Stepinčeve mane su previše za sveca

Share

Darko Hudelist, novinar tjednika „Globus“, želio je ovih dana od mene saznati neke stvari u vezi Alojzija Stepinca s obzirom na to da u povodu četvrte godine pontifikata pape Franje priprema širu temu koja će uključivati i Papin odnos prema Stepinčevoj problematici, odnosno prema radu mješovite katoličko-pravoslavne komisije o Stepincu. Rekao sam kolegi, ne znajući za najnovije izjave Ivice Dačića, ministra vanjskih poslova i prvog potpredsjednika Vlade Srbije, da nas politička propaganda niti jedne strane ne bi trebala zamarati, odnosno, da bi bilo vrijeme da političari o Stepincu zašute dok je vrijeme da o njemu progovore dokumenti.

Elem, Ivica Dačić nazvao je u četvrtak 9. februara „žalosnim“ podizanje spomenika blaženiku kardinalu Alojziju Stepincu u Osijeku, nazvavši ga ratnim zločincem te ocijenivši taj čin kao jasnu poruku Srbima da je zločin protiv njih dozvoljen i nekažnjiv.

„Žalosno je to što se dešava u Hrvatskoj, što potvrđuje činjenica da je u povodu podizanja spomenika Stepincu, ratnom zločincu iz vremena fašističke ustaške NDH, najoštrija kritika došla zbog toga što je spomenik uz parking“, naveo je Dačić u priopćenju koje je objavilo ministarstvo vanjskih poslova Srbije.

Dačić je upitao „zašto EU šuti o rehabilitaciji fašizma i ratnih zločina“. On je podizanje spomenika Stepincu u Osijeku ocijenio kao „pokazatelj da je u Hrvatskoj stvoreno ozračje da je antisrpska politika, opravdavanje zločina nad Srbima i rehabilitiranje fašističke ustaške NDH, uobičajena stvar“.

Mislim da Dačić opet pretjeruje. Premda su mi razlozi da grad Osijek postavi takav spomenik nepoznati, a ja bih takav spomenik očekivao ispred neke crkve a ne, slažem se, ispred ulaza na parking (toliko o tobožnjoj duhovnosti i kulturi „u Hrvata“). Stepinac je za Katoličku crkvu u Republici Hrvatskoj blaženik otkako ga je u Mariji Bistrici 3. oktobra 1998. takvim proglasio papa sveti Ivan Pavao II. i više je župa koje nose Stepinčevo ime. Tako da župe, ulice ili biste ne smatram spornima u zemlji u kojoj je cca 86% građana nominalno katolicima.

Ako su ti spomenici izraz volje većine građana, zašto bismo te građane opterećivali, sve da i neki broj njih ne podnosi Srbe, tvrdnjom da baš svi pravdaju zločine počinjene nad Srbima u doba tzv. Nezavisne Države Hrvatske?

Drugi je par rukava do koje je mjere moguće smatrati Alojzija Stepinca odgovornim, svakako moralno (u smislu tereta kojeg je zagovarao Karl Jaspers pišući Nijemcima 1946.), za te zločine.

“Zločinačka priroda tzv. NDH ubrzo je postala jasna i onima koji su u njoj vidjeli legitimno pravo hrvatskog naroda na svoju državu ali i tada, kada su državne vlasti Nezavisne Države Hrvatske bestidno i naočigled svih pretvorile zemlju u klanicu, kardinal Stepinac se uzdržavao od osude režima, zalažući se isključivo za pojedinačne žrtve progona i nemajući snage da osudi vlast koju je od početka tako srdačno pozdravio“

Upravo u ponedjeljak 13. i u utorak 14. februara u Novome Sadu u dvoru bačkog vladike Irineja Bulovića, kao domaćina, počinje treća runda razgovora spomenute mješovite komisije, ali prvi susret od triju predviđenih (uslijediti će zatim razgovori u Podgorici i u Požegi) na kojima će se povesti rasprava o ponašanju Alojzija Stepinca u doba NDH.

S time u vezi, navodim dio pisma patrijarha srpskog gospodina Irineja papi Franji (Broj 1684 od 30. aprila 2014. godine) kojeg sam prvi objavio nakon čega je nastupila konsternacija u redovima hrvatskog episkopata i svećenstva: „Zločinačka priroda tzv. NDH ubrzo je postala jasna i onima koji su u njoj vidjeli legitimno pravo hrvatskog naroda na svoju državu, ali i tada, kada su državne vlasti Nezavisne Države Hrvatske bestidno i naočigled svih pretvorile zemlju u klanicu, kardinal Stepinac se uzdržavao od osude režima, zalažući se isključivo za pojedinačne žrtve progona i nemajući snage da osudi vlast koju je od početka tako srdačno pozdravio.“

Pa još i ovo: „Kardinal Stepinac nije protestovao nego je ćutao i kada se znalo da je nacistički ustaški režim na najužasniji način poslao u smrt tri pravoslavna episkopa, više stotina pravoslavnih sveštenika i monaha i više stotina hiljada pravoslavnih vernika, njegovih sugrađana. Nije protestovao nego je ćutao i kada su hrvatske ustaše, između ostalih, mučili i ubijali pravoslavne Srbe (…) Nije protestovao nego je ćutao i pred činjenicom da su u ‘njegovoj’ državi hladnokrvno, planski i sistematski ubijana i deca ‘nepoćudnih’ građana te države – Srba, Jevreja, Cigana…“.

Zbog komunističkog (nepravednog) procesa Stepincu i dugotrajne propagande za trajanja SFRJ i nakon toga, u javnosti nikada nije stvoren izbalansiran historijski sud o Stepincu.

Pisma (bilo je još jedno papi Franji iz patrijaršije) i Papina reakcija, da predloži formiranje komisije, su pokazala da papa Franjo razumije da se ne može prijeći samo tako preko kontroverzi koje je ostavio iza sebe ratni Stepinac te da želi slučaj Stepinca staviti u kontekst digitalizacije i najavljenog otvaranja arhive također spornog pape Pija XII., a za što se zalagao još kao nadbiskup Buenos Airesa (Vidi u Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, “O nebu i o zemlji“, VBZ, Zagreb, 2013. str. 140).

Uostalom, otvaranje arhiva Pija XII. neće samo odgovoriti na pitanje i cilj koji papa Franjo postavlja: „Neka se otvore arhivi i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti, pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo to priznati“, već će se za hrvatske istražitelje i širu publiku na našim prostorima postaviti (po meni ključno) pitanje koje kao publicist i stručno zainteresiran za Stepinca problematiziram niz godina: hoće li se Stepinac moći izvući iz sjene problematičnog pape Pija XII., odnosno zašto Vatikan nije želio priznati NDH za što se pak žestoko zalagao sâm Stepinac i to čak u drugoj polovini 1943. kada su Židovi već bili skoro zbrisani s teritorija NDH, što je Stepinac itekako dobro znao?!

Kao ni SPC tako ni ja, koji kao teolog dva i pol desetljeća proučavam Stepinca, ne mogu prijeći preko elementarnih stvari, pa tako ni preko enciklike pape Pija XI Non abbiamo bisogno (29. juna 1931.), kojom je hrabro i pravovremeno osuđena državolatrija fašističkog režima, a koja je (enciklika) izgubila vrijednost u NDH samo zato što se krvavi ustaški režim izdavao za rimokatolički, ali da se zbog toga kardinalu Stepincu treba posvetiti trezveno i mudro razmatranje „njegovog mesta u istoriji, pogotovu ako je ono obremenjeno Jadovnom i Jasenovcem, vaskolikim simbolom stradanja pravoslavnih Srba i Jevreja u Drugom svetskom ratu, u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i, šire, u Jugoslaviji“ (kako Irinej piše Franji).

Ono što je papa Franjo rekao o spornom papi Piju XII. vrijedi i za Stepinca i za episkopat u cjelini: ustanovi li se da je Stepinac ipak “ćutao“, ili da je okljevao, ili da nije učinio više, a mogao je (kao kada je eskivirao pomoći zagrebačkom mitropolitu Dositeju kojeg su ustaše zatvorili i gotovo na smrt premlatili, da bi ga poslali vlakom u Beograd gdje je preminuo od zadobivene traume), hrvatski biskupi će se morati javno ispričati

Komisija je, uostalom, akt „pročišćenja istorijskog sećanja“. Njen rad se mora usredotočiti „na ličnost kardinala Stepinca i njegovu delatnost za vreme Drugog svetskog rata, ali i u vremenu koje je ratu prethodilo i za ratom usledilo“. Naime, patrijarh i vladike su uvjereni da će se tako „istovremeno doći i do novih uvida u historijski kontekst u kome je djelovao kardinal Stepinac, kao i u kompleks onosa dviju crkava i odnosa srpskog i hrvatskog naroda u vrijeme Drugog svjetskog rata.“

I upravo to želimo, da progovore dokumenti, osobito oni koje bi Sveta Stolica trebala dati komisiji, a nepoznati su široj javnosti. Ono što je papa Franjo rekao o spornom papi Piju XII. vrijedi i za Stepinca i za episkopat u cjelini: ustanovi li se da je Stepinac ipak “ćutao“, ili da je oklijevao, ili da nije učinio više, a mogao je (kao kada je eskivirao pomoći zagrebačkom mitropolitu Dositeju kojeg su ustaše zatvorili i gotovo nasmrt premlatili, da bi ga poslali vlakom u Beograd gdje je preminuo od zadobivene traume), hrvatski biskupi će se morati javno ispričati.

Sumnjam da bi tada papa Franjo ili neki njegov nasljednik želio preuzeti odgovornost da se jednog nadbiskupa s teškim manama predloži za primjer kršćanskog života jer bi tada bilo jasno ono što srpska strana već sada vjeruje, kao i neki pravdoljubivi Hrvati, da Stepinac ne predstavlja orijentir i model života cijelome svijetu, a to je ono što svaki svetac mora biti.

Share