Sutra će biti bolje

Share

Stiglo je proljeće. Uvijek se nekako slučajno ukaže kad podigneš glavu s knjige ili s telefona u tramvaju, ugledaš ga kroz prozor neko jutro na putu za posao. Dok se voziš unazad u krcatom prijevozu i gledaš ljude kako mile ulicama, idu na posao, vuku podočnjake, piju kave, žvaču bezglutenska peciva… Shvatiš da je sve naopako. Ta rascvjetala krošnja drveta podsjeti te na neumitno proticanje vremena. Na prirodni ciklus. Još jedan se ponavlja. A zapravo se ne radi ni o kakvom ponavljanju, novom buđenju, jer je jedino sigurno to da više ništa neće biti isto.

A ništa oko tebe nije ni prirodno. Stižeš u ured, u tamnicu koja ti jede mladost. Dobrovoljno se vežeš za stolicu, navučeš slušalice kao okove i kreneš odgovorno i savjesno ispunjavati zadatke stranog kapitalista kojeg nikad u životu nećeš upoznati i koji na svog psa mjesečno potroši više nego na tebe. Kolega spušta roletne jer mu smeta odsjaj sunca na ekranu. Mnogo je posla, mejlova na koje treba odgovoriti, klijenata čije prohtjeve treba zadovoljiti, fajlova, tabela, računa… Površnost, užurbanost, rutina. Navikneš na nju, natjeraš sebe. Predvidljivost stvara privid sigurnosti.

Nije to prepuštanje. To je samo privremeno. Život sveden, jednoličan, letargičan i bez perspektive, događa se drugima, ne tebi. U tebi ima i nada i snova i žara i elana i ti možeš ljepše i bolje. Ovo je samo privremeno.

Nakon osam i više sati gledanja u brojke na ekranu, istom linijom vraćaš se pokušavajući da odgonetneš sebi misterij subotnjeg jutra kad ustaneš sat vremena ranije nego radnim danom, čio i odmoran. Rezimiraš koliko ti je ostalo vremena za nešto lijepo ili korisno. Za neku dragu osobu. Za sebe. Obično vrlo malo. Sutra će biti bolje. Sve je kao neka neprestana trka, dani su raspoređeni po minutama, sve je u vremenskim rokovima, a ti nesvjestan vremena i njegovog proticanja. I taj tvoj takav ciklus se ponavlja. Svaki dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu…

Ispresijecan ponekim ukradenim trenutkom radosti, ponekim zagrljajem i osmijehom koji zaliječi, ali koji ne pripada tebi. Kao da je netko nadvio štap s mrkvom iznad tebe i ti prolaziš zanesen pored svih mogućnosti, ljepota i prilika, misleći da si na pravom putu, zavaravajući se.

Jednog dana samo poželiš da se vožnja nikad ne završi. Nešto što si otjerao i zatrpao negdje duboko u sebi ispliva i oživi. To rascvjetalo drvo trgne te iz vremena koje se slilo u jednu homogenu masu, u kojoj su se i godišnja doba izmiješala, prirodne mijene isprepletale, stopile.

I ništa. Onda stigneš u stan, bespomoćno odložiš kaput i zagledaš se u jednu nepostojeću točku, u sobi koja ti se čini sve manjom i manjom.

Share