Šutnja katolika spram nasilja nad pravoslavnima

Share

Šokiran sam novim napadima na pravoslavne bogomolje u Dalmaciji, ali sam još više pogođen izostankom reakcija predstavnika većinske, Katoličke crkve i tijela vlasti.

Problem vjerskog fundamentalizma, etnonacionalizma i općenitog religijskog fetišizma prisutan je, s nekim manjim varijacijama ili izuzecima, u gotovo svim post-jugoslavenskim republikama i ne samo u njima, već i u drugim mjestima u svijetu. Pravilni put svakog razmišljanja u vezi s vandalizmom u kontekstu religije trebao bi ići od konstatiranja stanovitog „sakralnog ludila“ do pomirenja kao krajnijeg cilja, i to zato jer je pomirenje s Bogom i ljudima moralni imperativ, obaveza koju nam je, kao trajni zadatak, ostavio sam Bog, kako god da ga nazivamo.

A pomiriti se moramo jer smo se podijelili i krvavo suprotstavili, i međusobno i u odnosu na Boga, zbog mržnje koja je izraz ksenofobije, kao i zbog drugih oblika nacionalne ili etničke isključivosti. Posljedica je ovo negiranja ili zaboravljanja istine da smo kao ljudska bića pozvani na jedinstvo, da smo pozvani slaviti razlike, a ne ih obogotvoriti.

Naša je dužnost neprestano se miješati u politički život i to ne da bismo kočili procese integracije, normalizacije i modernizacije, već da bismo uspostavili strukture pravdenije od onih koje imamo. Bez ikakve sumnje, borba za ljudska prava, mir i pravednost, vjernost i solidarnost, osobito spram siromaha, više je nego aktualna, odnosno neophodna.

Pomiriti se moramo jer smo se podijelili i krvavo suprotstavili, i međusobno i u odnosu na Boga, zbog mržnje koja je izraz ksenofobije, kao i zbog drugih oblika nacionalne ili etničke isključivosti

Kao teolog i kao novinar, mislim da treba odgovoriti na pitanje: što preostaje onima koji nemaju platformu moći na koju mogu zakoračiti kada iznevjeri strategija pravljenja mjesta u sebi za neprijatelja, to jest, kada mirotvorstvo koje se predlaže Božjoj djeci uzrokuje novu, nepodnošljivu agoniju onih kojima teologiju križa nije potrebno objasniti jer ju žive tijelom i dušom, mada misle da će u svakom trenu puknuti od ljudske ravnodušnosti prema njihovoj patnji i od društvene besperspektivnosti u svijetu moći i nasilja?

Kažimo to i ovako: religija u društvu i životu pojedinaca igra mnogostruku ulogu ispunjavanja višestrukih funkcija. Najbrojnije i najzanimljivije su one koje su povezane uz traženje izgovora za ljudske interese i njihovo zabašurivanje, što je sinonim za ideologizaciju religije.

Današnja istraživanja ukazuju na to da je u povijesti religija igrala – možda i više nego što se pretpostavljalo – ulogu maske, jer je svojom teološkom retorikom pokrivala scenarije nereligiozne ili potpuno svjetovne koristi.

Slučaj političke zlouporabe religije, što ne prestaje biti fenomen niti u ovom našem poratnom vremenu, najkrvavije je došao na vidjelo bezbožnim nasiljem, paležom, pljačkom, osvajanjem, tzv. etničkim čišćenjem, rušenjem bogomolja, vitlanjem religijskim simbolima nad glavama, nacionalizmom i ksenofobijom izmanipuliranih i prestrašenih, ukratko, izluđenih građana.

Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji niti jedan politički interes kojeg ne bi mogla pokriti religijska ideja i da su, nažalost, u tome svoj udio imali i imaju i mnogi vjerski službenici i vođe. Vjerski fanatizam hrani se time što postoje vjernici koji za nasilje, osvetništvo i manipulaciju ljudima traže opravdanje u religiji.

Uloga bilo kakve vjerske zajednice jest upitati se o vlastitoj naravi, poslanju, te prihvatiti i prepoznati greške i grijehove koji su počinjeni u sklopu te zajednice u povijesti i sadašnjosti. Stoga, kucno je čas u kojem je potrebno prihvatiti zadaću kajanja za grijehove naših otaca i nas samih i prestati koketirati s fašizmom koji vjeri radi kompliment radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva

Nažalost, primjećujemo da je fokus promjenjen i kod teologije i kod shvaćanja naravi pojedinaca prema pitanjima nacije i države. Crkva bi trebala transcendirati naciju i svaki oblik nacionalizma. Ako se neka Crkva poistovjećuje s nekom nacijom ili etničkom skupinom, iz toga crkvenoga kruga bivaju izbačeni svi oni koji nisu nacionalno ili etnički isti. I to treba demaskirati.

U vezi sa opetovanim vandaliziranjem bogomolja SPC-a, tražim konkretan odgovor katolika spram nasilja prema pravoslavnima.

Konačno, uloga bilo kakve vjerske zajednice jest upitati se o vlastitoj naravi, poslanju, te prihvatiti i prepoznati greške i grijehove koji su počinjeni u sklopu te zajednice u povijesti i sadašnjosti. Vrijeme je prihvatiti zadaću kajanja za grijehove naših otaca i nas samih i prestati koketirati s fašizmom koji vjeri radi kompliment radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva.

Treba pošteno priznati do koje mjere se u našim redovima provukla tvrdnja da čovjek može biti utoliko moralan ukoliko poistovjećuje vlastiti moral s potrebama nacije. Ovo je važno jer predstavlja srž fašizma: poistovjetiti vlastiti moral s potrebama nacije.

Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Makedonci i mnogi drugi su upravo to učinili. Govori se o vjerskom i etničkom, odnosno nacionalnom identitetu na pogrešan način. Rezultat je kolaps u komunikaciji u okviru građanskog društva i manjak efektivnosti nevladinih scena ili civilnog društva što širom otvara vrata za fašističke ideje. I ako netko osobno nije dovoljno i zdravo izgrađen, mali je korak do ulaska u zatvoreni krug nacionalne mržnje.

Krajnje je vrijeme da se i kršćanske crkve i druge vjerske zajednice na području bivše Jugoslavije pokažu kao zajednice priznanja krivnje – i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih – jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove, biti njezin najveći kočničar.

Kršćani na našim područjima nalaze se tako pred izazovom da u svim segmentima svoga kršćanskog života izdrže napetost i jedinstvo između Da i Ne, tako primjerice kad je u pitanju pripadnost Crkvi (crkvenost) ili narodu (nacionalnost): možemo li pripadati slobodno i odgovorno, a opet s odmakom i kritički? Naprosto, možemo li pripadati odgovorno ne izigravajući poslušnost u korist slobode ili slobodu u korist poslušnosti?

Da bi raskinule s načelnim i apstraktnim govorom, kršćanske crkve i druge zajednice na našim područjima, a posebno poglavari koji ih vode, moraju se odvažiti na konkretnu promjenu mjesta na kojem stoje i s kojeg procjenjuju svijet i na osnovu te procjene propovijedaju evanđelje.

To mora biti mjesto među žrtvama protukršćanskih političkih i ekonomskih sila, koje se rado kite kršćanskim imenima, a u skladu s 25. poglavljem Matejeva evanđelja u kojem se Isus upravo poistovjećuje s ekonomsko-političkim žrtvama: „Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednom od ove moje najmanje braće.“ (Mt 25,40).

Samo se s toga mjesta istinski može razumjeti evanđelje, odnosno beskompromisno prihvatiti i prakticirati etička konkretnost kršćanske objave bez bezbožnog straha za institucionalnu sigurnost Crkve ili bezbožne žudnje za sigurnošću i bogatstvom koje ne priliči Crkvi.

Jedino u tom slučaju ima nade da iz naših crkava začujemo konkretan govor, konkretan koliko je konkretna svagdanja patnja konkretnih ljudi u našem konkretnom vremenu, govor koji ne samo zahtjeva nego i polučuje konkretno solidarno djelovanje.

Crkva mora pomoći onima koji su žrtve državnog i drugog oblika nasilja, neovisno o tome tko su oni; neizostavno ih mora pomagati bez obzira jesu li članovi Crkve ili nisu. Ako vidi da država postupa beskrupulozno, ne poštuje red i zakon, onda Crkva mora ne samo suosjećati sa žrtvama nego biti spremna da i sama padne pod kotače i bude žrtvom nasilja.

A to kod nas neminovno znači konačni obračun s religijsko-političkim nacionalizmom i rastanak s više ili manje pritajenom žudnjom za političkom i ekonomskom moći koja je neprimjerena Crkvi koja se poziva na siromašnog i putujućeg galilejskog propovjednika Isusa iz Nazareta.

Share