Predsjednica Republike Hrvatske je još jednom „izmjestila svoj Ured“. Ovoga puta u Požegu, odakle je krstarila Požeško-slavonskom županijom od 28. februra do 3. marta. Otvaranje Ureda predsjednice u Požegi osmo je po redu privremeno izmještanje izvan Zagreba, a gospođa Grabar-Kitarović podsjetila je kako na ovaj način želi „pokazati da nema manje vrijednih dijelova Hrvatske“.
„Dolazim kako bih s vama podijelila probleme i vjeru u bolju budućnost, te pomogla kako bi se otvorile nove perspektive, kako životne tako i poslovne“, naglasila je Predsjednica. Dodala je kako se nakon rata nedovoljno ulagalo upravo u prostore zapadne i središnje Slavonije, napominjući kako prazne kuće u Slavoniji i cijeloj državi alarmiraju na izvanredno demografsko stanje.
Drugog dana boravka u Požeško-slavonskoj županiji predsjednica Republike u Pakracu je sudjelovala na obilježavanju 26. godišnjice početka Domovinskog rata. Obraćajući se okupljenim braniteljima i građanima, hrvatska Predsjednica naglasila je kako „neće dozvoliti reviziju činjenica vezanih za Domovinski rat“ premda i sama dovodi u pitanje službeno tumačenje povijesti.
Jer, zašto bi se mnogima „ratni put“ brojao od sredine 1990. ako je Domovinski rat započeo, kako smatra Kolinda Grabar-Kitarović, 1. marta 1991. u Pakracu (razoružavanjem tamošnjih hrvatskih policajaca od strane pobunjenika i razmjenom vatre, srećom bez poginulih, op. D.P.)?
Pojasnimo neupućenima: Prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, u Čl. 2. se ističe da je hrvatski branitelj svatko onaj tko je sudjelovao „u ratu“ od 5. augusta 1990. do 30. juna 1996. O kakvom je tu ratu riječ pitao bih gospođu Grabar-Kitarović… Da nije možda riječ o Domovinskom ratu?
A da ne govorimo o onom dijelu te mitologije koji tvrdi da je prva žrtva Domovinskog rata hrvatski policajac Josip Jović, koji je život izgubio na Plitvicama 31. marta 1991., a sve da bi se zanijekala istina o kojoj je govorio pokojni ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac da je prvi poginuli redarstvenik (policajac) u Domovinskom ratu Goran Alavanja.
Nipošto ne želeći umanjiti žrtvu redarstvenika Josipa Jovića na Plitvicama u tzv. akciji „Krvavi Uskrs“ 1991., upućujem vas na svjedočanstvo prvog ministra unutarnjih poslova neovisne Hrvatske Josipa Boljkovca u knjizi „Istina mora izaći van“ (Golden marketing, Zagreb, 2009., str. 233), koji tvrdi da je prvi ubijeni hrvatski redarstvenik, još u jesen 1990., bio policajac Goran Alavanja (iz Karina), Srbin kojega su iz zasjede ubili njegovi pobunjeni sunarodnjaci (inače, tzv. martićevci) kod Obrovca.
O tome postoje živi svjedoci iz patrole na koju je zapucano i u kojoj je preminuo policajac Alavanja. O tomu sam pisao u nekoliko navrata. Znam da je vama stalo od istine, pa vas molim da ju poštujete te da, shodno tome, budete ponosni na policajca Alavanju, baš kao što čuvamo spomen na policajca Jovića, i da ga nikako ne nastavljate zanemarivati jer, eto, nekima bolje odgovara da prva žrtva MUP-a bude hrvatske, a ne srpske nacionalnosti.
Meni će se možda na ovo replicirati da se u jesen 1990., kada je ubijen policajac Alavanja, još nismo nalazili u Domovinskom ratu. Ako slučajno tako mislite, odgovaram: to je netočno! Domovinski rat je rezultat jedne puzajuće agresije koja se počela odmotavati i realizirati još od famoznog govora Slobodana Miloševića na Kosovu 1989.
Za nas u Hrvatskoj i za kompetentne povjesničare kao što je prof. dr. Ivo Goldstein, čije riječi ovdje prenosim, Domovinski rat „počinje s tzv. Balvan revolucijom u kolovozu 1990.“
Prvi oružani napad je registriran u listopadu 1990. blizu Obrovca, kada su martićevci otvorili vatru na kamion splitskih registracija. Nije bilo žrtava. Od tada se postavljaju noćne patrole pod ingerencijom ministra Boljkovca. Martićevci su tražili ubojstvo Srbina, po mogućnosti pripadnika MUP-a, da forsiraju izlazak Srba iz redova MUP-a kako bi se ojačala pobuna.
Ponavljam: svaka čast poginulom Josipu Joviću. Ali taj čovjek, osim što je, kako tvrdi tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac (Feral Tribune, 26. jula 2007.), dobio metak u leđa iz hrvatske puške, nije, kako se uporno tvrdi, prva žrtva Domovinskog rata na hrvatskoj strani.
Moramo biti precizni jer je to osjetljivo pitanje. Josip Jović je poginuo od singapurskog metka iz američke pumparice, dakle, iz puške kakvu su imali hrvatski policajci.
Boljkovac kaže: „Kad sam to rekao, protiv mene je pokrenuta hajka u Hrvatskoj. Jović je pogođen u magli i na mom stolu bio je izvještaj u kojemu je stajalo da je analizom utvrđeno da je pogođen našim metkom.“
Dakle, kako svjedoči bivši ministar, prvi čovjek u odori hrvatskog policajca kojega su ubili pobunjeni Srbi bio je Goran Alavanja, Srbin, profesionalni policajac iz benkovačke stanice. Ubijen je 17. oktobra 1990. godine kod Obrovca. Ali ga se sustavno ignorira jer nije bio Hrvat.
Elem, nije mi bila namjera raščlanjivati ratnu teoriju gospođe Predsjednice već pokazati kako se sustavno manipulira i kako se dezinformira, kako se obmanjuje i kako se omalovažava.
Da, upravo tako: kako se omalovažava, jer to je tema ove kolumne, omalovažavanje.
Uglavnom, toga 1. marta 2017. gospođa Grabar-Kitarović, kada je paradirala u Pakracu, ako je bila iskrena kada je dan ranije u Požegi kazala da je željela „pokazati da nema manje vrijednih dijelova Hrvatske“ i da dolazi kako bi s građanima „podijelila probleme i vjeru u bolju budućnost“, trebala je posjetiti vladiku pakračkog i zapadnoslavonskog gospodina Jovana Ćulibrka.
Tko god zna nešto o Pakracu, taj razumije da u tom gradu nema važnije institucije od sjedišta te eparhije i nema važnije ličnosti od episkopa, a da ne govorimo o tome da Republika Hrvatska, koju gospođa Grabar-Kitarović predstavlja, preko Ministarstva kulture obnavlja Vladičanski dvor, Saborni hram i zgradu u koju će biti vraćen fundus knjiga i umjetnina koja su spašena od divljaštva hrvatskih snaga (Vidi ovdje http://www.portalnovosti.com/biti-ili-ne-biti-ovjek).
Bilo mi je to jako čudno: ne vidjeh nigdje, ni na portalu Ureda predsjednice RH, niti igdje drugdje da je došlo do susreta gospođe Grabar-Kitarović i gospodina Jovana pa sam ga nazvao. Rekao mi je da je 1. marta bio u dvoru i da je znao da je Predsjednica u njegovom gradu ali da se nije želio nametati. Na izravno pitanje je li ga itko od strane državnog, to jest Predsjedničinog protokola kontaktirao odgovorio je da nije.
Na pitanje je li se već ranije nalazio s Predsjednicom, gospodin vladika Jovan mi reče da nije nikada, da je više puta tražio susret, ali da mu nikada nije odgovoreno. „Gospođa Predsjednica je susrela mitropolitu Porfirija Perića i možda ona misli da je to to što se tiče naše Crkve u Hrvatskoj“, rekao je vladika Jovan.
Pošto sam primjetio da se nije susrela ni sa požeškim biskupom Antunom Škvorčevićem, poslao sam upit i u ured biskupa odakle sam dobio slijedeći odgovor: „Gospodin biskup, msgr. dr. Antun Škvorčević, zbog ranije preuzetih obveza, neko vrijeme boravi izvan sjedišta Požeške biskupije te se minulih dana nije mogao susresti s gospođom Kolindom Grabar-Kitarović, predsjednicom Republike Hrvatske prigodom njezina boravka u Požegi“. Pomislih, možda nije željela kontaktirati episkopa pošto joj nije uspjelo slikati se s biskupom.
Ali, ne, ne može to biti objašnjenje jer poznajem državni protokol i znam kako se pripremaju putovanja. U pitanju je nešto drugo. Naprosto, Kolinda Grabar-Kitarović je odlučila ignorirati vladiku Jovana, poniziti ga javno.
Ja neću biti toliko diplomatičan kao vladika Jovan. Ja ću nazvati stvari onako kako to smijem i moram: ponašanje Kolinde Grabar-Kitarović je grozno nepristojno, nekulturno, neekumenski, nemirotvorno, nepatriotski, agresivno, ponižavajuće…, tipično njeno ponašanje.
Ako misli da može intervenirati u autonomnost redakcija i birati novinare koje će pozvati, trumpovski, na svoju press konferenciju, zašto, misli ona, ne bi smijela birati s kojim će episkopom razgovarati, a s kojim neće?
Ja se, zaista, njoj više ne čudim, ja se čudim onima koji nalaze opravdanje za predsjedničin način ophođenja, za njena sustavna muljanja, za, uostalom, sistematski doprinos povećanju klime netrpeljivosti i neciviliziranosti koja se širi među nama.
Naslovna fotografija: Marinianis TV
