Statisti u stranim projektima

Share

Srbi aplaudiraju Hrvatima za 1000 dinara – tako je glasio naslov ovotjednog članka u jednom srpskom tabloidu u kojem je kao nacionalna katastrofa i poniženje prezentirana vijest o tome da su hrvatske produkcijske kuće snimanje svih većih i produkcijskih zahtjevnijih emisija iz ekonomskih razloga prebacile iz Zagreba u Beograd. Neporeciva je ekonomska činjenica da Hrvati aplaudiraju za 30 posto veću plaću, dok Srbi pristaju taj isti posao raditi za 1000 dinara dnevno. U komentarima na članak razvila se gorljiva rasprava i izraženo je ogorčenje ne zbog same cijene rada, nego sramote što se aplaudira smrtnim neprijateljima.

No dok statisti u Srbiji nešto i dobiju za svoje statiranje, mi u Hrvatskoj ovih dana aplaudiramo besplatno i to Vladi koja državnim novcem spašava propalu korporaciju i dovodi strane upravitelje, koje ćemo platiti više nego što vrijede radna mjesta svih onih koje su životne (ne)prilike natjerale da se zaposle u Konzumu i s njim povezanim tvrtkama. Kao što ni Srbi s početka priče ne aplaudiraju nikakvim Hrvatima nego stranim vlasnicima produkcijskih kuća i televizija, tako ni Hrvati ne spašavaju Agrokor zbog vlastitog interesa već onog domaće političke elite, tajkuna i banaka, kojima je u interesu da izgube što manje novca. U međuvremenu, mi iz tzv. zemalja regije međusobno se natječemo u imaginarnoj utakmici za regionalno prvenstvo, u utakmici u koju još uvijek vjeruju samo oni najgluplji i najnaivniji.

Najbolji primjer jedne takve samoobmane je korporacija Agrokor, ponos i dika hrvatskog ekonomskog modela, međunarodna tvrtka koja posluje u čak osam zemalja srednje i istočne Europe. Svih ovih 20 godina mislili smo da je Agrokor hrvatska kompanija, s hrvatskim kapitalom i hrvatskim vlasnikom. Vjerovali smo (većina) u to devedesetih godina prošlog stoljeća, kada smo kombinate poput Belja i Vupika davali Agrokoru za kunu, kada smo mu dopuštali da preuzima stotine hektara državne zemlje, kao i svu proizvodnju hrane, od povrtlarstva do stočarstva. Nehajno se odmahivalo rukom kada je intervenirao u monetarni sustav svojim K+ bonovima ili kada je beskrajnim rokovima isplate tjerao mnoge male proizvođače u stečaj.

Danas ta samoobmana dobiva svoje prave konture, gotovo preko noći Agrokor je propao u bezdan, a očajnički pokušaji državnog spašavanja posrnule kompanije nemaju gotovo nikakve šanse da uspiju. Tajkun koji je slovio kao oličenje uspješne tranzicije iz socijalizma u kapitalizam odjednom je u očima javnosti postao samo jedan u nizu nesposobnih epizodista, koji je od nekada uspješnih i regionalno poznatih tvrtki napravio teške gubitaše. Priča o uspjehu pretvorila se u priču o mjenicama bez pokrića, propalim dobavljačima i policijskim istragama.

Agrokor je preslika Hrvatske u svim segmentima, od pravosuđa do obrazovanja. Hrvatske koja se opredijelila za model 200 obitelji nasuprot modelu poštene i pravne države. Hrvatske u kojoj se donose zakoni za pojedince i u kojoj se ista pravila primjenjuju na sto različitih načina.

A iza Potemkinovih sela, brižljivo građenih dvadeset godina, izronile su, kao u lošem filmu, ruske banke čija astronomska potraživanja prema Agrokoru osiguravaju dugotrajan ruski utjecaj na ekonomiju Hrvatske i čitave regije. Strpljivo se čekalo da razina zaduženosti dođe do neizdrživih granica kako bi se u igri ekonomskih i političkih interesa zadao šah protivniku. I danas smo tu gdje jesmo, gdje smo uvijek i bili, ali smo se pravili da smo puno bolji i jači. Natječemo se tko će aplaudirati za manju plaću kako bi privukao strane investitore. Natječemo se tko će dati više subvencija, otpisati više poreza, ukinuti više regula kako bismo stvorili privid uspjeha. Natjecanje umjetnih regionalnih lidera, a zapravo natjecanje statista koji statiraju u stranim produkcijskim projektima.

Zato je pokušaj spašavanja Agrokora od pada u ruke ruskih banaka zapravo pokušaj spašavanja obmane o hrvatskom tajkunsko-ekonomskom modelu kao uspješnom. Jer radnicima je potpuno svejedno tko će ih eksploatirati – Hrvat, Rus ili netko treći. A eksploatacija u ovakvom ekonomskom modelu, u kojem sve konce vuku strane centralne banke i financijske institucije, jedina je izvjesna konstanta. I to se neće promijeniti novim vlasništvom nad tvrtkom, nego stvaranjem uvjeta u kojima mešetari, špekulanti i podobnici neće od cvjećara preko noći postati milijarderi. Ali to je već neka druga priča.

Share