Dvadesetak godina ustajale ekonomske dogme, tako bi se karikaturalno mogla nazvati monetarna politika Hrvatske narodne banke od osamostaljenja.

Betoniranje tečaja domaće valute bio je osnovni zadatak svih guvernera i predsjednika vlada, a kako vidimo i najnoviji čelnik HNB-a Boris Vujčić ne namjerava odstupiti. Usporedno s time, ozloglašena, ali do danas najgorim dijelom i preživjela «škegronomika» je od devedesetih nalagala beskonačno zaduživanje, uništavanje domaće proizvodnje i bjesomučan uvoz – što je prilično povezano s politikom tečaja.

Međutim, u posljednje vrijeme, kako to obično kod nas biva – možda i s fatalnim zakašnjenjem – počeli su se u javnosti probijati glasovi nekih ekonomskih teoretičara koji misle drugačije. Oni ne pripadaju korporativno-kapitalističkoj školi, kakva na domaćem terenu i u regiji drži monopol od početka nesretnog milenija. Tako je ovog proljeća, prilikom gostovanja u organizaciji Hrvatske gospodarske komore, britanski ekonomist lord Robert Skidelski zazvao deprecijaciju kune. Po njegovom mišljenju Hrvatska ima alat za suzbijanje krize, i to – kontrolu vlastitog tečaja i tiskanje novca. «Hrvatska je u zamci niske razine zaposlenosti i treba pronaći izlaz kako ne bi napravila još veću socijalnu štetu», kazao je lord Skidelski. Po njegovom mišljenju, koje se naravno oslanja na kejnezijansku školu državno reguliranog kapitalizma, Hrvatska nije iskoristila sve mogućnosti povećanja izvozne potražnje, što bi zahtijevalo i spomenutu deprecijaciju domaće valute. Skidelski je također upozorio da bi se zbog precijenjenog tečaja valute, Hrvatskoj u EU moglo dogoditi slično kao Grčkoj, te da se viša zaposlenosti i konkurentnost, između ostalog, postižu upravo deprecijacijom. Kako tumači lord, stezanje remena i tzv. unutarnja devalvacija još nigdje nisu uspjeli, a upravo se ovaj model koristi diljem Evrope.

No ima i domaćih stručnjaka koji sasvim drugačije vide ekonomsku politiku, pa tako akademik Zvonimir Baletić traži neinflatornu emisiju novca radi smanjivanja domaćih kamata, poticanja ulaganja u domaću proizvodnju i izvoz, te zbog povećanja zaposlenosti. Baletić zapravo ne iznosi ništa osobito genijalno. Međutim u današnjoj konstelaciji njegove tvrdnje doimaju se čak i revolucionarnima, što govori o učmalosti intelektualne javnosti, ali i političkoj kontroli nad ekonomskom strukom. Njegove riječi da je Hrvatska ekonomija danas ispod onoga što je postigla 1990. prije ulaska u tranziciju, ali uz znatno pogoršanu privrednu strukturu, te da su razdoblja rasta u proteklom desetljeću prvenstveno bila posljedica oporavka od ratnih šteta, mogle bi pasti kao melem na ranu onima koji već godinama «tupe» u tome smjeru, ali su gurnuti na margine. Tečajnu politiku i devizni tečaj Baletić vidi kao najpogubnije za proizvodnju, izvoz i zaposlenost.

Baletićeve tvrdnje da bi pojačano emitiranje novčane mase spasilo likvidnost i smanjilo besparicu, djelomično su čak i bezobrazne u odnosu na današnju dogmu; on naime podsjeća da državna banka mora djelovati daleko smjelije i da ima sasvim dovoljnu moć da tiska novac – što međutim ne koristi. Akademik Baletić pustio je mamac u javnost, ali nažalost njegove tvrdnje, pa niti gostovanje lorda Skidelskog, nisu izazvale nikakvu reakciju odgovornih političara i HNB-a. Čini se da dok ne bude potpune propasti ekonomije, neće biti niti promišljanja alternative postojećem sustavu, a tada će biti jako kasno. Jer deflacija prije svega ne bi koristila jakim privatnim lobijima koji prirodno blokiraju državnu regulaciju.

Jer kapital nastoji iskoristiti situaciju nedostatka novca i jačanja položaja banaka, te blokirati socijalna davanja, što je brana djelovanju države u korist blagostanja i socijalnog mira. Ovakva konstelacija, koja je izuzetno štetna za najšire slojeve društva, zasad ostaje nepromijenjena.