Sezonci iz nužde

Share

Kada nekome kažete da radite sezonski posao, onda ljudi uglavnom oduševljeno reagiraju i prokomentiraju kako je to sjajno jer imate besplatno ljetovanje i još zaradite velik novac. Nažalost, stvarnost je uglavnom bitno drugačija. Svako ljeto velik broj mladih (i ne samo mladih) odlazi na more raditi sezonske poslove. Iako je u Hrvatskoj velik postotak nezaposlenih i posao je jako teško naći, poslova za vrijeme ljetne sezone uvijek ima. Dominantni su poslovi u ugostiteljstvu, poput konobarenja, rada u kuhinji, čišćenja soba i apartmana, animiranja djece i odraslih te mnogih drugih. Ti radnici nisu ni na kakvom ljetovanju, oni se možda u pauzama stignu koji put okupati u moru, ponekad se možda uz koju čašicu opuste poslije posla, ali većina zbog umora ne stigne ni to. Radi se uglavnom svaki dan, a osmosatno radno vrijeme je misaona imenica. Pričali smo s nekolicinom mladih koji rade sezonske poslove. Iako ih je bilo teško uhvatiti jer je upravo sada špica sezone i posla je jako puno, ipak su našli malo vremena i podijelili svoja iskustva.

Tatjana iz Zagreba ove godine završava studij socijalnog rada. Sezonske poslove je počela raditi kada je imala 17 godina.

– Kako je sezona preko ljeta, kada nema škole, to je bio jedini način da zaradim. Novac mi je bio neophodan jer sam poslije srednje željela na studij, a moji roditelji nisu imali sredstava da me financiraju. Stoga je odlazak na sezonu bio nužan zbog želja i planova za budućnost – priča Tatjana.

Do sada je odradila osam ljetnih sezona. Radila je doslovno sve, bila je pomoćna radnica u kuhinji, čistačica, konobarica, šankerica, prodavala je suvenire na štandovima i sladoled te radila kao kurir u kampu. Doživjela je razne situacije, one lijepe, kada se zajedno s kolegama smijala za vrijeme radnog vremena ili kada bi išla s njima na piće poslije posla i uživala u zvjezdanom nebu uz more ili kada se zaljubila. Ali bilo je i onih ružnih, kada su se stariji i iskusniji kolege ili poslodavci istresali na njoj i omalovažavali je, kada je nakon višesatnog rada imala pauzu od pet minuta za obrok koji je morala pojesti stojeći jer je čeka još puno posla. Plaća joj je bila između 4000 i 6000 kuna, a plaćene obroke nije imala na svim poslovima. Smještaj je bio plaćen, ali su uvjeti uglavnom bili loši.

– Najgore je bilo kada nisam imala ni krevet, nego spužvu od koje je bio udobniji i luftić, a koja se nalazila ispod kreveta kolegica, to jest njihovih nogu. Jednako loše je bilo kada sam bila smještena iza kuhinje i skladišta s frižiderima, dakle u nesnosnim vrućinama, u prostoriji veličine kojih dva metra kvadratna, na krevetu na kat, koji je od plafona dijelio jedva dlan ruke – ispričala nam je Tatjana neka od najneugodnijih iskustava.

Dodala je kako, kao i sve drugo, sezonski poslovi imaju i dobre i loše strane, ali nikako nisu dobri kao dugoročno rješenje za egzistenciju.

Lazar, diplomirani ekonomist, u potrazi za poslom došao je u Dalmaciju čak iz Niša. On tvrdi kako se u Srbiji dolazi do posla samo preko rođačke ili političke veze, a sve ostalo je izuzetak. Potraga za bilo kakvim poslom dovela ga je u Hrvatsku, ali ne može se reći da je tu pronašao sreću. Radi u ugostiteljstvu deset sati dnevno i ima samo jedan slobodan dan. Njih desetero spava u zajedničkoj prostoriji, a plaća mu je mizernih 3500 kuna. Lazar kaže kako je to malo, ali je više od ništa, što poslodavac zna, pa zato toliko i daje.

– Poslodavac je poslodavac, svuda na Balkanu je isto. Što znači da te maksimalno iskoristi, a da te minimalno plati, jer vrlo dobro zna da na to mjesto pretendira još njih hiljadu, pa mu se može, a država ga brani. Otkazom se maše svakog dana. Prilagođavanje podrazumijeva ulizivanje pretpostavljenom. Život se svodi na pokretnu traku, a zbog straha za egzistenciju pristaje se na svaku vrstu torture. Zbog toga pojedini zaposleni utjehu i ventil nalaze u opijanju – priča svoja iskustva Lazar.

Živi dan za danom i pod velikim je stresom, ali ne može si priuštiti da ode jer zna da ga u Srbiji ne čeka nikakav posao.

Marina, porijeklom iz Hrvatske, studentica je prehrambene tehnologije u Beogradu. Iza sebe ima četiri odrađene sezone na Hrvatskom primorju. Kaže kako ide raditi sezonske poslove jer zna da će imati za osnovne životne potrebe neko vrijeme po povratku u Beograd.

– Ponajviše sam se odlučila za sezonu kako bih si kupila nekoliko mjeseci mira u vezi novca koji će pokriti osnovne troškove stana i hrane, bez čega ne bih mogla nastaviti sa studijem – govori Marina.

Ove godine je na poslu upoznala puno dragih ljudi s kojima se zbližila, a posebno je oduševljena otočićem na kojem radi. Kada opisuje svoj posao, kaže kako je potrčko u ribljem restoranu, što podrazumijeva pranje suđa, serviranje, konobarenje i pomaganje u kuhinji oko pripreme hrane. Plaća joj je 10.000 kuna, ali radi svaki dan u prosjeku 15 sati.

– Ovakvi poslovi su nužda, a ne životni izbor. Iako sam donekle zadovoljna uvjetima, nema tih para koje mogu nadomjestiti život – mišljenja je Marina.

Tatjana, Lazar i Marina samo su neki od tisuća mladih koji su primorani raditi razne poslove u teškim uvjetima kako bi si makar nakratko osigurali egzistenciju. Većina ih ne ide raditi na more jer im je to zabavno, idu jer nemaju drugih opcija. Može se reći da je takav rad zapravo rad u specifičnim životnim okolnostima. Odvojeni su od svojih obitelji i prijatelja, a neki idu i u drugu državu. Dok su na sezonskom poslu nemaju drugi život, stanuju s do tada nepoznatim ljudima, s kojima uglavnom i rade. Za to treba jako puno strpljenja i tolerancije, tako da taj rad nije samo fizički nego i psihički poprilično naporan. Sklope se tu i neka prijateljstva, ponekad se i zabave, okupaju, izađu u neki klub i barem nakratko osjete ljeto na moru, ali to su rijetki trenuci – najveći dio vremena spavaju i rade.

Možemo samo zamisliti kako je raditi na nesnosnim vrućinama deset do petnaest sati dnevno, pogotovo ako ste u kuhinji ili na direktnom suncu, gdje nema klima-uređaja. Također, možemo zamisliti kako je svim tim mladim ljudima koji se muče dok njihovi prijatelji na društvenim mrežama objavljuju slike s ljetovanja. Svi poslodavci inzistiraju na tome da uvijek budu ljubazni i da ne skidaju osmijeh s lica dok poslužuju goste, koji uživaju na godišnjem odmoru, a oni moraju raditi. I zato razmislimo kada drugi put budemo dizali paniku jer nismo posluženi odmah nakon što smo sjeli ili kada netko pogriješi u narudžbi. Oni su mladi, puni životnih planova i želja, a s premalo financijskih sredstava. Rade preko ljeta, vruće im je, umorni su i poslužuju one koji se odmaraju. I sve to s osmijehom na licu.

Share