugovor o zakupu se raskida. Zakupac će predati posjed nekretnine osobi koja dokaže da je vlasnik nekretnine saglasno sklopljenom međunarodnom ugovoru, odnosno odluci o izuzimanju od zabrane raspolaganja. Zakupac ima pravo na uložena sredstva, te nije dužan predati nekretninu dok mu vlasnik ne plati naknadu za uložena sredstva.”

Pomenutom Uredbom iz 1991. i setom propisa (uredbi i zakona) koji su usledili narednih godina, Hrvatska je zapravo “nacionalizovala” imovinu srpskih firmi na njenoj teritoriji i uknjižila ih na svoje ime, ali po ranijem zakonu nije mogla sa njima da raspolaže pošto su predmet sukcesije između država bivše SFRJ, a s kojima RH nije sklopila odgovarajući međunarodni ugovor.

Predratni vlasnici (korisnici) pokretne i nepokretne imovine ponadali su se da će na osnovu Aneksa “G” Bečkog sporazuma (potpisan 2001, a ratifikovan 2004), po kojem sva prava na nepokretnu i pokretnu imovinu koju su građani ili pravna lica iz SFRJ imali na dan 31.12.1990. godine države sukcesori moraju “priznati, zaštititi i vratiti u prvobitno stanje”, povratiti svoju imovinu.

Ali Hrvatska ne misli tako i odbija da vrati imovinu pravnim osobama pozivajući se na odluku njenog Ustavnog suda (broj U-I-1777/2003 od 17.03. 2009) da Bečki sporazum “predstavlja samo temelj za sklapanje daljnjih sporazuma između ugovornih strana u pogledu uređivanja postupka ostvarivanja prava na naknadu za uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu, ali ne i akt podoban za neposrednu primjenu u svakom konkretnom slučaju”, koje je stajalište krajem februara ove godine, u predmetu “Mladost Turist”, potvrdio i Evropski sud za ljudska prava (ESLjP).

Jezičkim i logičkim tumačenjem stava (1) čl.71. ZUDI, proizilazi da je hrvatski zakonodavac vodio računa o Aneksu “G” onako kako su ga u dosadašnjoj praksi tumačili i hrvatski sudovi i ESLjP, što potkrepljuje i izjava hrvatskog ministra državne imovine, Gorana Marića: “I on (zakon) ničim ne utiče niti se dotiče vlasništva, vlasništvo je svetinja i mora biti svetinja i vlasništvo je neotuđivo i ovim zakonom samo se aktivira ta zapuštena imovina koja je već 28 godina ugrožava i zdravlje i sigurnost građana”.

Međutim, vlasnici (korisnici) predratne imovine strahuju da, u slučaju da im se nekom sudskom odlukom ili međudržavnim ugovorom vrate njihovi predratni objekati, u praksi neće moći realizovati povrat ako objekti budu dati u dugogodišnji zakup. “U ovom slučaju RH samo daje mogućnost davanja u dugoročni zakup, taj se ugovor o zakupu evidentira u zemljišnim knjigama i nakon potpisivanja međudržavnog sporazuma kad se utvrdi vlasnik, vlasnik stiče sve koristi od tog ugovora”, objašnjava ministar Marić, a tako piše i u st. 3. citirane odredbe.

Pa u čemu je onda problem? Očito u trećoj rečenici st. (3) u kojoj se navodi da “zakupac ima pravo na uložena sredstva, te nije dužan predati nekretninu dok mu vlasnik ne plati naknadu za uložena sredstva”. Ovakvo zakonsko rešenje može se analizirati i sa raznih aspekata. No, sa koga god ga aspekta posmatrali, doći ćemo do zaključka da nije problem u čl. 71. ZUDI, već u ranijim propisima po kojima je imovina srpskih firmi “nacionalizovana” (oteta) kao i u primeni Aneksa “G” Bečkog sporazuma.

Lično ne podržavam ničije propise koji se odnose na oduzimanje bez naknade bilo čije imovine. Što se tiče predratne imovine srpskih firmi u RH, smatram da bez pronalaženja bilateralnog “institucionalnog mehanizma” ugovornih strana, Srbije i Hrvatske, neće biti pomaka u ostvarivanju prava iz Aneksa “G” ni pred hrvatskim ni pred srpskim, ali ni pred Evropskim sudom. A to je prvenstveno državni posao.

 

Izvor: Politika, autor: Savo Štrbac, Dokumentaciono-informacioni centar „Veritas“

Share