Nije danas teško pronaći pojedinca ili povratničku obitelj na Baniji i Kordunu kojima nešto nedostaje i zbog čega muče muku u raštrkanim, raseljenim selima i zaseocima. Neki nemaju struje, nekima je problem voda, drugi pak do prve trgovine imaju sat-dva hoda. Do doktora još više, a crkavica koja se stručno naziva mjesečnim primanjima, dovoljna je jedva za puko preživljavanje.
Milan Lalić iz Malog Obljaja više spada u Guinessovu knjigu nego u novine. Ovaj povratnik čija je kuća u zabačenom zaseoku Dukići, petnaestak kilometara južno od Gline, nema ni struje ni vode, nema uređenog puta do svoje kuće, nema telefon ni signal za mobitel, nema nikakva primanja. Odnedavno nema ni rakijskog kotla koji su mu, prije mjesec dana, ukrali drski razbojnici usred bijela dana.
A nije uvijek bilo tako. Milan je rođen u ovim banijskim vrletima, gdje je proveo sretno djetinjstvo. Njegova obitelj je, poput ostalih u ovom kraju, čestito živjela od svog rada na njivama. Nikada nije bilo izobilja, ali uvijek je bilo veselja i tople pogače. Ranih sedamdesetih, kada je Milanu bilo dvadesetak godina, u selo je uvedena struja. Svaka kuća dala je stotine radnih sati, kopale su se rupe za bandere, svaka kuća posebno je platila priključak na električnu mrežu, a za radnike tadašnje Elektre skidale su se šunke sa tavana.
Svijetlile su te žarulje u kućama više od dvadeset godina, sve do kolovoza 1995. godine kada su mještani, uplašeni grmljavinom topova, pobjegli prema Bosni, pa dalje u Srbiju. Kako svi, tako i obitelj Lalić, Milanova majka Milka, otac Ljuban, supruga Živka, te Milanova i Živkina djeca, dvanaestogodišnji Jovica i desetogodišnja Svjetlana. Ponijeli su samo nekoliko zavežljaja, a šest krava, desetak svinja i druge stoke ostalo je na livadama. Skrasili su se kod rodbine u Beogradu.
Šest godina nakon rata, Milanovi roditelji vratili su se u Mali Obljaj, kada su kuću zatekli potpuno opljačkanu i devastiranu. Najlonima i dekama su zatvorili vrata i prozore, te započeli kakav-takav život. Bilo im je najvažnije da su na svom ognjištu, pa su prebrodili sve teškoće. Milanov otac Ljuban umro je 2011. godine u izbjeglištvu, pa Milanu nije preostalo drugo već vratiti se u Mali Obljaj i brinuti o majci, s kojom i sada živi. Živka boravi u Beogradu, jer pomaže i brine o unucima Dušanu, Đorđu i Stefanu.
– Kad god stigne, Živka dođe svojoj kući, dovede unučiće i tada uživamo. Oni obožavaju ovaj kraj i jedva čekaju da dođu. Dulji boravak ovdje nije moguć, jer nema ni vode ni struje. Tih nekoliko dana kuća oživi i svi smo sretni. A onda, opet, majka i ja ostajemo sami voditi bitku za golo preživljavanje. Prije pet-šest godina otišao sam u Elektru vidjeti što će biti sa strujom. Rekli su da nije problem dovesti do mene struju jer treba postaviti samo dvadeset bandera, koje su u međuvremenu nepoznati lopovi posjekli i odnijeli žice, ali da imovinsko-pravni odnosi na kući nisu sređeni. Uzeo sam advokata, prilično mu platio i sve je bilo sređeno za godinu dana. Opet sam otišao u Elektru sa čistim gruntovnim listom, ali mi je rečeno da je to projekt koji košta pola milijuna kuna i da sada nema novaca. Zaprepastio sam se i predložio im da ja posječem u svojoj šumi dvadeset kestenovih bandera, da ih postavim na mjesta gdje su nekada bile, da iskopam rupe, a oni samo da postave žice i spoje. Platit ću i priključak, pa ih sve neće koštati ni 50 tisuća kuna, a ne pola milijuna. Rekli su da se to ne može i eto, ja sam i dalje bez struje. Prva voda mi je na brdu udaljena skoro dva kilometra i svaki dan odlazimo po vodu. Put od glavne ceste je bio potpuno zapušten, nije se moglo proći pa sam ga mjesecima sam krčio i ravnao. Čak sam i platio 1000 kuna privatniku da ga naspe, kako bih mogao do kuće. Što da vam kažem, teško je. Majka ima nešto preko 1000 kuna mirovine i od toga živimo. Nikako da njenu mirovinu rastegnemo na 30 dana, uvijek malo fali, ma koliko štedjeli. Ja nemam ništa. Kažu, čekaj da navršiš 65 godina, pa će biti nešto. Čekaj magarče dok trava naraste, to je to! – razočaran veli Milan Lalić.
Milanova vremešna majka Milka, već prababa, sretna je što je u svojoj kući, ali navodi da je povratak imao veliku cijenu.
– E, moj sinko, nije mi lako. Ni meni ni mom Milanu. Treba donijeti vode, treba brinuti o domaćinstvu i treba razvući moju penziju. Prava muka je i oprati veš. Najgore mi je što živimo u mraku, ni svjetla ni televizije, a ni telefona ni čeljadeta da naiđe u ovu pustoš. Ali, na svome sam i kad sve zbrojim, bolje je nego da sam u tuđem svijetu – zaključuje starica. Supruga Živka pazi na unučiće u Beogradu, jer su sin i snaha zaposleni, pa tek tu i tamo dođe u Mali Obljaj.
– Znate kako je, rastrgana sam između Beograda i Obljaja. Čim uzmognem, dođem, ali to baš i nije često, tri do četiri puta godišnje. Evo, sad ste me zatekli, jer sutra imamo koljevinu. Najljepše mi je ljeti kad ovdje uživam sa unucima. Ali i to je muka, nema televizije, nema interneta, u mraku smo, pa i nije baš nekakav provod – žali se i Živka.
U Milanovom zaseoku žive još dvije obitelji, Zdravka i Nenada Dukića. Ni oni nemaju struje i muče istu muku. Dobivaju iste odgovore u Elektri i već su digli ruke od svega. Prvi čovjek glinske Elektre, Ivica Nogić, pokušao nam je objasniti o čemu se radi kad je rijeć o zaseoku Dukići u Malom Obljaju.
– Imamo elaborate za izgradnju električne mreže, ali nema novaca. Dosta novca iz HEP-a otišlo je u zadarsko zaleđe gdje je priključeno 20 potrošača. Ovdje treba napraviti dalekovod, trafostanicu i niskonaponsku mrežu što su troškovi od jednog milijuna na dalje. Zbog toga ovog trenutka nema programa sanacije mreže u Malom Obljaju – kratak je i jasan Nogić.
Izvor: Novosti, autor: Vladimir Jurišić
