Srbi u javnom sektoru: Pravo, a ne beneficija

Share

Područje zaštite prava nacionalnih manjina jedno je od osnovnih područja djelovanja gotovo svih manjinskih institucija u Republici Hrvatskoj, a pogotovo srpske nacionalne manjine koja se nakon ratnih devedesetih godina nalazi pod stigmom, izložena diskriminaciji i izumiranju. U uvjetima otvorene diskriminacije u devedesetima i manje ili više prikrivene diskriminacije u posljednjih osamnaest godina, pripadnici nacionalnih manjina bili su prisiljeni zahtijevati donošenje i ostvarenje posebnih propisa kojima bi se negativni učinci diskriminatornog djelovanja sveli na razinu koja ne ugrožava opstanak pripadnika srpske manjine u Republici Hrvatskoj.

Republika Hrvatska je u posljednjih desetljeće i pol usvojila nekoliko ključnih zakona u svrhu suzbijanja diskriminacije i zaštite palete manjinskih prava, a najvažniji od njih je svakako Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji Republika Hrvatska obvezala se na usklađivanje svog zakonodavstva s pravnom stečevinom EU-a te, sukladno tomu, i na područjima antidiskriminacijskog zakonodavstva, zaštite kulturne, vjerske i jezične raznolikosti te prava nacionalnih manjina. To je uključivalo i donošenje novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (23. 12. 2002. g.) čime je uspostavljen cjeloviti normativni okvir za ostvarenje prava nacionalnih manjina, kao i donošenje Zakona o suzbijanju diskriminacije, koji sadrži i „Direktivu Vijeća 2000/43/EZ (iz 2000. g.) o primjeni načela ravnopravnosti osoba bez obzira na njihovo rasno ili etničko podrijetlo. Navedenim zakonom zajamčena su mnoga prava manjinama – pravo na slobodno izjašnjavanje o pripadnosti nekoj nacionalnoj manjini, pravo na uporabu imena i prezimena na manjinskom jeziku i pismu, pravo na dobivanje osobne iskaznice i na manjinskom jeziku i pismu, pravo na služenje manjinskim jezikom i pismom, pravo na odgoj i obrazovanje na manjinskom jeziku i pismu, pravo na ostvarivanje kulturne autonomije, pravo na očitovanje svoje vjere i osnivanje vjerskih zajednica, pravo na pristup sredstvima javnog priopćavanja na manjinskom jeziku i pismu, pravo udruživanja radi ostvarivanja zajedničkih interesa, pravo na zastupljenost u predstavničkim tijelima, na državnoj i lokalnoj razini te u upravnim i pravosudnim tijelima…

No, unatoč jasnim zakonskim normama i obećanjima mnogih Vlada da će na efektivan način skrbiti da obvezujuće norme postanu hrvatska stvarnost, to se nije dogodilo. Ostvarivanje zakonom zajamčenih prava nacionalnih manjina od njihovog zakonskog definiranja bilo je predmetom nebrojenih analiza domaćih i inozemnih institucija, a njihovo poštivanje i unapređenje bilo je dijelom i formalnih zahtjeva institucija Europske unije pred ulazak Republike Hrvatske u tu asocijaciju. Jedno od područja zaštite manjinskih prava u kojima nisu ispunjeni zakonske obveze svakako je razmjerno zapošljavanje pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave i pravosuđu.

Uz mnoga kulturna i politička prava zajamčena kroz Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, država se obvezala jamčiti i pravo pripadnika nacionalnih manjina na razmjernu zastupljenost u tijelima javne vlasti. Člankom 22. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina pripadnicima manjina izrijekom je zajamčeno osiguravanje zastupljenosti u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima sukladno odredbama posebnih zakona, a vodeći računa o sudjelovanju pripadnika nacionalnih manjina u ukupnom stanovništvu na razini na kojoj je ustrojeno tijelo državne uprave ili pravosudno tijelo. U svrhu oživotvorenja takvog zakonskog jamstva, isti zakon propisuje pravo pripadnika nacionalnih manjina na pozivanje na pravo prednosti prilikom zapošljavanja u navedenim tijelima, ukoliko je udio pripadnika nacionalnih manjina u njima ispod udjela te manjinama određenom području i ukoliko kandidati, naravno, imaju jednake rezultate kao i drugi kandidati, pripadnici većinskog naroda.

Pravo na zastupljenost u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima dodatno je definirano posebnim zakonima, zakonom o sustavu državne uprave, zakonom o državnim službenicima, zakonom o sudovima, zakonom o državnom odvjetništvu te zakonom o državnom sudbenom vijeću. U svima njima ugrađena je obveza iz Ustavnog zakona o nužnosti vođenja računa o zastupljenosti pripadnika manjina. Time je stvoren formalni okvir koji je zamišljen kao brana društveno uvjetovanoj diskriminaciji koja se očituje u očitom nesrazmjeru u broju pripadnika nacionalnih manjina i njihovom broju u državnim institucijama.

Takva, ozakonjena, pozitivna diskriminacija koja u određenim uvjetima kao dominantan faktor pri zapošljavanju u određenim institucijama države uzima nacionalnu pripadnost kandidata nužna je posljedica tihe, prikrivene, a često i otvorene diskriminacije prema pripadnicima nacionalnih manjina koji i danas, unatoč zakonskim jamstvima vrlo teško pronalaze put do radnog mjesta u institucijama države. Pozitivna diskriminacija istovremeno je trajan izvor animoziteta djela društva prema nacionalnim manjinama koje se redovito nalaze na udaru manipulativnih desnijih medija uz tezu da manjine imaju veća prava od većinskog naroda, što je naravno, potpuna, isprazna izmišljotina.

Najveći problemi s kojima se pripadnici nacionalnih manjina susreću u ostvarenju svojih prava svakako je nepopularnost pozivanja na pravo prednosti jer kandidati nikada nisu sigurni hoće li ima takav potez donijeti više štete nego koristi i hoće li na taj način biti obilježeni kao oni koji su do radnog mjesta došli preko veze i posebnih beneficija, a ne na temelju svojih ljudskih i stručnih kvaliteta. S obzirom na to da se pravo prednosti aktivira samo ako se kandidat na nju i pozove, očigledno je da nadležna tijela ne čine dovoljno na edukaciji ne samo kandidata nego i šire javnosti da se radi o potpuno legalnom i legitimnom mehanizmu koji omogućava podzastupljenim skupinama da budu predstavljeni u tijelima javne vlasti.

Recentna istraživanja koja redovito provodi Srpsko narodno vijeće pokazuju da ciljevi Ustavnog zakona nisu ni približno ispunjeni, te da su svi planovi zapošljavanja koji su u dugoročnom razdoblju trebali dovesti do ravnopravne zastupljenosti promašeni. Prema službeno dostupnim podacima, na kraju 2016. u tijelima državne uprave bilo je zaposleno 1689 ili 3,04 posto pripadnika nacionalnih manjina, od kojih 1103 ili 2,22 posto Srba, dok je popisom stanovništva iz 2011. utvrđeno da nacionalne manjine sudjeluju u stanovništvu s 7,67 posto, a Srbi s 4,36 posto. Jasan je to pokazatelj da ni više od 15 godina od donošenja Ustavnog zakona nemamo rezultat koji je Republika Hrvatska zajamčila zakonom. Iz javno dostupnih podataka vidljiva je značajna podzastupljenost svih nacionalnih manjina uključujući i Srba.

Istraživanje je pokazalo da pripadnici nacionalnih manjina ni u jednom ministarstvu nisu zastupljeni u postotku koji odgovara njihovu udjelu u ukupnom stanovništvu, pri čemu je situacija najlošija u Ministarstvu obrane (0,78 posto) Ministarstvu vanjskih i europskih poslova (0,98 posto) i Ministarstvu hrvatskih branitelja (1,02 posto). Srbi su najmanje zastupljeni u Ministarstvu obrane (0,23 posto), Ministarstvu vanjskih i europskih poslova (0,36 posto) dok uopće nisu zastupljeni u Ministarstvu uprave.

Sama činjenica da članstvo u Europskoj uniji nije dovelo do poboljšanja provedbe ostvarivanja prava nacionalnih manjina nego je ta provedba ili stagnirala ili se pogoršala, govori o tome da je Unija pitanja ostvarenja manjinskih prava efektivno prepustila državama članicama i da o njihovoj dobroj volji i unutarnjoj političkoj dinamici ovisi i realizacija i unapređenje manjinskih prava. U takvim uvjetima, institucije nacionalnih manjina i njihovi politički predstavnici ponovo postaju ključan faktor u oživljavanju napora da se realizacija zajamčenih prava pomakne s mrtve točke. Činjenica je da u petnaest godina od početka primjene zakona nismo ostvarili ni pola zacrtanoga puta. Unatoč svim pritiscima međunarodnih institucija i teškim pregovorima s Europskom unijom nismo uspjeli postići da se razmjerna zastupljenost ugrađena u Zakon poštuje i provodi. Hoće li nacionalne manjine morati čekati još toliko kako bi ostvarili svoja osnovna prava ili će država konačno shvatiti da ne čini ni približno dovoljno na realizaciji vlastitog cilja, ostaje nam tek za vidjeti.

 

Tekst je nastao u okviru projekta „Mladi Srbi u Hrvatskoj – između nametnute prošlosti i neizvjesne budućnosti“

koji financira Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.

Share