Sonja Švec Španjol: Mnogi se ne usude reći što je umjetnost, a što nije

Share

Sonja Švec Španjol, nezavisna kustoskinja i istoričarka umetnosti, ovog meseca proslavlja petu godišnjicu postojanja svog web projekta PerceiveArt, stranice koja objavljuje isključivo autorske tekstove pisane na dobrovoljnoj bazi s primarnim ciljem promocije likovne umetnosti i umetnika. Na stranici objavljuje kritičke osvrte na izložbe, recenzije knjiga, intervjue s umetnicima, predstavlja pojedine umetnike i umetničke projekte.

Tim povodom biće predstavljena velika grupna izložba u zagrebačkoj Galeriji Zvonimir, a svečano otvaranje je u utorak, 13. novembra u 20 sati. Izložba će trajati do 27. novembra i u okviru nje biće predstavljeno mnoštvo radova iz različitih sfera umetnosti. Iskoristili smo priliku da sa Sonjom porazgovaramo o poslu freelancera, načinu njenog rada, opštem stanju u hrvatskoj kulturi, kao i da se osvrnemo na samu godišnjicu postojanja portala.

Šta tačno znači zanimanje pod kojim se deklarišeš?

Nezavisni kustos znači to da ja radim nevezano uz neku galeriju ili muzej, da nisam ničiji zaposlenik, niti na stalnoj plaći. Postoji naša sekcija u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika s time da smo mi tamo definirani kao likovni kritičari. Ja radim kao nezavisni kustos i angažiraju me ili pojedini umjetnici ili pojedine galerije i muzeji. Kada me umjetnici angažiraju, ovisno o tome što oni žele, slijedi zajednički odabir prostora i radova za njihovu izložbu. Zatim napišem predgovor izložbe za katalog i održim govor na otvorenju. Obično sama napravim dodatnu promociju izložbe, press najave u medijima jer često su muzeji i galerije inertni po tom pitanju te sama preuzmem inicijativu kako bi jednostavno informacija došla do šire javnosti.

Dakle, tebe angažuju pojedini umetnici i galerije, ali zašto baš tebe? Na koji način dođu do tebe?

Najčešće po preporuci ili prate moje djelovanje putem web stranice ili putem društvenih mreža. Najčešće je to Facebook, što nije formalno službeni medij, ali pošto sam jako aktivna ljudi mogu lako vidjeti što radim, kako radim i čime se, u okviru toga, točno bavim. Tamo mi znaju poslati poruku ili upit da li mogu dobiti moj kontakt ili mi putem maila pošalju svoje materijale, pa se dogovorimo hoćemo li surađivati ili ne.

U tom smislu, da li smatraš da bi način rada koji si izabrala bio održiv bez interneta? Da sada živimo u nekoj bajci u kojoj nema interneta, televizora, radio stanica, štampanih medija kako bi to izgledalo?

Puno teže. Na početku nitko živ nije znao za mene. Prve angažmane za predgovore sam dobila kada jedan kolega, koji je bio dosta poznat, nije imao vremena da ih napiše pa je mene preporučio. Čim sam napravila prvu izložbu preko tog umjetnika sam dobila angažmane za drugu, pa za treću i tako je nekako krenulo. Bilo bi, sigurno, mnogo teže bez interneta i medija uopće jer bi moja vidljivost i dostupnost bila manja. To bi, vjerojatno, išlo preko preporuka samo bi mnogo duže trajalo. Neusporedivo duže.

Kako izgleda odabir dodele sredstava i geneza postavljanja izložbe kada je reč o tebi kao freelanceru, a kako kod tvojih kolega koji to nisu?

Ima i sličnosti i razlika. Kolege koje su zaposlene u muzejima i galerijama su na stalnoj plaći i oni organiziraju neki svoj program kojim apliciraju na Ministarstvo kulture, grad, županiju, turističku zajednicu od kojih mogu dobiti sredstva za financiranje. Ja samostalno osmislim neki projekt, napišem ga i također apliciram na iste ustanove, s time što ako ne dobijem sredstva ne mogu organizirati to što sam planirala jer nemam drugih izvora prihoda. S druge strane, ponekad muzeji i galerije prijave cijeli godišnji program, a ne pojedinačne projekte i onda mogu lakše raspolagati sredstvima.

Dakle, ti dobijaš sredstva od projekta do projekta. Kako to teče dalje?

Točno. Da bih uopće aplicirala za sredstva, a kako ne radim u galeriji ili muzeju, ja moram dobiti potvrdno pismo od prostora gdje bih realizirala svoju izložbu. To znači da od izvjesne galerije ili muzeja moram dobiti pismo u kojem oni potvrđuju da će ustupiti svoj prostor za realizaciju mog projekta. Bez tog pisma ja ne mogu uopće aplicirati. To je jedan princip mojeg rada. Drugi princip se svodi na to da se umjetnici sami prijave na natječaj za izlaganje i ako budu odabrani za godišnji program oni mogu samostalno izabrati svog kustosa koji ne mora nužno biti vezan uz konkretno baš taj muzej ili galeriju u kojem izlažu. Zatim pitaju mene mogu li im napraviti izložbu i iz iznosa koji im je dodijeljen za izložbu financira se i honorar kustosa. Znači, to su dva osnovna principa mojeg rada.

Da li si ti kao nezavisna kustoskinja povezana sa Ministarstvom kulture?

Nisam ni na koji način povezana s Ministarstvom kulture. Muzeji i galerije će u pravilu dobiti financije. Možda neće dobiti cijeli iznos koji su aplicirali, ali će dobiti bar polovicu tog iznosa. Ja kao fizička osoba ili preko udruga s kojima surađujem često neću dobiti novce ili će to biti neka simbolična svota s kojom se ne može realizirati projekt u potpunosti. Ono što je općenito problem u Hrvatskoj je to što termin „freelancer“ ili „slobodnjak“ nije definiran kao postojeće zanimanje. Nigdje u zakonu ne postoji što znači biti freelancer i mi nismo prepoznati na tržištu rada te nemamo nikakva socijalna prava. Moramo doslovno sve sami tako da od samog Ministarstva kulture nemamo ništa.

Kako bi ti ocenila rad Ministarsva kulture?

Ocijenila bih ga izuzetno negativnim. Mislim da stanje nikada nije bilo lošije. Ne samo iz vlastitog iskustva samostalnog kustosa koji iz godine u godinu prijavljuje projekte i ne dobiva novac, već i iz iskustva drugih umjetnika i kolega s kojima sam u svakodnevnom kontaktu. Svi ukazujemo na to da se novci netransparentno dijele, ne po kvaliteti projekta već po tome koliko je neki muzej u boljim odnosima s ministrima i drugim zaduženim osobama. To bi bila prva stavka. Druga stavka je nepostojanje komunikacije Ministarstva kulture s umjetnicima, kustosima i ostalim djelatnicima u kulturi. Mi smo u više navrata pisali dopise vezane uz različite projekte. Najčešće nismo dobivali nikakve odgovore, a ako bismo i dobili odgovor to bi obično bio samo citat zakona ili pravilnika koji se uopće nije odnosio na naš upit. Nema dvosmjerne komunikacije, izuzetno su inertni i jednostavno ne rade svoj posao za koji su postavljeni. Još jedan važan problem vezan uz zapošljavanje je taj što su se počele za rukovodstvo muzeja i galerija postavljati osobe koje su politički podobne, koje uopće nisu u struci. Pošto surađujem sa širokim dijapazonom ustanova, vidjela sam da postoje ljudi koji nisu nimalo kompetentni za vođenje muzeja. Tako da imamo muzeje s prekrasnim bogatim zbirkama, ogromnim prostorima za izlaganje koji doslovno životare reda radi umjesto da aktivno djeluju. Svi samo sjede i primaju plaću.

Misliš li da se situacija može promeniti?

Može, ali treba krenuti od temelja. Ako promijenite samo ministra koji radi po diktatu nekoga s vlasti a svi ostali ostanu , neće se ništa dogoditi. Dok se ne pojavi netko kome je zaista stalo do kulture i toga da se može razviti kulturni turizam u cijeloj Hrvatskoj, a ne da ovisimo samo o suncu i moru, mislim da se stanje neće promijeniti.

Kako ocenjuješ većinu tekstova koji se pišu uz kataloge na izložbama?

Postoje dvije vrste kustosa. Postoje kustosi koji nastoje interpretirati rad umjetnika u uskoj suradnji s umjetnikom za kojeg pišu što znači da razumiju njihov opus i da ga, vlastitom interpretacijom, nastoje približiti publici. Postoje i oni kustosi koji pišu visoko stručnim jezikom i terminologijom samo kako bi sami sebi pridali na važnosti.

Misliš, onako da ih niko ne razume?

Da. Doslovce. Ja sam imala kontakt s umjetnicima koji ni sami ne razumiju što su im moji kolege napisali u katalozima o njihovom radu. Takvi tekstovi distanciraju publiku od samih izložbi jer se publika osjeća glupo i neće, poslije takvog iskustva, ponovno doći u muzej i pogledati neku izložbu. Stvara se kontraefekt.

Koliko kultura ima prostora u medijima i da li su novinari dovoljno upućeni u kulturu o kojoj pišu?

Generalni problem je taj što je novinarstvo dosta degradirano. Prije su postojali novinari koji su pisali isključivo o likovnoj umjetnosti i kulturi. Bili su educirani i više sposobni napisati osvrte i recenzije onoga što su vidjeli i kvalitetno interpretirati umjetničko područje. Danas je kapacitet mnogih redakcija dosta smanjen pa jedan novinar mora obići mnoga događanja u jednome danu i jednostavno ne zna pisati o kulturi, ne zna joj pristupiti i kvalitetno obraditi temu. Čak i ako kultura i umjetnost dobiju prostor u medijima prezentirani su na takav način koji nije adekvatan i onda opet dobivamo kontraefekt pa se ljudi, nakon čitanja, pitaju zašto bi uopće došli na neku izložbu. To je jedan problem. Drugi problem je taj što možete vidjeti da se često piše o istim umjetnicima. Primjerice, jedna novinarka ima petoro favorita i uvijek će pisati o njima i uvijek u superlativu dok sto drugih umjetnika neće ni popratiti. Novinari tako ne daju ni priliku za prezentaciju jer je lakše ići na sigurno i pisati o onome o čemu su se svi već pohvalno izrazili. To je mnogo jednostavnije umjesto potruditi se, izaći iz nekakvih okvira i sam nekoga otkriti te uputiti publiku na njegov budući rad.

Kada smo već kod medija, kakva je veza između mainstream medija i tržišta i da li su, sa tim u vezi, mediji neka vrsta korektiva u društvu?

Definitivno postoji veza. Ako je neki novinar jednog umjetnika proglasio najboljim umjetnikom u Hrvatskoj, njegova cijena će automatski rasti. Njemu će se vjerojatno otvoriti neka vrata u boljim i kvalitetnijim galerijama. Čim tamo izlaže imat će više samostalnih i grupnih izložbi i opet mu cijena raste. Vidljiviji je u javnosti i lakše će potencijalni kupci ili  kolekcionari doći do njega. Tako da je uvjetovano, dapače.

To bi značilo da se mesto u medijima više profiliše kroz interesne sfere nego po kvalitetu?

Ako pišu baš osobe u struci kolege povjesničari umjetnosti onda se događa to da jedan kustos napravi izložbu i zamoli kolegicu da napravi osvrt na tu njegovu izložbu, a on će joj vratiti uslugu tako što će pisati osvrt na neku njenu izložbu. Tako će se zatvoriti krug recenzija u nekom časopisu ili portalu što će pisati recenzije kolege kolegama, a nitko neće pisati zaista o izložbama. To se ne događa u svim medijima i to ne prakticiraju svi kolege – to treba svakako naglasiti, ali da ih ima dosta koji tako rade – ima.

Gde je publika u celoj toj priči i da li misliš da je na ovaj način malo izmanipulisana?

Dapače. Neću spominjati imena, jer ti umjetnici nisu ništa krivi, ali postoji jedan umjetnik koji je prije nekoliko godina bio u javnosti proglašen za najboljeg. Po mom osobnom mišljenju on je tijekom godina stagnirao, ali je već u javnoj svijesti on najbolji. Njegove se izložbe unaprijed hvale. Tako da je publika djelomice izmanipulirana putem medija.

S tim u vezi, ko su kupci umetničkih dela danas u Hrvatskoj?

Prije su kupci bili obrazovani ljudi koji su cijenili književnost, glazbu, putovali, učili strane jezike. Danas  imamo tajkune koji su preko noći stekli novce, pa ako im netko kaže da je dobro uložiti u umjetnost onda oni i ulože u umjetnost. Bilo je u medijima nekoliko akcija gdje su se primjerice kolekcije Nadana Vidoševića izvlačile iz podruma, pa se pisalo o tome kako je on došao do tih umjetnina. Imamo i privatne kolekcionare koji su svoje kolekcije prezentirali javno najviše u Zagrebu i većim gradovima. To su odvjetnici ili direktori nekih firmi koji imaju dovoljno novaca za oformiti svoje privatne kolekcije.

Da li mislis da se danas sve i svašta smatra umetnošču?

Da. Nitko se ne usudi reći: ovo je umjetnost, ovo nije! Granice su vrlo labave. Sve češće se javljaju dosjetke ili ideje. Ako vi kažete da to nije umjetnost već samo dosjetka, onda će vas strana koja preferira takvu vrstu izražaja razapeti, a glavni argument će biti da vi to niste razumjeli. Lakše je reći kako je neka slika dobra ili loša, ali kod nekih konceptualnih radova i performansa puno je teže odrediti što je dobro. Tako dolazimo do činjenice da će se rijetko iznijeti definirano mišljenje o toj vrsti umjetnosti, jer će vas ta druga strana dočekati na nož.

Ako uzmemo sada ovu kutiju cigara i zgužvamo je, možemo li reći da je to konceptualna umetnost?

Ovisi koji je Vaš koncept u tom slučaju. Možemo mi svašta reći i mogu se stavovi razlikovati od kolege do kolege. Ima dobrih konceptualnih umjetničkih radova, a ima i loših. Kao u svakoj vrsti izričaja ima i dobrog i lošeg. Nijedan izričaj nije zaštićen od lošeg.

Imaš svoj neprofitni portal koji se bavi umetnošću. Šta znači imati neprofitni portal?

To znači da sam ga ja sama pokrenula, uložila novce u oblikovanje vizualnog identiteta. Ja za portal sve radim besplatno. Ljudi se jave da pišem o njima, napravim intervju ili predstavim neki njihov rad i ako ih procijenim dovoljno kvalitetnim i zanimljivim rado ću pisati o njihovom radu. Ja umjetnicima za portal ništa ne naplaćujem. U tom smislu web portal nije financiran ni od koga, nema ni plaćenih oglasa.

Ti ništa od toga svega ne zaradjuješ?

Baš ništa!

Radiš li sve sama ili imaš saradnike?

Sve radim sama. Posjetim izložbe, fotografiram ili mi umjetnici ustupe fotografije. Sama napišem tekstove, sama obradim fotografije, postavim i na kraju promoviram na svim društvenim mrežama gdje sam otvorila profile vezane uz web stranicu. Jedino imam programera tj. tehničku podršku ukoliko padne stranica ili se nešto drugo dogodi na tehničkom nivou. Tome nisam baš vična.

Zar ne misliš da je to što radiš na svom portalu malo elitistički tj. dopadljivo jednom obrazovanom, upućenom sloju ljudi, ali ne i razumljivo onima koji to nisu?

Ne. Ja radim upravo suprotno od toga. Želim da svi moji tekstovi budu razumljivi. Želim da ljudi dođu u muzeje. Prije su muzeji bili vrlo elitistički nastrojeni i u njih su mogli ući samo pojedinci, bile su skupe cijene ulaznica i bio je to jedan zatvoren krug. Danas živimo u drugim vremenima. Mnogo putujem i vidim kako klinci najmlađe dobi sjede u muzejima i zabavno im je. Ne gledaju na muzeje kao na neke hramove u koje ne smiješ ući jer nema ništa za tebe. Moja majka je ekonomist po struci i kada pišem tekstove prvo ih pošaljem njoj uz pitanja koliko joj je to razumljivo, zanimljivo i da li je, nakon pročitanog teksta, poželjela otići u muzej i posjetiti ono o čemu sam pisala. Ako ona to amenuje, onda tekst ide na web.

Koliko ljudi poseti tvoj portal?  

Zadovoljna sam brojem posjetitelja. Prve dvije godine je to išlo jako sporo. Kao novi medij usko specijaliziran za likovnu umjetnost, stranica je bila praktički nevidljiva. Slala sam mailove i poruke kolegama ne bi li se nekako proširila riječ. Sada, nakon pet godina portal je dovoljno poznat. Ljudi se sami prijave, posjete ga. Imamo preko pet tisuća lajkova na FB stranici. Imamo posjetitelje ne samo iz Hrvatske već i iz šire regije u kojoj je hrvatski jezik razumljiv. Imamo i posjetitelje iz inozemstva koji su vjerojatno naši ljudi ili su čisto došli vidjeti fotografije i popratiti taj vizualni dio.

Jesi li svesna koliko je to što radiš hrabro?

Jesam. I nekoliko puta mi se odbilo o glavu. Meni je zaista važno da mogu ići spavati mirne savjesti i ujutro se pogledati u ogledalo zadovoljna time što sam učinila. Obilo mi se o glavu to što sam jako aktivna, što radim na drugačiji način, što ljudi vide da imaju izbora i ne moraju pristati na neke stvari. Nekima sam trn u oku jer javno govorim o realnoj situaciji koju svi vidimo i koje smo svi svjesni. Ako radite u ustanovi financiranoj od grada ili ministarstva, vi morate šutjeti jer nećete dobiti financije za svoj rad. Ja ih ionako ne dobivam i ne računam na njih.

Koliko tebi intimno znači ova peta godišnjica rada na portalu?

Puno. Nekako je baš u zadnjih godinu dvije sve počelo sjedat na svoje mjesto. Prvo je bilo jako teško. Čovjek se trudi, radi i misli ima li to ikakvog smisla i da li itko to vidi. Bilo je puno kriza i propitivanja, ali jedno je bilo sigurno, a to je da neću odustati. Prošle godine je bilo više angažmana, sve više ljudi je počelo javno priznavati ovo što radim. To što je bilo povratnih informacija znači da sve ima smisla. Peta obljetnica je i nekakva okrugla brojka, pa sam osjetila da je treba proslaviti. Intimno mi znači to što sam, ma koliko teško bilo, uspjela dokazati da se može raditi i na drugačiji način. Da ne moraš prodati dušu vragu kako bi radio u umjetnosti i kulturi. Da se ne moraš poniziti i prodati svoj integritet kako bi došao do nekog cilja. Teže je, duže je, ali se može. Ono što mi je također intimno drago je sto dobivam iskrene povratne informacije od ljudi koje osobno cijenim. To su ljudi koji cijene iste kvalitete u životu kao i ja i ako se okupi dovoljno pojedinaca na ovakav način možda se čak situacija zemlje u kojoj živimo može promijeniti. No za to moraš bit realist, optimist, a ponekad i idealist.

Na koji način si, za tebe ovaj važan dogadjaj, izabrala baš ovih sedamnaest umetnika?

Za ovu petu obljetnicu izabrala sam ljude koje sam upoznala u ovih pet godina, čiji rad kontinuirano pratim i koje ne smatram samo kvalitetnim umjetnicima po svom izričaju, već i kvalitetnim ljudima. To su ljudi koji su na sličan način prolazili ista iskustva kao ja, susretali se s istim problemima. To su ljudi koje zaista osobno poštujem. To su umjetnici na koje sam osobno ponosna i čiji rad želim prezentirati javnosti.

Kako je izgledala organizacija pete godišnjce?

Geneza je išla tako da sam prvo odlučila skupiti određene umjetnike. To je značilo iskomunicirati sa svim umjetnicima i vidjeti žele li sudjelovati. Zatim su mi poslali radove koje žele izlagati jer nisam zadala nikakvu određenu temu. Nakon toga trebalo je napraviti katalog i pripremiti materijale koji će biti u katalogu. Osmislila sam da nemamo klasični predgovor izložbe, nego da svaki umjetnik kaže svoju izjavu o svom radu. Tako će posjetitelji upoznati umjetnike i kroz njihovu riječ (što oni rade, zašto rade i zašto su uopće umjetnici). Mislim da će to biti jako zanimljivo samim posjetiteljima. Nakon što smo sve dogovorili, počeli smo sakupljati radove po gradu, ali ima i umjetnika koji su dopremili radove iz drugih gradova. U okviru četiri dana postavljaju se djela u prostor galerije. Imamo sedamnaest autora, šezdeset i jedan rad. To su slike, grafike, crteži, karikature, minijature, skulpture, makete. U utorak 13. 11. u 20 sati je veliko otvorenje. Pozivnice su tiskane, katalog je tiskan i cijelu izložbu smo postavili moj suprug, jedan umjetnik koji sudjeluje na izložbi i ja.

I opet sve sama radiš?

Apsolutno sve – od starta, ideje, promocije izložbe, kontaktiranja medija, davanja izjava, snimanja, davanja materijala, postavljanja izložbe. Doslovno od začetne ideje do otvorenja, sve sama!

Zašto si odlučila da ideš ovoliko težim putem?

Pokušavala sam naći posao u struci i bila sam na mnogo razgovora za posao. Kroz odnose sa svojim kolegama vidjela sam da su naši muzeji dosta spore i inertne institucije u koje se morate ukalupiti. Obzirom da najviše cijenim svoju slobodu i da biram projekte po kvaliteti, a ne po tome što mi netko kaže da bi trebala popratit jer je netko nečiji prijatelj, odabrala sam teži put. Želim stati iza svakog svog rada, svakog svog projekta, iza svakog svog odabira. Želim reći kako zaista vjerujem u tog autora i taj projekt na kojem sam sudjelovala. Želim biti slobodna i stajati čvrsto iza svoje slobode.

 

Fotografije: Vida Burić Isaković

Share