Četvrtak, 22. marta jedan je od crnjih dana u novijoj povijesti. U samo jednom danu, točno kada je isteklo prvih 90 dana nove Vlade, odlukom o stečajevima u brodogradilištu Kraljevica i splitskom Dalmacijavinu 1.000 radnika preseljeno je u evidenciju nezaposlenih.

Istog dana, stopa registrirane nezaposlenosti premašila je dvadeset posto – nakon devet godina, u Hrvatskoj je opet najmanje 343.000 nezaposlenih.

Već narednog dana, visokoprofitabilni T-kom otpustio je 350 ljudi. Sve se to nadovezalo na vijesti o skorašnjem 30-postotnom povećanju cijene plina i još nedefiniranom, ali “neizbježnom” poskupljenju struje, te na porast cijena goriva koje ove godine lete u nebo. Svakodnevni protesti radnika u tvrtkama za koje nikoga nije briga, neimaština i nastavak pada životnog standarda, a s druge strane nepokolebljive najave političara da više nema “socijalnih” cijena, svakodnevica su koja sve više šokira stanovništvo i produbljuje jaz između malobrojnih koji imaju i većine ostalih koji nemaju.

Nema više nikakve dileme da nova Vlada provodi stanovitu varijantu šok-terapije, toliko puta primijenjenu diljem svijeta, posebice u nama srodnim tranzicijskim državama. No dok su zemlje poput Poljske u vrijeme premijera Tadeuša Mazovjeckog i bivše Zajednice Nezavisnih Država u doba Borisa Jeljcina odmah po nastupanju kapitalizma u kratkom roku iskusile ubitačne gospodarske mjere skrojene u neoliberalnoj čikaškoj školi ekonomije, Hrvatska je primjer stanovite puzajuće šok-terapije koja traje već 22 godine i ovih dana doživljava neslavni vrhunac.

Građani su prvi put bili šokirani devedesetih, prelaskom društvenog vlasništva u državne, a onda i privatne (mahom kriminalne ili nekompetentne) ruke. Zatim su bili šokirani i dugotrajno traumatizirani ratnim djelovanjima. Potom prvim valom stečaja, provedenim također pod socijaldemokratskom vladom od 2001. do 2004, da bi uslijedila završna, najokrutnija točka ove otužne predstave, čije je obilježje, prije svega, težnja za povećanjem ekonomske deregulacije. Ukratko, šok-terapija se sastoji od potpuno tržišnog načina formiranja cijena osnovnih namirnica i energenata te sveobuhvatne privatizacije svega što je ostalo u državnom vlasništvu – od tvrtki do javnih službi. Provedba ovakvih mjera redovito je praćena demokratskim deficitom – nedostatkom konsenzusa sa sindikatima, odsustvom javne rasprave jer kolo vode mediji pod kontrolom krupnog kapitala i, u pojedinim slučajevima, otvorenom represijom (Rusija, Grčka, Španjolska). Uzbudljivo je da su šok-terapije praćene posve eksplicitnim programatskim objavama njihovih protagonista, koji se osjećaju toliko nepobjedivima da javnosti otvoreno objavljuju svoje pogromaške nakane. Tako se u filmu Majkla Mura “Kapitalizam – ljubavna priča” urednik “Vol strit džornala” Stiven Mur posve otvoreno izjašnjava protiv demokracije koja, po njemu, predstavlja “smetnju slobodi tržišta”. Harvardski povjesničar Ričard Pajps smatrao je devedesetih poželjnim da se “Rusija nastavi raspadati kako ne bi ostao niti jedan trag njezina institucionalnog ustroja”, dok je predavač na sveučilištu Kolumbija Ričard Erikson 1995. ustanovio: “Svaka reforma mora izazvati poremećaje dotad neviđenih povijesnih razmjera… da bi se taj proces okončao fizičkim uništenjem proizvodnje, kapitala i tehnologije.”

Preduvjet za novo ispisivanje nacionalne ekonomske povijesti je, naravno, kriza. Nakon krize azijskih tigrova “Ekonomist” je 1997. pisao da je “Južnoj Koreji bila potrebna nacionalna kriza da bi se od nacije okrenute sebi pretvorila u naciju koja prihvaća strani kapital i tržišno natjecanje”. Inače, do sloma induciranog burzovnim manipulacijama upravljanim iz Sjedinjenih Država ta ista Južna Koreja imala je najbrže rastuću ekonomiju u svijetu, dok su glavne tvrtke bile pod upravom države. Propaganda usmjerena na ciljane države tranzicije i druge mete pretpostavlja da su tamošnji stanovnici “skloni korupciji”, “neradničkog” mentaliteta i “nespremni za demokraciju zbog višestoljetnih diktatura”, a ponajviše, naravno, zbog dežurnog krivca socijalizma, čiji su ostaci (u vidu osobne imovine, radnog zakonodavstva, zdravstva, socijale i mirovina) najviše na meti.

Prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić ovih dana u nevjerojatnom stilu izjavljuje da su radnici Dalmacijavina “glumili da rade”, morbidno najavljuje da će se ponašati kao “financijski Gestapo” i kaže da će cijena benzina biti i “12, 15 ili 74 kune, ako to tržište bude tražilo”. Na to se nadovezuje ministar financija Slavko Linić tvrdnjom da će “poskupljenjima biti ojačano gospodarstvo”. Na svaku kritičku primjedbu na način vođenja ekonomske politike Linić (nekada istaknuti komunist) odgovara protupitanjem: “Jeste li 1990. glasali za socijalizam ili protiv njega?”, po čemu podsjeća na radikalnije američke republikance.

Zaključimo tmurnu perspektivu riječima Mahatme Gandija: “Ekonomski sukob nije nimalo bolji od onog oružanog. Nalikuje kirurškoj operaciji. Ekonomski rat zapravo je produljena tortura.”