Siromaštvo, nezaposlenost i odlasci iz zemlje hrvatska su svakodnevica. Rubni, ruralni krajevi, koji su bili zahvaćeni ratom 1990-ih, devastacijom i egzodusom stanovništva te sporom poratnom obnovom, danas su u puno težoj ekonomskoj situaciji od ostatka države. Jedini izvor zarade za preostalu malobrojnu radnu snagu skromna su staračka domaćinstva, no kako ona polako izumiru, s njima nestaje i potreba za sitnim poslovima kojima se mogla zaraditi kakva-takva dnevnica. Bez konkretne državne pomoći ti krajevi su u stanju kliničke smrti, iz koje ih nakratko budi jedino socijalni program javnih radova koji provodi Hrvatski zavod za zapošljavanje. To je program namijenjen pripadnicima ranjivih grupa na tržištu rada koji tokom šest mjeseci rade uglavnom komunalne poslove. Takav projekt godinama se provodi i u Vrginmostu, koji je spojio tridesetšestogodišnjeg Vasu Pavlovića i pedesettrogodišnjeg Janka Simića, dvojicu Kordunaša različitih generacija i različitih životnih sudbina.

– Svaki posao je vrijedan jer je naša perspektiva beznadna. Nikada nisam birao poslove ni bježao od teških fizičkih poslova. Život mi nije nudio takvu privilegiju. Nikada nisam postavljao uvjete. Osim jednog, da je u pitanju poštena zarada. Do sada sam radio teške poslove na građevini, od Zagreba i Križevaca preko jadranskih destinacija do obnove kuća u Lici, radio sam i na sječama u ličkim šumama – govori Vaso Pavlović.

U radnoj knjižici ima ubilježenih 12 godina radnog staža: pet godina u Hrvatskoj i sedam godina u izbjeglištvu na Kosovu, kuda je izbjegao sa svega 15 godina. Na Kosovu je radio razne teške fizičke poslove i istovremeno vanredno polagao srednju školu za elektroservisera. Kada se 2002. vratio u Hrvatsku, s djedom koji je tada imao 74 godine, i to u prihvatni centar u sisačkim barakama Tehnike, odmah se primio posla. Radio je kao pomoćni radnik u Zagrebu, na građevini. Radio je i na Cresu, Krku… I sve je bilo dobro do 2006., kada mu umire djed, a on dobiva stambeno zbrinjavanje koje je uključivalo dva kreveta, četiri stolice i dva ormara.

– Morao sam dignuti kredit kako bih mogao normalno živjeti u devastiranom stanu u Vrginmostu. Krenuo sam nešto svoje stvarati, uletio u kredite i tu se zakopao. Nastali su troškovi koji me sve do danas prate. Sve češće sam radio poslove koji su završavali bez plaće, počela su nicati dugovanja. Radim a ne primim platu, dok računi samo stižu. Stizale su i ovrhe. Ostao sam bez posla. Došao sam u Vrginmost i od tada praktički nisam imao posla – priča Vaso Pavlović o životnim borbama mladog i vrijednog čovjeka koji je kruh počeo zarađivati sa 15 godina, da bi sa 30 godina došao u situaciju da mu bude isključena struja.

– Za svakog čovjeka to je poniženje. Posla nigdje nije bilo. U takvoj situaciji teško je preživjeti, platiti račune. Znate, teško je kada imate samo sto kuna u džepu pa ih raspoređujete na deset dana. Najgore moguće osjećanje je nemoć da promijenim stvari. Najbolje godine mi odoše na preživljavanje. Gledam kako će mi uletjeti koji poslić da platim struju. Odrekao sam se svega. Nemam ni automobil – dodaje Vaso.

Mogao je otići putovima kojima mnogi idu, a koji vode iz Hrvatske.

– Razmišljao sam o odlasku u Njemačku. Ali ne znam njemački, trebam imati barem 1500 eura za stan tri mjeseca unaprijed, i još bih morao imati 500 eura do prve plaće. Iskreno, da imam tih 2000 eura u džepu, ne bih ni išao u Njemačku. Osim toga, nije lako otići negdje gdje te nitko ne zna, gdje nikoga ne znaš. Ovo je moje. Tu sam rođen. Svoj na svome, nisam izbjeglica ni došljak. Imam neku sigurnost. Ako treba, danas ću pojesti dva krumpira i šnitu kruha i bit ću zadovoljan – kaže Vaso. Kada se vraćao iz izbjeglištva, sve je bilo drugačije, bilo je nade.

– Kada sam se vratio, imao sam 22 godine, danas imam 36. I dalje mogu reći da sam mlad i da imam vremena, ali opet, godine su se nakupile i nisam više tako mlad: kada se okrenem iza sebe, što imam u rukama, što sam postigao? Porazno za čovjeka na pragu četrdesetih. A godine idu – sažima Vaso svoju životnu bilancu.

– I naši su roditelji isto teško živjeli. Radili su i štedjeli, ali su od te štednje gradili kuće, kupovali strojeve, a ja faktički štedim da bih kupio farmerke i patike na placu. Koliko god brutalno zvučalo, opet je lakše nego da sam oženjen, da imam ženu, dijete, dvoje-troje djece… Što bi tek onda bilo? I onda me netko pita zašto se ne ženim. Kako da se ženim? Da se još netko pored mene pati i muči. U situaciji u kojoj jesam nema mjesta za dvoje. Bolje je ovako – otvoreno priča Vaso o dilemama mladih ljudi koji se sve češće opredjeljuju za samački život.

I zato su javni radovi, barem na tri mjeseca, za mnoge jedini spas. Spas za preživljavanje.

– Od javnih radova financijski mi nije ostalo ništa. Ostajala mi je trećina plate zbog ovrha. Od toga sam platio režije i još mi je ostalo 800-900 kuna za hranu do iduće plate. Ali nije važna samo financijska strana, važan je kontakt s ljudima, odradim osam sati, razmišljam o poslu, a ne o svojim mukama – zaključuje Vaso.

U nešto boljoj situaciji je pedesettrogodišnji Janko Simić, koji se nakon povratka 1997. u Vrginmost odlučio oženiti i zasnovati porodicu. Iako od povratka nigdje nije radio, osim na svojoj zemlji, uspio je sagraditi topao i siguran dom.

– I žena i ja smo nezaposleni. Školujemo dvije kćeri: jedna ide u srednju školu u Topusko, druga u osmi razred. Brinem se o bolesnoj majci. Žena mi je operirana. Ali živimo i borimo se. Sloga kuću gradi. Živimo od svojih ruku. Bavimo se poljoprivredom i uzgajamo svinje. Sa svojim traktorom, beračom za kukuruze i kombajnom za žito radim za dnevnicu i nekako uspijevamo spojiti kraj s krajem. Prvi su me put pozvali s biroa na javne radove – govori Janko, kome u radnoj knjižici stoji samo deset godina prijeratnog radnog staža u Karlovačkoj pivovari.

– Očekivao sam da ćemo raditi punih šest mjeseci. Tada bih u radnoj knjižici imao više staža, a nakon toga bih mogao još tri mjeseca odraditi u nekoj pilani i ostvariti pravo na naknadu s biroa za nezaposlene. Jer koliko god radili kod kuće, uvijek fali. Najteže je kada nemate kome prodati ono što proizvedete. Imate nešto, a nemate ništa. Ali dobra su i ova tri mjeseca javnih radova, pomogla su nam. Radio sam, zaradio i opet kod kuće uspijevao obaviti redovite poslove – reći će Janko, koji nije razmišljao da krene u svijet, trbuhom za kruhom.

– Nikada nam život nije bio lak. Ali za djecu se isplati boriti. Nama ništa nije teško, samo da naše kćeri izvedemo na pravi put. To nam je najvažnija zadaća u životu. Nadam se da će im život biti lakši i sigurniji nego naš – kaže na kraju Janko Simić.