Svetlana Bojković: Mnogi se skrivaju iza reči patriotizam

Piše: Bojan Munjin

Patriotizam postoji u svakom normalnom čoveku i on bi trebao da se ogleda u praktičnom smislu: da čuvaš svoj grad, da plaćaš porez, da kao građanin voliš svoju zemlju i da se brineš da se ona ne zagađuje i da se gradi.

Roditelji su htjeli da studira medicinu, ali briljantna gimnazijalka Svetlana Ceca Bojković u to je vrijeme, sredinom 1960-ih, već prilično dugo posjećivala beogradsko Omladinsko pozorište Dadov i, kako se to kaže, zaljubila se u kazalište. Roditelji nikada nisu do kraja prihvatili tu njenu odluku, a ona je u međuvremenu postala jedna od najcjenjenijih jugoslavenskih i srpskih glumica. Igrala je u svim prvorazrednim beogradskim teatrima, partneri su joj bili najbolji glumci tog vremena, a njena gracilna pojava i gluma, u kojoj je bilo i odmjerenosti i patosa, bile su njeno najjače oružje. Naravno, najšira TV publika poznaje je po seriji “Bolji život”, koja je krajem 1980-ih trebala unijeti malo radosti u milijunski auditorij bivše države na izdisaju, no u umjetničkom smislu pamtit će se mnoge od njenih velikih predstava. Snimila je više od 60 filmova, dobila brojne nagrade i priznanja (Zlatna arena u Puli 1977. za ulogu u filmu “Pas koji je voleo vozove”), a kada je 2005. dobila “Dobričin prsten”, najprestižniju glumačku nagradu u Srbiji, predsjednik žirija Mihajlo Janketić je rekao da je Svetlana Bojković “mnogostruko obdarena ličnost kojoj ne nedostaje nijedna dimenzija koja bi je omela da bude to što jeste: glumica prve vrste, od onih vanrednih i posebnih”.

Stasali ste u vrijeme tzv. generacije slavnih beogradskih glumaca kojoj su pripadali jedan Ljuba Tadić, pa Bata Stojković, Mira Stupica, Bora Todorović i mnogi drugi. Ima li razlike u glumi na ovim prostorima nekada i sada?

U glumi nekada i sada ne bi trebalo da bude razlike, zato što je dobra gluma uvek dobra i tu nema šta da bude moderno ili da bude staromodno. Staromodno je ono što nije dobro. Ako u svetskoj kinematografiji pogledamo filmove od pre 70 godina – uzmite recimo Spencera Tracyja – onda su dobri glumci i savremeni glumci. Današnji problem je u nečem drugom: u školovanju. Takođe, i u opštoj kulturi ili, tačnije, u nekulturi. Menjaju se uslovi u kojima se danas stasava, mentalno i duhovno. Isto tako, za današnjeg mladog glumca pitanje je koji se repertoar nudi, jer ako govorimo o svom zanatu, glumac mora sve žanrove da prođe, stihove, klasiku, moderno pozorište, ali na pravi način. Današnje stanje svesti i ukusi su se promenili, ali nagore. U pozorištu to znači da imamo gomilu tankih, plitkih i neprožvakanih dijaloga, bez dubljeg poniranja, u čemu ne samo da nema umetnosti nego nema ni zanata.

Beograd iz mog detinjstva

Postoji li netko od starih velikih glumaca tko je značajnije utjecao na vas u mladosti?

Da. Branko Pleša. Bio je to fantastičan glumac. Igrala sam s njim u predstavi “Tri sestre”: on je igrao Veršinjina, a ja Mašu, jednu od sestara koja je u njega bila zaljubljena i tu je predstavu režirao čuveni ruski režiser Tovstonogov. Tada sam mogla da naučim kako on gradi ulogu i to bi i današnjim studentima moglo da se ispriča: on bi prvo kao neki vajar grubo nabacio materijal svoje uloge, a onda bi, sloj po sloj, odbacivao sve što je suvišno. Na kraju je na sceni ostao samo on i ono što je igrao bio je on sam. To je taj vrhunac glume u kojoj se ne vidi gluma nego na sceni ostane, kako mi kažemo, samo postojanje glumca. U glumačkom životu treba težiti takvom stupnju igre gde se ta igra ne vidi, odnosno kada se ne može opisati način na koji glumac glumi. To je tajna glume, a bez velike strasti te tajne nema. Moji veliki uzori među glumicama bile su npr. Mira Stupica, Olivera Marković, Rahela Ferari i Ljiljana Krstić, a najmiliji partneri bili su mi Petar Kralj i Đuza Stojiljković.

Često ste, kao recimo u predstavi “Maria Stuart” u Ateljeu 212, morali igrati osobe koje odlučuju o nečijem životu ili smrti. Kako pristupate ulogama likova koji su u rubnim stanjima ili moraju donositi radikalne odluke?

Ja jesam religiozna, ali se ne uklapam ni u kakve klerikalne doktrine. Slikovito rečeno, kada bih bila katolkinja, sigurno bih prešla na protestantizam

Interesantno, ali mislim da su moje najbolje uloge bile baš one koje su najmanje slične meni. U takvim situacijama čovek se gotovo nesvesno mobiliše, zato što zna da neki karakter ili stanje nije, kako bih rekla, njegovo polje. Recimo, kada sam igrala beogradsku glumicu Žanku Stokić, koju je 1945. sud nove države osudio zbog kolaboracije sa Nemcima, u početku nisam htela da igram tu ulogu jer sam mislila da joj moj lični habitus jednostavno ne odgovara. Ili kada sam igrala Milunku Savić, heroinu Prvog svetskog rata, koja je kasnije bila tako nepravedno zaboravljena: ona je po svemu različita od mene i tada sam morala vrlo strogo da pristupim ulozi da bih došla do onoga što je Milunka stvarno bila. Kada smo radili predstavu “Maria Stuart” – u kojoj sam ja glumila kraljicu Elizabetu, a Dara Đokić Mariju Stuart – ona i ja smo nakon jedne probe devet sati razgovarale samo da bismo razjasnile nedoumice oko čuvenog dijaloga Marije i Elizabete u trećem činu. Inače, taj razgovor smo vodile u Ateljeu 212, u tzv. Odelenju F, kako smo zvali naš čuveni bife, a zvali smo ga tako po čuvenom Odelenju F duševne bolnice “Laza Lazarević” pored Beograda.

Što mislite, je li najčuvenija srpska predratna glumica Žanka Stokić bila suradnica okupatorskog režima za vrijeme Drugog svjetskog rata ili nevina žrtva revolucionarnog suda nakon rata?

Ne mislim da je ona bila izdajica, nego očigledno žrtva svog vremena. Ne treba zameriti onima koji su glumili po beogradskim pozorištima za vreme rata, iako je bilo i onih koji nisu hteli da igraju, kao na primer velika glumica Ljubinka Bobić, što takođe razumem. Ljudi su morali da rade svoj posao i za vreme rata: pekari su pekli hleb, šusteri su opravljali cipele, a glumci su glumili po pozorištima. Žanka Stokić je igrala u pozorištu za naš narod, a ne za Nemce, koji nisu razumeli srpski jezik. To je velika razlika. Ona nije nikog otkucala, niko zbog nje nije izgubio život i to su uglavnom bili razlozi kojima sam je pokušala da opravdam kada sam igrala tu ulogu.

Tri kazališta su odredila vaš profesionalni život: Jugoslovensko dramsko pozorište, Atelje 212 i Narodno pozorište u Beogradu…

U Jugoslovensko dramsko pozorište došla sam još kao studentkinja pozorišne akademije na poziv tadašnjeg upravnika, slavnog Bojana Stupice i to je bila ta čuvena generacija “Bojanovih beba” u kojoj su bili i Voja Brajović, Josif Tatić, Branko Cvejić, Ivan Bekjarev i drugi, kada je čitava klasa sa Akademije primljena u JDP. U tom pozorištu sam učila zanat, formirala sam se kao glumica, igrala sam sa velikim glumcima i tamo sam provela 16 godina. Onda sam se u jednom trenutku zaželela neke promene i prešla u Narodno pozorište, gde sam ostala devet godina. U Narodnom pozorištu sam igrala klasični repertoar, od grčkih tragedija nadalje, i to iskustvo nigde drugde ne bih dobila. Iz njega sam otišla 1993. iz protesta, zajedno sa Mikijem Manojlovićem i Draganom Varagić, jer nisam bila saglasna sa tim što je Aleksandar Berček, inače odličan glumac, uticajem tadašnje politike postao upravnik. Bila sam dugo godina slobodnjak, ali vezana uz Atelje 212 u kojem sam igrala sa mnogim dragim kolegama, poput Bate Stojkovića, Pere Kralja i Đuze Stojiljkovića, i u njemu i sada igram, otkako sam otišla u penziju.

Čuveno mjesto Ateljea 212 bio je taj njegov bife u koji su osim velikih glumaca, Zorana Radmilovića, Ljube Tadića, Dragana Nikolića, Tanje Bošković, dolazili i pisci, Borislav Pekić, Danilo Kiš i mnogi drugi. Kakve su vaše impresije s tog kultnog mjesta?

Taj bife je bio neka vrsta kulturne institucije Beograda, a ustvari jedan majušni prostor u kome je postojao jedan mali šank i jedan crveni frižider. U njemu je uvek vrvilo kao u košnici, ali glavna osobina koja je strujala tim prostorom bio je humor. Bile su to unakrsne vatre i diskusije i svako je svakome mogao da kaže sve, ali sa simpatijom. Druga pozorišta su bila zavidna na tim našim druženjima, pa je postojala i ta rečenica puna surevnjivosti: “Kako glume ti glumci u Ateljeu 212, kao da su došli iz bifea.” To, naravno, nije bilo tačno: Atelje je uvek imao taj svoj odmak od oficijelne glume i repertoar koji je bio drugačiji, što ga je konačno i učinilo slavnim u ona vremena, a njegov bife je zaista bio mesto jedinstvene atmosfere, gde se ustvari moglo puno toga naučiti o pozorištu.

Uvijek govorite kako je Beograd vaš grad. Koliko se on promijenio posljednjih decenija?

Pamtim Beograd iz mog detinjstva, kada je bio puno skromniji, možda sivlji, ali za nas je bio bogatiji, kada nije bilo puno automobila i kada smo taj grad svi voleli. Sećam se Beograda iz šezdesetih i sedamdesetih, kada se Jugoslavija otvarala prema svetu i kada su u njega ušli moda i italijanske cipele; sećam se njegovih kafana od kojih mnogih više nema. Beograd je grad koji se uvek menja i danas u njemu ima puno neukusa, onoga što mi se ne sviđa i mnogo čega mi je zato žao, ali bez obzira na to, promene dokazuju da grad živi i pulsira. Beograd ima svoje sopstveno bilo koje više niko ne može da ukroti i zato volim Beograd i kada je lep i kada je prljav – on uvek živi.

Večne tajne o životu i smrti

Što za vas znači riječ patriotizam?

Patriotizam je danas, nažalost, jako isprofanisana reč, jer se mnogi na našim prostorima skrivaju iza te reči i manipulišu njome. Međutim, patriotizam postoji u svakom normalnom čoveku i on bi trebao da se ogleda u praktičnom smislu: da čuvaš svoj grad, da plaćaš porez, da kao građanin voliš svoju zemlju i da se brineš da se ona ne zagađuje i da se gradi. U našoj dosta besmislenoj svakodnevici mi nemamo jasne reference u odnosu na koje bismo mogli biti patrioti, ali bez obzira na to svaki normalan čovek treba da manifestuje svoj patriotizam prema svojoj zemlji, jednako kao što manifestuje privrženost prema svome stanu. Teško je danas biti patriota u Srbiji: kada se država tako maćehinski ponaša prema svojim građanima, onda se i ti građani kvare.

Kao supruga ambasadora Srbije boravili ste posljednje četiri i pol godine u Finskoj. Kada biste mogli, koje vrijednosti iz Finske biste prenijeli u Srbiju?

U Finskoj postoji, uslovno rečeno, emancipovani patriotizam: oni vole svoju zemlju i pošteno se odnose prema njoj, ali i država se čestito odnosi prema svojim državljanima. Njihovi ljudi poštuju zakone, ali su ti zakoni napravljeni tako da ne iritiraju građane, nego im pomažu. Na primer porodiljski zakoni su takvi, sa puno olakšica za roditelje i decu; imaju obrazovanje jedno od najboljih u svetu; odnos prema prirodi je fantastičan i odlično uređen. Kada sam se vratila u Srbiju, shvatila sam da mi zapravo ne volimo prirodu, a kamoli da želimo da je unapređujemo. Kada je u Srbiji bila ona velika poplava, ljudi su se nasukavali na vešmašine i frižidere koji su bacani u reke, neki su u tome i stradali i – nikome ništa. Patriotizam je u Srbiji, nažalost, vrlo primitivan, ali to ne znači da ga treba ukinuti.

Što ste pomislili kada se raspadala Jugoslavija?

Nisam jugonostalgičarka, zato što nisam nostalgičarka ni za čim, jer to sebi neću da dozvolim, ali se sećam i lepih stvari iz bivšeg života

Nisam mogla da verujem da se to događa, a kada je počeo rat, itekako sam toga bila svesna, ali i čitava moja generacija je bila prilično sluđena sa svime što se događalo. Naravno, i mediji su odigrali svoju ulogu u svim republikama, da su krivi samo “oni drugi”, dok se mi “samo branimo”. Ta sluđenost je trajala dok je trajao rat, a onda su došle druge stvari: međusobni obračuni, optuživanja i govor mržnje, koji se neguje do dana današnjeg. Mene spašava to što se bavim umetnošću: to nije samo mogućnost bega od stvarnosti, nego je kroz umetnost moguće da se ta stvarnost shvati na dublji način. Ratovi se danas događaju posvuda, u Siriji i drugde, i posao kojim se bavim čini me empatičnom prema ljudskim patnjama i haosu sveta. Ja nisam jugonostalgičarka, zato što nisam nostalgičarka ni za čim, jer to sebi neću da dozvolim, ali se sećam i lepih stvari iz bivšeg života. Ono što želim je da budućem životu dam šansu, pa i svima nama na ovim prostorima.

U jednom intervjuu ste rekli da ste za sve što ste postigli vječno zahvalni Bogu…

Duhovna sfera mi mnogo znači, još iz detinjstva. To su one večne tajne o životu i smrti o kojima se dete pita. Bar sam se ja o tome pitala i to su bila pitanja moje intime, nutrine i dubine. Ja jesam religiozna, ali se ne uklapam ni u kakve klerikalne doktrine. Slikovito rečeno, kada bih bila katolkinja, sigurno bih prešla na protestantizam. Naravno da se šalim, ali ja se crkvenim doktrinama ni ne suprotstavljam; ako je to nekome dovoljno, blago njemu. Ali ja jesam verujuća: razgovaram sa Bogom i uvek mu se pomolim i za sve zahvalim.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: