Testament kojeg se Hrvatska plaši

Piše: P-portal.net

Neko mi reče juče da bi možda, od samog filma, bilo zanimljivije govoriti o njegovom nastajanju i kasnije njegovom životu, jer je „Testament” nastao u jednom burnom vremenu rata devedesetih …

Neko mi reče juče da bi možda, od samog filma, bilo zanimljivije govoriti o njegovom nastajanju i kasnije njegovom životu, jer je „Testament” nastao u jednom burnom vremenu rata devedesetih i posle imao neobičan put, s mnogo prikazivanja u celom svetu, osim u Hrvatskoj i Srbiji, kaže Lordan Zafranović za „Politiku”, neposredno pred prvu zvaničnu projekciju ovog filma u Beogradu, održanu u Kinoteci u petak.

To je i povod što je poznati reditelj, koji je upravo zbog ovog filma morao da napusti Hrvatsku početkom devedesetih godina prošlog veka, bio gost Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja u Beogradu.

„Testament”, inače završen 1993. godine, govori o ustaškoj nezavisnoj državi, a povodom suđenja Andriji Artukoviću. Nedavno je sam reditelj izjavio da mu je donekle i jasno zašto se ne prikazuje u Hrvatskoj, ali da ne shvata zašto ga Srbija neće. Zato mu je, kaže, drago što je konačno, posle 24 godine, došlo vreme da se prikaže i u Srbiji, da komunicira s vremenom u kome mi živimo i zato je pristao da bude tu na projekciji, u spomen na Jasenovac.

Kada su ga pozvali iz pomenutog srpskog ministarstva i pitali da li je spreman da se film konačno prikaže u Srbiji rekao je da nema ništa protiv i tako je došlo do saradnje na visokom nivou, kaže autor filmova „Okupacija u 26 slika”, „Pad Italije”, „Večernja zvona”, Krv i pepeo Jasenovca” i mnogih drugih.

U Hrvatskoj je „Testament, za sada, prikazan kako vi rekoste u nekom intimnom krugu, ali nikada zvanično?

„Testament” jeste nezvanično prikazan u Hrvatskoj odmah posle Tuđmana, kada je pobedio Ivica Račan. To je bilo u Zagrebu, u Kinoteci, 2001. godine kada se počelo slobodnije disati, ali to je bila projekcija za veoma mali broj ljudi. Ja sam zahtevao da se prikaže na televiziji za široki auditorijum jer je Televizija Zagreb bila koproducent i imala je pravo da ga prikaže i da za to ni ne plate. Međutim, do dana današnjeg to nije bilo moguće. Pokušao sam i s predsednikom Josipovićem da utičem na direktora televizije, u ono vreme kada su socijalisti bili na vlasti. Kasnije sam, na samom početku Milanovićevog mandata, i s njim razgovarao da se pusti taj film, da se napravi jedna diskusija tipa „za i protiv”. Nisam imao protiv ni da se napravi okrugli sto povodom istina koje film predstavlja. Ništa nije uspelo.

Možda će projekcija u Beogradu dovesti do obrta i u Hrvatskoj?

To bi za mene bilo jako dobro. Kad već vlada i predsednik socijalista nisu mogli to da urade da im ne bi bilo zamereno, možda će ova HDZ-ova vlada shvatiti da je to film koji je potreban Hrvatskoj u ovom momentu. Godinama i pokušavam da nađem načine da se on prikaže zato što je taj film prvenstveno napravljen za hrvatsku publiku s obzirom na to da ja pripadam tom narodu. Smatrao sam da je najvažnije da mlađa generacija shvati o čemu je tu reč kad masovno, na stadionima, dižu ruke u fašističkom pozdravu i kažu: „Za dom spremni”. Smatrao sam da bi tu generaciju trebalo edukovati, da vide šta je to NDH i koja je to bila zločinačka tvorevina, koliko je bilo nesreća i užasa do današnjih dana. Nažalost, nisam uspeo.

Zašto u Hrvatskoj postoji toliki otpor?

Zato što je u zemljama u kojima se desio strašan rat dnevna politika uvek prioritet i izbegava se sve ono što bi, po njihovom mišljenju, moglo ponovo da izazove neke razdore. Ali to je pogrešan stav, jer je „Testament” jedna intimna priča, jedan autorski pogled na stvari koje su se desile davnih godina koji ima utemeljenje na tome da se istorija ne ponovi, a ona se nažalost ponavlja. Kada sam u Parizu montirao te dokumentarne snimke iz 1941. i 1945. i kada sam uveče na televizijama s naših prostora gledao šta se dešava bile su to identične stvari. Dakle, istorija se ponovila gotovo po istom scenariju. Bio sam dosta razočaran. Mi koji smo radili filmove na tu temu, mislili smo da je to neki krik protiv zločina da se oni više nikada ne ponove, a zapravo nismo uradili ništa, jer se sve ponovilo. Shvatio sam da film ima vrlo kratko dejstvo i bio sam u jednom momentu spreman da ga napustim i da se vratim slikarstvu, koje sam studirao pre filma. Imao sam velike slikarske ideje, ali nisam uspeo da dođem do tehnike koju sam nekada imao. Otuda i naziv filma „Testament” jer sam mislio da mi je poslednji.

A kako komentarišete najnovije događaje u Hrvatskoj kojima se pravi revizija istorije?

Bilo je očekivano da se to desi. Međutim, važno je reći da Hrvatska nema samo ove istoričare s desne strane. Ima i levičarskih organizacija, ima i istoričara i filozofa koji se zaista bore protiv takve revizije. Prema tome, ja verujem da je ovo što se dešava prolazno. Jednostavno, hrvatska granica je u Evropi i mislim da taj povratak prošlosti neće dugo trajati.

Poznato je da je vaša posvećenost temama zločina ne samo uticala na tok vaše karijere nego i na vaš život. Jednom ste, čak, rekli da ste shvatili da se zbog ideja i filmova može izgubiti i život i da čovek može da reskira svoj život, ai ne i živote svojih najbližih?

Ja toga, naravno, nisam bio svestan dok nije počeo ovaj rat kod nas. U ratu je sve opasno. Naravno da je bilo vrlo gadno u početku.

Montirao sam film u Televiziji Zagreb, koja je u to vreme bila koproducent i jednog dana, u septembru 1991. došao mi je šef obezbeđenja, kojeg sam poznavao, i rekao mi da moram da napustim TV montažu u roku od 24 sata. „Ako nećeš milom, onda ćemo poslati policiju”, dodao je. Pošto sam bio i producent filma, a to sam obično uvek jer tako zadržavam pravo da mi se niko ne meša sa strane, ja sam pokupio negative filma, sve to stavio u svoj automobil i napustio Zagreb takoreći u poslednji čas. Pokupio sam sve što sam mogao da spasem jer sam na tom filmu radio pet godina, uključujući i istraživanja. Otišao sam u Sloveniju jer sam u Ljubljani imao prijatelje koji su mi pomogli da se to prebaci u Beč, iz Beča u Pariz… Tako je film imao jednu odiseju sve do Praga.

I tada je počeo njegov uspešan život?

U Pragu sam već naišao na odličan prijem, imali smo veliku premijeru, dobio sam nagradu za najbolji dokumentarni film u Češkoj te godine. Posle je film krenuo u život, bio je prikazan u Beču s velikom diskusijom posle projekcije, pa na Berlinskom festivalu. U oba grada sam imao telesnu stražu jer sam dobijao pretnje. Film je imao svoj život po celom svetu, od Moskve do Amerike. U Americi je na projekciji bilo gotovo 2.000 ljudi, tri sata filma i još dva sata diskusije s manje-više starijim gledaocima, uglavnom Jevrejima. Nekoliko puta je prikazan i na televiziji u Sloveniji, Rusiji…

Kako se osećate danas kada šetate Zagrebom i sretnete ljude koji su vam devedesetih pravili probleme?

U početku, kad sam počeo da se vraćam u Hrvatsku 2000. godine, prelazili su na drugu stranu ulice kada bi me sreli. Danas je to potpuno drugačije, stvar se ipak promenila.

Da li vam se učini da neki od njih danas osećaju stid?

Nemam pojma. Ja sam osećao da će se desiti to što se desilo 1991. i upravo kad sam montirao u Zagrebu „Testament” prestao sam da izlazim preko dana, već isključivo noću. Noć je nešto sasvim drugo: kockarnice, barovi, kabarei. Jedan potpuno drugi svet. Gotovo godinu dana sam tako živeo s nekoliko prijatelja, izlazili bismo tek oko 11 sati uveče. Kad sam počeo da se vraćam u Hrvatsku, ti takozvani dnevni ljudi su prelazili ulicu kad bi me videli, pa sam hteo da proverim kako će reagovati oni „noćni”. Tu je bilo sasvim suprotno, dočekali su me vrhunski, to se plaćao šampanjac, čudo! Shvatio sam da su oni bolji od ovih „dnevnih”. Vrhunski tipovi koji žive drukčiji život jer nemaju šta da izgube. Tako sam do današnjih dana zadržao masu tih „noćnih” prijatelja, a ovi „dnevni” su se malo-pomalo menjali i sad je nekako u redu. Ne znam kako će se tumačiti sad ova projekcija u Beogradu. Nadam se da neće biti problema.

Ipak, u Hrvatskoj ne uspevate da snimite film?

Naravno, ja ću za njih uvek biti „crvena krpa”. Već 17 godina nemam šanse da prođem na nekom od tih fondova, bez obzira na scenario i na kvalitet koji ponudim. Niko ne dovodi u pitanje umetnički deo mog rada, ali u političkom smislu me odbacuju jer sam svojevremeno proglašen za izdajnika domovine. Čak mi je prigovarano da moji filmovi služe kao proratna propaganda Srbije u to vreme što je van pameti i što uopšte nije istina.

Dakle, nema u Zagrebu i Hrvatskoj nikoga ko govori protiv moje umetničke forme, ali uvek imaju zazor da sam ja radio filmove koji se nisu svideli hrvatskom narodu. A baš suprotno, radio sam filmove za hrvatski narod, za sebe lično, da tu senku ustaštva skinem prvo sa sebe, a onda i s okoline tako da je funkcija tih filmova da budu korisni za Hrvatsku.

Ali to niko ne vidi ili ne želi da vidi?

Ja smatram da to potežu zato što je to najlakši put da se makne konkurencija. Ja sam ipak konkurent, školovan autor, moji su filmovi u svetu prošli. Poslednji hrvatski film koji je bio u Kanu je „Okupacija u 26 slika”, tada je naravno bio jugoslovenski, ali iz te republike je to poslednji film u Kanu. Sada se oformila nova struktura mladih reditelja koji imaju svoje teme, svoje stvari i koji jedan drugome daju filmove. Krug je zatvoren i tu je vrlo teško ući, kao i u odnosima mafije, ako neko ne ode ili ne umre. Ne znam dokle će to trajati. Reč je o ograničenim sredstvima, kao u vučjoj jami gde ne znam koliko vukova kidiše na tu malu kost, te je najjednostavnije eliminisati onog vuka koji, uz sve uvažavanje njegovog umetničkog statusa, nije politički pripadnik ove strukture vlasti.

„Okupacija u 26 slika je svakako vaš najpoznatiji i najgledaniji film. Ali vi ste nedavno izjavili da još niste snimili film svog života i da bi to možda mogao da bude „Karuzo, priča o Splitu kasnih tridesetih godina. Zašto?

Pripremam nekoliko filmova, ali „Karuzo” mi je važan zato što se on dešava pred sam Drugi svetski rat. Reč je o ulasku fašizma u Dalmaciju i opet je tu zlo koje će se kasnije realizovati u stravičnom obliku. Inače, film je tragikomedija o uličnom pevaču koji je proglašen za Karuza i kojeg ispraćaju u Njujork u Metropoliten operu. Gotovo svi su došli na ispraćaj, stigao je brod kao „Titanik”, ali brod nije krenuo prema Njujorku nego u severnu luku, a svi koji su ga ispraćali trčali su u stampedu pet kilometara da ga dočekaju. Reč je o jednoj legendi, o velikoj prevari, manipulaciji umetnikom. Želeo bih da napravim raskošan film, gde će se ljudi smejati sa suzama. Budući da ne postoji mogućnost da ga snimim u Hrvatskoj, to je sad prošlo na češkom fondu i ja ću tako napraviti film iz Dalmacije kao češki film.

 

Izvor: Politika, autor: Gordana Popović


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: