Svetlana Slapšak: Strah od stida vodi prema hrabrosti

Piše: Vladislav Stojičić

Profesorka Svetlana Slapšak jedna je od najcenjenijih evropskih antropologa danas. Predavala je na mnogim jugoslovenskim, evropskim i američkim univerzitetima. Autorka je četrdesetak knjiga i preko 1.000 članaka. Redovni je kolumnista uticajnih portala. …

Profesorka Svetlana Slapšak jedna je od najcenjenijih evropskih antropologa danas. Predavala je na mnogim jugoslovenskim, evropskim i američkim univerzitetima. Autorka je četrdesetak knjiga i preko 1.000 članaka. Redovni je kolumnista uticajnih portala. Sa biografijom za divljenje i poštovanje koju je nemoguće predstaviti u par rečenica. Za Privrednik govori o učenju, neznanju, gluposti, ukusu, jednakosti, sreći…

Možemo primetiti da razne marketinške agencije, kompanije, korporacije, državne institucije… sve više angažuju antropologe, psihologe, razne stručnjake i profesore u svoje pi-ar i druge marketing (manipulativne) timove. Kako gledate na ovaj trend i da li je on u nečemu opasan, štetan…?

Nazovimo ga pravim imenom: to je intelektualna prostitucija. PR je drugo ime za laganje i ništa drugo. Nijedna nauka ne sme da se bavi time, a proglašavati PR naukom, smerom studija i proizvoditi “stručnjake” za laganje je naprosto zločin. Nije reč o suprotstavljanju istine i laži: nauka se ne bavi istinom, već širi granice znanja, koje je nužno za održavanje proverljivosti kao osnove društvenog ugovora i građanskog ponašanja. A istinu samu, ko hoće, treba da traži u crkvi – tamo se deli i prodaje… Problem sa PR-om nije samo u novom kapitalizmu, koji uglavnom nismo još razumeli, nego u izostanku obrazovanja iz gramatike i retorike: te su dve discipline u nekadašnjoj srednjoj školi davale pouzdan mehanizam za razumevanje tehnika izražavanja i pravljenja smisla. PR je jedino mogao nastati u neznanju.

Koji lep primer organizovane akcije, pokreta, dešavanja… u nekom bliskom proteklom periodu Vam je skrenuo pažnju? Nešto zbog čega ste se osećali bolje?

Nedavno sam posetila pobunjeni alternativni centar u zapuštenoj fabrici bicikala Rog u Ljubljani, koju gradonačelnik hoće da ruši da bi tu sazidao stambeno-kulturno-poslovni centar… U tom primeru industrijske arheologije su vredni mladi ljudi napravili čudo, sportske, umetničke i humanitarne projekte i tamo rade i stvari koje država ne radi – recimo osposobljavanje izbeglica, učenje jezika i slično. U razgovoru sa njima razumela sam koliko je potencijala među njima – intelektualnog, društvenog, političkog. Umesto da političke stranke krišom zalaze u Rog i traže svoje najbolje kadrove, one primenjuju samo negativne kriterijume… Ovi ljudi, uglavnom u tridesetim i četrdesetim godinama, moraju, ali i hoće da zamisle i ostvare potpuno drugačije i nove forme čoveka dostojnog života. Neki od njih su moji bivši studenti… sad je vreme da učim ja od njih.

Zašto u svakom dominantnom uređenju (socijalizam, neoliberalizam…) ljudi sa darom za formu imaju prednost? Cenjeniji su članovi društva, vladaju, odlučuju?

by- Iztok DimcAko mislite na uređenje koje podrazumeva ideologiju, onda je socijalizam neuporedivo zanimljiviji, šta god da mislimo o ideološkim tekstovima, o cenzurama, o jeziku nomenklature i drugim užasima koja smo mi stariji iskusili. Socijalizam je u sovjetskom svetu bio uvod – prelazna faza za komunizam. U Jugoslaviji je ta priča izbledela i nije bila upotrebljavana već veoma rano. Komunistička ideologija u socijalizmu je zahtevala mnoge stvari, ali sada bih pomenula samo jednu, koja mi se čini posebno važnom: da se postane komunista, odnosno član partije (što ja nikada nisam), trebalo je pročitati ili bar dati utisak da su se pročitali neki tekstovi. Osnovni problem novog postsocijalističkog sveta je što je to izgubljeno, a uvedeni su mutni i opasni kriterijumi etničkog porekla, krvi i drugih neodredivih stvari… Mislim da je pitanje ukusa i razuma ne biti, ni pre ni danas, antikomunista, jer osnovni zahtevi u teksovima 19. veka nenadmašno razrađuju i dograđuju sve progresivne ideje do tada – jednakost, pravičnost, podelu prema potrebama, opšte besplatno obrazovanje i zdravstvenu zaštitu, jednakost polova…

Ideološki tekst neoliberalizma je mizeran i može se svesti na nekoliko prosečnih i dokazano pogrešnih ekonomskih tekstova i na nešto plitkoumne proze. Danas neoliberali uglavnom umeju da kažu da je tržišna ekonomija “naše opredeljenje”, što je izjava sa nekadašnjeg sleta ili priredbe. Sve ostalo je improvizacija koja skriva haos namenjen probijanju najpokvarenijih i bogaćenju najbogatijih. Za većinu, to je uglavnom smrtonosna trka za mrvicama. Suprotstaviti se tome, kao i puzećem naci-fašizmu, osnova je današnje definicije građanina. Koliko ih je spremno i sposobno da se tako definiše?

A što se forme tiče, jedno je formalizam, odnosno birokratsko betoniranje uma, a drugo je osećaj ili dar za formu, oblik, koje je kroz umetnost uvek bilo važno, ako ne i ključno, za novo mišljenje o društvu.

Svakodnevni fašizam u svim njegovim oblicima i dodacima prepoznajete po čemu?

Sebičnost, glupost, ponižavanje drugoga, mržnja prema bilo čemu u šta prst upre trenutni voljeni vođa preko svojih medija, nasilje u porodici, patrijarhat… No, to je nešto što malo društava uspe da osudi i popravi navike, premda rezultati nisu nemogući i zabeleženi su. Svakodnevni fašizam, tačnije naci-fašizam, danas vidim šire, kao kapilarno širenje teške društvene patologije. Novom naci-fašizmu uopšte nisu potrebne velike vođe ni teritorijalno osvajanje: oružje se jednostavno dobavlja, vojske su manje važne od lokalnih policija, industrija se uništava drugačije, pomoću banaka i sistema koruptivnog manadžmenta, robovi sami dolaze da rade ili ih nalaze u najbednijim krajevima sveta, male vođe se zatvaraju u svoje državno-nacionalne granice i tamo zavode personalni totalitarizam – sa sve “slobodnim tržištem”. Impresivni izbor potpunih ludaka – većinom blajhanih, zanimljivo – koji se danas pojavljuju kao velike vođe svakako mogu da načine ogromnu štetu, ali je verovatnije da će se ostvariti totalitarna ravnoteža između dve ili tri opasne velesile i ostalih. Genocid će se obavljati u “flekama”, manjim okvirima koje prodani mediji mogu lako prikriti… Nije li jasno da je u takvom globalnom sistemu IZIS naprosto neophodna komponenta?

Koji je najveći problem EU danas ?

Birokratizacija, sramotno i drsko otvoreno pravljenje razlika između članica: to je više postokolonijalni Komonvelt nego osnova za federaciju jednakih. I tu su posebno loše prošli oni iz postsocijalističkog sveta, a najgore ne-postsocijalistička Grčka, prema kojoj se EZ ponaša kao Englezi i Belgijanci u Africi 19. veka… Po mom mišljenju, još jedino što drži EZ jeste apsolutno neprihvatanje smrtne kazne. Još koliko?

Na jednoj strani siromašni krive siromašne, na drugoj – svi kažu da problem današnjice leži u raspodeli. Šta treba da bude srž ili suština protesta koji bi okupio što veći broj ljudi, koji bi imao potencijal za eventualnu promenu?

Samo jedno, što omogućava pravičnost i zatim sve ostalo što se nekada zvalo socijalnom državom: jednakost. Siromaštvo je posledica zločina i zločinaca koji su nam stalno pred očima, ali se ne usuđujemo da ih skinemo i kaznimo.

Na jednom predavanju pomenuli ste ideju o ponovnom promišljanju socijalizma i njegovom ponavljanju u drugom obliku. (Danas se na jugu Srbije čini da nikada nije bilo veće klasne razlike i da nikad nije bio veći odlazak mladih uz neviđenu partokratiju). Pa ako je (iz ugla običnog građanina) ideologija neoliberalizma zasnovana na stalnom rastu, koje alternative u zemljama bivše Jugoslavije danas prepoznajete kao moguće ili sa potencijalom?

O kakvom rastu govorimo, u situaciji kada između Beča i Libije nema više nijedne moćne industrije? O rastu 1%? Svoju mladost sa karijerom žrtvovala sam mišljenju i akcijama koje bi morale promeniti nekadašnji socijalizam u SFRJ. Platila sam visoku cenu i nije mi nimalo žao. I danas smatram da je socijalizam, onakav kakav smo živeli, bio popravljiv, ali nije mogao preko arhaičnih, atavističkih strasti moći i nagomilavanja bogatstva. Ne zavaravam se, to je bilo mogućno i zbog negovanja ciničnog, licemernog načina ponašanja koje je bilo uspešno u Jugoslaviji. Nije reč o obnovi, već o razumnom ocenjivanju savremenog sveta i humanističkih osnova. Uostalom, ideja o UTD – univerzalnom ličnom dohodku se ozbiljno prihvata u mnogim evropskim i drugim zemljama: ne mogu da zamislim ništa u osnovi “komunističkije” od toga…

Šta je važno u životu? Šta vas čini srećnom?

Da se ne stidiš sebe. No, stideti se sebe je dobar početak za promenu. Mnogi se nikada ne zastide. Strah od stida vodi prema hrabrosti. Ja sam užasno razmažena i privilegovana, jer već četrdeset i dve godine živim sa nekim ko me bezuslovno voli. Trudim se da se iskupim time što nalazim sreću u najmanjim stvarima, u životinjama, biljkama, muzici, knjigama, mišljenju/sanjanju i ponajviše u pisanju. I pri tome ne zatvaram usta.

 

Naslovna fotografija: Iztok Dimc


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: