Srpska pravoslavna gimnazija u Zagrebu – škola otvorenog srca

Share

Srpska pravoslavna gimnazija u Zagrebu odražava stanje srpskog naroda u malom, rekao nam je direktor gimnazije Slobodan Lalić, kada smo na početku ove školske godine došli u posjet ovoj školi. Ova višeznačna konstatacija sadrži u sebi tihi napor da rad Srpske pravoslavne gimnazije doprinese održanju srpske zajednice u Hrvatskoj, ali i pritajenu bojazan da je ta mala zajednica ranjiva i izložena svim iskušenjima vremena u kojem živimo. Konkretno, učenici ove gimnazije pohađaju s jedne strane vrlo modernu i dobro opremljenu školu, izgrađenu i dovršenu 2012. godine na zagrebačkom Črnomercu, a s druge, u školi respektabilnog izgleda i dizajna tek je 60-ak učenika u sva četiri razreda.

Nastava u ovoj školi pohađa se po programu kao i u svim drugim zagrebačkim gimnazijama, kojem je dodano još trideset posto gradiva vezanih za srpski jezik, geografiju, povijest i kulturu.

S obzirom na to da svi znamo što se dogodilo sa srpskom populacijom u Hrvatskoj u posljednjih 25 godina, značaj škole prelazi uobičajene obrazovne kategorije: ogromna je stvar da Srpska pravoslavna gimnazija uopće postoji. Za Srbe zato da bi njihova djeca, ona koja to žele, njegovala vlastitu tradiciju, kulturu i nacionalni identitet, a za Hrvate zato da bi i u kutku vlastitog identiteta pronašli mjesto za snošljivost i toleranciju. Prve godine, 2005. (dok je zgrada škole bila smještena vrlo blizu Cvjetnog trga) gimnaziju je upisalo tek deset učenika i trebalo je dosta hrabrosti u središtu Zagreba krenuti u srednju školu koja nosi predznak „srpska“ i „pravoslavna“ ali danas nakon 14 godina, i s tih 60-ak učenika, situacija je unatoč svemu ipak nešto drugačija. Direktor Lalić kaže da se njihovi učenici, došavši iz malih sredina u veliki grad, uče toleranciji na vlastitoj koži: živeći s ljudima drugačijim od sebe, oni postaju svjesni svoje različitosti ali i činjenice da su uklopljeni u širu zajednicu.

Petra Puškar

Profesorica srpskog jezika i književnosti Petra Puškar kaže kako su njihovi učenici otvoreni, „i prema vlastitom identitetu i prema drugima“, dodajući kako bi bilo dobro da tolerancija i otvorenost struji i iz vanjskog okruženja prema ovoj školi i njenim učenicima. U duhu takvog poimanja otvorenosti, gimnazija je pri osnivanju dobila ime, „Kantakuzina Katarina Branković“, po kćeri srpskog vladara Đurađa Brankovića iz 15. stoljeća, koja je bila udata za njemačkog grofa Urliha II. Briljantnog obrazovanja, živeći cijeli život između Istoka i Zapada u tragičnim okolnostima (ubijeni su joj muž i troje djece), ova hrabra žena dokazala je, ostajući lojalna vlastitoj kulturi, da se može biti okrenut svijetu i u najtežim vremenima. Snalaženje učenika Srpske pravoslavne gimnazije u zagrebačkom urbanom okruženju je raznoliko: sami učenici svjedoče kako predrasude prema njima postoje ali kada se bolje upoznaju sa svojim vršnjacima situacija postaje ipak drugačija. „Tko me želi prihvatiti onakvu kakvu jesam neka me prihvati, ja sam otvorena prema svima, a onaj tko me ne želi prihvatiti samo zato što sam to što jesam ni ne zaslužuje moje društvo“, rekla nam je jedna učenica. Prije par godina bilo je provokacija i verbalnih pa i fizičkih napada na učenike ove gimnazije od strane učenika susjedne strukovne škole na Črnomercu ali takve su neugodnosti, srećom, danas manje. U učeničkim domovima, gdje žive učenici ove gimnazije nema većih problema ali ih ima – kao što je to bilo relativno nedavno u dvorani Lisinski u Zagrebu na susretu srednjih škola, kada su učenici ove gimnazije bili izviždani – ako se učenici moraju javno legitimirati da predstavljaju Srpsku pravoslavnu gimnaziju. „Prijateljstva naših učenika s učenicima drugih škola javno nisu afirmirana ali privatne veze postoje“, kaže profesorica Puškar.

U situaciji u kojoj ne nedostaje društvenih tenzija i mnogih ožiljaka, bivših i sadašnjih, najvažnije jest da učenici Srpske pravoslavne gimnazije u Zagrebu, kada uđu u svoju školu, imaju svoje mjesto za učenje i socijalizaciju. „Naši učenici se ovdje osjećaju sigurni da će biti zaštićen njihov identitet i da će slobodno moći da žive svoje gimnazijske dane“, kaže direktor Lalić.

Tamara Ražov

Kako učenici Srpske pravoslavne gimnazije zapravo doživljavaju svoj kulturni i nacionalni identitet? Profesori kažu da su mnogi od njih došli u ovu školu traumatizirani odnosom prema njima ili onim što su slušali na pojedinim satovima, naročito historije, u svojim osnovnim školama u manjim mjestima Hrvatske i baš zbog toga odnos svih profesora ove gimnazije prema njima je pažljiv, otvoren i tolerantan. Djeca nemaju problem sa svojim nacionalnim identitetom ali dio djece ga ipak ima zbog opresivno-represivno atmosfere koju osjećaju u okolini, zbog čega im se čini da nemaju slobodu izražavanja svog porijekla i nacionalne pripadnosti, kaže profesorica likovnog odgoja Tamara Ražov. „Oni se drže zajedno i jedni druge čuvaju“, govori ova profesorica. S druge strane, oni su otvoreni, nemaju predrasuda i ružnih komentara, ali osim nacionalnih, njihovi problemi su vrlo često egzistencijalni, kaže ova profesorica. Osim susreta s Bizantom, freskama i srpskom srednjevjekovnom umjetnošću, učenike najviše zanima ono danas i ovdje: njihovi likovni radovi vrlo su angažirani, što govori o tome da djeca s dovoljno kritičnosti promatraju stvarnost oko sebe, kaže profesorica Ražov.

Slobodan Lalić

„Ne želimo da za nas govore da smo Srbi i da smo siromašni“, kažu sami učenici a profesorica dodaje da, ako su prema ičemu kritični, učenici su kritični prema vlastitoj egzistencijalnoj situaciji. Socijalno gledano, roditelji ove djece, žive ili u sve praznijim srpskim selima i malim gradovima po Hrvatskoj ili se kao izbjeglice nalaze u Srbiji, pa troškove za stanovanje u domu, udžbenike i džeparac snosi Srpska pravoslavna crkva. Nastava u ovoj školi pohađa se po programu kao i u svim drugim zagrebačkim gimnazijama, kojem je dodano još trideset posto gradiva vezanih za srpski jezik, geografiju, povijest i kulturu. Jedan sat vjeronauka tjedno je obavezan ali učenici ne moraju ići u crkvu ako to ne žele i slobodno mogu izražavati svoje stavove vezane, na primjer, uz dijalog religije i drugih uvjerenja. „Mi se prema našim učenicima ne odnosimo kao prema vjernicima, nego kao prema osobama“, kaže direktor Lalić.

Na satu srpskog jezika i književnosti oni se još uvijek uče da razlikuju ekavicu i ijekavicu, ćirilicu i latinicu, Srbe iz Srbije i one iz drugih krajeva, književnike Lazu Lazarevića rodom iz Šapca i Simu Matavulja iz Šibenika ali, kažu profesori, posvećeni rad u malim grupama i uz znatiželjne učenike ne predstavlja poseban problem.

Na satu muzičkog odgoja formiran je gimnazijski zbor „Đulići“ u cilju, kako kaže profesorica Ivana Srbljan, „razvijanja ljubavi i interesa kod učenika za zborsko pjevanje te upoznavanja s duhovnom i svjetovnom zborskom literaturom.“ Školski zbor redovno nastupa na priredbama organiziranim povodom proslave Svetoga Save – Dana škole, ali i drugih svečanosti i praznika.

Samir Hasanagić

Na satu historije je „najproblematičnije“, naročito kada se obrađuju događaji iz nedavne prošlosti, jer, hrvatska oficijelna historiografija tvrdi jedno, a neko od ovih učenika čiji su roditelji preživjeli izbjegličku kolonu nakon „Oluje“ – zna nešto sasvim drugo. „Ono što radimo na satu historije je pokušaj sagledavanja multiperspektivnosti događanja oko nas iz novije prošlosti“, kaže profesor historije Samir Hasanagić i dodaje kako tabu tema na njegovim satovima nema, a o otvorenim pitanjima se diskutira na način da svi sjede u krugu, a ne da se o još uvijek nezacijeljenim historijskim ranama predaje ex catedra. „Otvaramo mnoge teme, pokušavamo sagledati svaki njihov aspekt, bili smo na mnogim stratištima novije povijesti; istina nije jedna pa zato koristimo i različite udžbenike, hrvatske i srpske“, kaže profesor Hasanagić.

Profesorica hrvatskog jezika Mira Bićanić, koja je u ovoj školi od početka, kaže kako njen susret s ovim učenicima, preko jezika i literature, često služi demitologizaciji stvarnosti u kojoj oni žive. „Događa se da započnemo sa Sofoklom a završimo s Hanom Arendt, jer djeca su silno senzibilna i znatiželjna a moj zadatak je između ostalog da učenici kroz dijalog osvijeste svoje traume i iz toga izađu jači“, kaže profesorica Bićanić. Prema načinu nastave, odnosu profesora prema učenicima i raznolikoj strukturi i jednih i drugih moglo bi se reći da u ovoj gimnaziji postoji stanoviti „duh pozitivne napetosti“ i otvorenog srca, što je svakako dobro i za sticanje znanja kao i za životno sazrijevanje.

Mira Bićanić

Mišljenje bivših maturanata ove gimnazije u tom smislu više je nego jasno: „Najveća prednost ove škole je napredak koji se vrlo lako može uočiti na nama. Bilo je kriza, u školi i oko nje, u nama i među nama ali mi smo ih zajedno s profesorima prevladali i od klinaca pretvorili smo se u ljude“. Hrvatski oficijelni državni sistem pokazuje prema Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji dovoljan stupanj političke korektnosti, jednako kao i Ministarstvo obrazovanja pod čijim se patronatom nalazi nastavni program i plaće profesora ali većina običnih građana o ovoj školi ne zna gotovo ništa. Da li se radi o tipičnom manjinskom getu koji većina tretira, radi mira u kući i pogleda prema Evropi, kao ograđeni prostor neke zaštićene vrste? Srpska pravoslavna gimnazija u Zagrebu – prema načinu što i kako radi i prema onome kako se osjećaju sami učenici – teži susretu i integraciji. Gotovo metafizičko pitanje glasi da li je moguće prihvaćanje ljudi druge nacije i vjeroispovijesti i stvarno življenje u duhu tolerancije, nakon ratova u kojima je baš različitost bila razlog strašnog krvoprolića i velike tragedije? Srpska pravoslavna opća gimnazija u Zagrebu, dokaz je, koliko god to bilo teško, da ta tolerancija ima dva kraja i da se susret različitosti događa na sredini toga puta.

Što će biti dalje? Kuda će krenuti ova djeca kada završe Srpsku pravoslavnu gimnaziju u Zagrebu? Jedni kažu da će u Rijeku na studij prava, drugi će se u Zagrebu upisati na studij stomatologije ili dizajna, treći će u Novi Sad, a četvrti – u svijet. „Ne želimo kukati nad prošlošću, jer znamo da su drugi na žalost prošli puno gore nego mi. Drago nam je da smo iz trauma izvukli tako da nismo suzili svoj um već smo se otvorili i za ljude i za znanje. Svijet je sada preširok za ono što mi hoćemo ali nećemo zaboraviti na ovaj komadić zemlje s kojeg potječemo“, riječi su jednog od učenika iz ranijih generacija ove škole. Što god bilo, čini se da ono najvažnije što ovi mladi ljudi mogu steći u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji u Zagrebu jest suverenitet nad vlastitim životom, koji će im dati mogućnost da zdravim očima pogledaju na prošlost, lični identitet i vlastitu budućnost.

 

Fotografije: Jovica Drobnjak

 

Tekst je nastao u okviru projekta „Mladi Srbi u Hrvatskoj – između nametnute prošlosti i neizvjesne budućnosti“ koji financira Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.

 

Share