Slobodan Živković: Dug put do srpske manjinske škole

Piše: Paulina Arbutina

Obrazovanje po modelu A za srpsku zajednicu na prostoru istočne Hrvatske, koje trenutno pohađa 3.000 učenika u 17 osnovnih i šest srednjih škola, ove godine postaje punoljetno, o čemu razgovaramo …

Obrazovanje po modelu A za srpsku zajednicu na prostoru istočne Hrvatske, koje trenutno pohađa 3.000 učenika u 17 osnovnih i šest srednjih škola, ove godine postaje punoljetno, o čemu razgovaramo sa Slobodanom Živkovićem, predsjednikom Odbora za obrazovanje Zajedničkog veća opština.

Zašto do sada nisu registrirane škole koje nastavu provode na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu i zašto to tako dugo traje?

Od vremena mirne reintegracije, odnosno od 1997., ZVO konstantno radi na preregistraciji postojećih škola u kojima se nastava izvodi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu kako bi one dobile status manjinskih škola. Postupak preregistracije nije proveden iz mnogo razloga, ponajprije zbog opstrukcije osnivača koji nisu hteli provesti odlične zakonske okvire koji govore o pravima manjina na obrazovanje na manjinskom jeziku i pismu, unatoč tome što postoji velik interes roditelja i dece za obrazovanje po manjinskom modelu A, materijalno-tehnički uslovi i kvalitetan nastavni kadar. Sve druge nacionalne manjine u Hrvatskoj koje su iskazale želju i stekle uslove za organizaciju manjinske nastave u posebnim ustanovama u skladu sa Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, ostvarile su to pravo odavno, samo nije najveća, srpska nacionalna zajednica, koja do danas, osim Srpske pravoslavne opšte gimnazije “Kantakuzina Katarina Branković” u Zagrebu, nema niti jednu drugu registrovanu manjinsku školu. Konačno rešenje ovog problema koji opterećuje obrazovanje pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj nazire se u Zakonu o izmenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, koji propisuje da “u školskoj ustanovi u kojoj se nastava izvodi na jeziku i pismu nacionalne manjine i koja se nalazi na području jedinice lokalne samouprave u kojoj je utvrđena ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalne manjine, jedinica područne (regionalne) samouprave dužna je prenijeti osnivačko pravo na jedinicu lokalne samouprave, po zahtjevu za prenošenje osnivačkih prava”. Primenom ovog Zakona napokon će se izbeći sve političke i druge prepreke sa kojima smo se godinama susretali i zbog kojih proces preregistracije škola do danas nije završen. Osnivačka prava preći će na opštine u kojima su škole, odnosno u nadležnost opštinskih veća, koja bi trebala dati saglasnost za izmene statuta škola u skladu sa zakonskim rešenjima. Verujem da ćemo tada napokon imati samostalne ustanove za obrazovanje pripadnika srpske nacionalne manjine.

Direktorska samovolja

Obrazovanje pripadnika srpske zajednice opterećuju i nedefinirana prava i ovlasti voditelja nastave, kao i sastav i način izbora školskih odbora?
Kao i u drugim sferama manjinskih prava, i ovde veoma dobra zakonska rešenja postoje, nažalost, samo na papiru. Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, člankom 119, predviđa se proporcionalna zastupljenost članova školskog odbora u odnosu na broj učenika pripadnika nacionalne manjine u školi. Na taj način trebali bi biti bolje i jasnije definisani stavovi i interesi srpske zajednice u samoj školi. Međutim, taj članak zakona ne primenjuje se u svim školama, odnosno tamo gde se primenjuje tumači se onako kako osnivaču to odgovara. Kod imenovanja članova školskog odbora osnivač ne prihvata predlog legitimno izabranih predstavnika srpske nacionalne zajednice, već u školske odbore imenuje ljude po svojoj volji, koji u pravilu ne zastupaju interese srpske zajednice, nego svoje privatne. Zakon biva izigran i kod postavljanja voditelja nastave u školama sa nastavom na srpskom jeziku jer nema jasnog kriterijuma o izboru, pa pojedini direktori, ne obazirući se na predloge iz srpske zajednice, postavljaju voditelje po svom ličnom nahođenju. Funkcija voditelja nastave ozakonjena je Erdutskim sporazumom i ima velik značaj za funkcionisanje i kvalitet manjinske nastave. Dodatni problem stvara činjenica da još uvek od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta nije izrađen pravilnik, odnosno zaduženja i ovlaštenja voditelja nastave, pa njihov rad u potpunosti zavisi od dobre volje direktora.

Koliko ste zadovoljni interesom djece i roditelja za model A? Da li se zbog izrazito negativne političke i društvene klime prema srpskoj zajednici i ćiriličnom pismu smanjuje broj djece koja upisuju nastavu na srpskom jeziku?
S obzirom na broj stanovnika koji žive na našem području, broj učenika u modelu A je više nego zadovoljavajući. Istina, bio je veći u godinama neposredno nakon mirne reintegracije, ali se velik dio našeg stanovništva iselio u Srbiju ili treće zemlje. U Osječko-baranjskoj županiji model A nije na nivou na kojem bismo želeli da bude, iako postoji interes i roditelja i zajednice da se broj učenika poveća. Najveći deo roditelja nema nikakvih nedoumica oko upisa dece po tom modelu, prvenstveno zbog odličnog kvaliteta nastave, što potvrđuju rezultati naše dece na takmičenjima i prilikom upisa u srednje škole i na fakultete.

Problemi s modelom C

Funkcionira li C model u istočnoj Hrvatskoj?
U istočnoj Hrvatskoj model C je zastupljen samo u onim sredinama gde nema uslova za organizovanje nastave po modelu A. Praksa je pokazala da je A model najbolji manjinski model obrazovanja i sa tim se slažu sve manjine. Nastava po modelu C, koja se uglavnom provodi u povratničkim krajevima, opterećena je velikim problemima. Nastavni plan i program doneseni su 1996., a udžbenici koji su objavljeni još 1998. samo se reizdaju. Učitelji koji predaju srpski jezik i kulturu po modelu C nemaju niti jednu početnicu ili radni list, niti jedan CD koji prati udžbenik, niti jedan priručnik za učitelje… Pored toga, nastava se odvija uglavnom nulti sat ili zadnje sate, kada su učenici već umorni, i to su dodatni demotivirajući razlozi za izbor nastave po modelu C. Nažalost, kod roditelja u povratničkim krajevima i u unutrašnjosti Hrvatske i dalje je prisutan strah od osude sredine ako decu upišu na nastavu na srpskom jeziku. Zadatak je svih nas koji se bavimo manjinskom problematikom, prvenstveno ZVO-a, SKD-a Prosvjeta i manjinskih veća, da na terenu radimo sa ljudima, pojasnimo im dobre strane obrazovanja na manjinskom jeziku i pismu, jer ćemo jedino na taj način, uz očuvanje pravoslavne vere, uspeti sačuvati svoj nacionalni identitet, kulturu i tradiciju svog naroda.

Gdje učenici nakon srednje škole nastavljaju školovanje?
Najveći broj maturanata upisuje fakultete u Srbiji, a manji deo nastavlja školovanje na fakultetima u Hrvatskoj, prvenstveno u Osijeku. Za Srbe iz Hrvatske ZVO je u saradnji sa Ministarstvom prosvete i informisanja Srbije razvio program obezbeđivanja dodatnih kvota za naše maturante, pa pozivam maturante iz cele Hrvatske koji žele studirati u Srbiji da nam se jave kako bi se školovali po najpovoljnijim uslovima, uz želju i obavezu da se nakon završenih studija vrate u Hrvatsku. Na taj način srpska zajednica dobiva mlade visokoobrazovane kadrove koji će svojim radom u budućnosti doprineti razvoju i jačanju srpske zajednice, ali i Hrvatske u celini.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: