Selo čeka most i jedinog stanovnika

Share

Odem ja svake godine u Malu Vranovinu. Nekada pregazim rijeku, ponekad me ribar prebaci čamcem, a nekada pješačim skoro 30 km okolnim putem – Stojan Ćelap

Već je prošlo gotovo dvadeset godina kako je srušen most preko rijeke Gline kraj Topuskog. Most je vodio prema Maloj Vranovini, napuštenom selu u kojemu isto toliko godina nema niti jednog jedinog stanovnika i u kojemu harače lopovi. Oni sustavno godinama pljačkaju sve što se može odnijeti, od cijelih drvenih kuća, do posljednje utičnice na zidu. Njima itekako odgovara da nema mosta, jer u Malu Vranovinu stignu dugačkim okolnim i skrivenim šumskim putevima koji su većim dijelom godine neprohodni, vješto izbjegavajući bilo kakve susrete, posebno s policijom, koja je, prema svemu sudeći davno digla ruke i od njih i od zabačenog i napuštenog sela.

Tu i tamo, svakih par godina, u Topusko stigne poneki od nekadašnjih mještana koji je nakon Oluje izbjegao u Srbiju, zakuca na vrata Općine tražeći odgovor na pitanje da li će se most ponovo izgraditi, kako bi mogao do svoje kuće i imanja i kako bi možda to sve mogao prodati. Odgovor je uvijek isti – novaca nema, tamo ionako nema stanovnika, pa čemu graditi most. Za most su zainteresirani i Hrvati iz nekoliko susjednih sela koji tamo imaju svoje njive i šume. Njih ne mogu obrađivati niti sjeći, pa se i oni raspituju o mogućnosti da se most sagradi.

Dok prolaze godine, mnogi se više niti ne nadaju novom mostu, no u Topuskom jedan čovjek strpljivo skuplja polovni namještaj, štednjake i potreban alat, živi kao podstanar i čeka da preseli u Malu Vranovinu, na svoje rodno ognjište. Spreman je za povratak kao da je most već sagrađen i kao da će seliti već sutra, čim snijeg okopni. Stojan Ćelap rođen je prije 55 godina u Maloj Vranovini. Potpuno je sam jer u ratnim i poratnim nevoljama sve je izgubio, no ostala je u njemu nada kako će se ipak jednoga dana vratiti u svoje selo, koje se, u daljini, kroz prozor njegove podstanarske sobe, za lijepog vremena, jasno ocrtava.

– Prije pet, šest godina umrle su dvije starice iz Male Vranovine koje su, kao i ja danas, čekale u tuđoj kući u Topuskom da se izgradi most. Od tada, ja sam jedini koji most strpljivo još uvijek čekam. Živim u nadi da ću jednoga dana preseliti u Malu Vranovinu. Odem ja svake godine u selo. Nekada pregazim rijeku kada je plića, nekada me poneki ribar prebaci čamcem, a nekada boga mi, pješačim skoro 30 kilometara okolnim putem. Moje kuće više nema, pa prespavam u jednoj, kako – tako čitavoj kućici. Vrijeme iskoristim da obiđem selo, sve njegove sokake i staze, svaku kuću. Tada me obuzme tuga. Sve te ljude sam poznavao, znam sva imena, znam kako su izgledali, s njima sam se u djetinjstvu igrao i krao tuđe kruške, kasnije se školovao i bećario po selu, a sada nema nikoga. Samo zlokobna tišina u svakoj avliji. Sve je pokradeno, a pljačka traje još i dan danas. Sa spomenika žrtava fašizma skinuta je velika brončana ploča s imenima ubijenih seljana u Drugom svjetskom ratu, porušen je i pokraden seoski dom, a bome su nestale i neke starinske kuće. Imam ja tamo gotovo 10 hektara šume. Netko je redovno siječe, pa je stabala sve manje. Vrlo brzo bit će to ledina i nikom ništa. Nikoga nije briga za cijelo selo, a kamoli za moju šumu. Svejedno, vjerujem da će jednoga dana biti napravljen nekakav most, pa ja odmah odoh preko. Napravit ću nešto kućice i skrasiti se na svome. Ne treba mi ni struja, ni telefon, ne treba mi ni obnova ni pomoć. Treba mi samo most. Sve ostalo je moja briga. Znam da ću uspjeti. Već neko vrijeme nabavljam polako polovni namještaj, jer kad se vratim, moram barem nešto imati – odlučan je u svojoj nakani Stojan Ćelap, posljednji stanovnik sela kojega više nema.

Kako je počeo rat 1991, tako su započele i Stojanove nevolje. Rat ga je zatekao u Sisku gdje je bio zaposlen u željezari, a vikendom je odlazio kući gdje su ga čekali majka i brat. Čim se moglo probiti, početkom 1992. bježi iz Siska u Malu Vranovinu gdje na zgarištu roditeljske kuće zatiče uplašenu majku, a dan kasnije ispod obližnjih borova pronalazi tijelo ubijenog tridesetogodišnjeg brata Steve.

– Brata su zaklali moji sunarodnjaci, dvojica mojih, nekad dobrih prijatelja, i do dan danas ne znam zašto. Kasnije sam čuo da je razlog možda to što su mislili da sam ja ‘prešao Hrvatima’, ali to nije potvrđeno i još uvijek se ništa ne zna. Pravo da vam kažem, jedva sam dočekao Oluju i s majkom sam pobjegao u Banjaluku, gdje sam, nešto kasnije i majku sahranio. Iako sam imao posao u Banjaluci, svaki dan su mi u misli dolazile slike moga sela, želja za povratkom je jačala iz dana u dan i prije 12 godina vratio sam se na zgarište naše kuće u Maloj Vranovini. Od tog dana, živim kao podstanar u Topuskom. Ako netko taj most i nekim čudom napravi, budite sigurni da ću biti prvi koje će preći preko rijeke. I vi novinari više nećete moći pisati da je Mala Vranovina napušteno selo. Tamo ću vas dočekati ja i ponuditi rakijom. Dok sam ja živ selo neće biti napušteno, samo mi dajte taj most – obećaje ustrajni Stojan Ćelap u čijoj osobnoj iskaznici još uvijek stoji adresa: Mala Vranovina, 1.

Jedina nada EU fondovi

Zamjenik Općinskog načelnika u Topuskom Slobodan Miščević dobro zna za problem mosta prema Maloj Vranovini.
– Izgradnja mosta bila je planirana više puta, posljednji put 2008. godine, no zbog različitih problema, ponajviše financijskih, od toga nije bolo ništa. Još od 2001. izgradnja mosta je u proračunu Općine Topusko, projektna dokumentacija je pripremljena, no 2,5 milijuna kuna, koliko bi koštala izgradnja, nikako da se osigura. Prema evropskim fondovima Općina Topusko poslala je 8 projekata, među kojima je i most za Malu Vranovinu. Da li će tamo prepoznati taj projekt i da li će odobriti sredstva, teško je reći, no prema svemu sudeći, to je za sada jedina mogućnost koja mi se čini realna.

 

Izvor: Novosti, autor: Vladimir Jurišić

 

Share