Tito – simbol antifašizma

Share

Gotovo četiri desetljeća od smrti Josipa Broza Tita on je i dalje jedna od najspominjanijih osoba u današnjem javnom i političkom diskursu. Od „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“, kako su mu tepali u bivšoj Jugoslaviji, danas je došao do toga da ga nazivaju „zločincem i vođom totalitarnog režima“. U bivšoj Jugoslaviji bio je izrazito razvijen kult njegove ličnosti. Njegove slike bile su u svim institucijama, u školskim učionicama, mediji su pratili svaki njegov korak, a protiv njega i Partije nije se smjelo govoriti. Slavljeni su državni praznici njemu u čast, a jedan od najvažnijih bio je Dan mladosti koji se održavao na njegov „drugi“ rođendan, 25. maja svake godine. Taj praznik povezivao je Tita i omladinu Jugoslavije. Štafeta s čestitkom i porukom mladih predsjedniku uvijek je kretala iz druge socijalističke republike i prolazila kroz sve krajeve Jugoslavije. Prvi i posljednji nositelji štafete bili su najistaknutiji omladinci koji su te godine ostvarili izniman uspjeh u radu, na sportskim natjecanjima, u školi ili na fakultetu. Slet i svečanost uručenja štafete predsjedniku i maršalu održavali su se upravo na Dan mladosti na stadionu Jugoslavenske narodne armije u Beogradu. Pjevalo se i plesalo tada njemu u čast, cijeli program bio je bogat i glamurozan, a može se usporediti s otvaranjem olimpijskih igara ili svjetskog prvenstva u nogometu. „Sretan je narod koji ima takvu omladinu“, poručivao bi im tada maršal Tito. Posljednju štafetu mladosti primio je 1979., a štafeta se održavala još sedam godina nakon njegove smrti. Mladi su se tada zaklinjali preminulom Titu da će i dalje slijediti njegove ideje i čuvati bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti socijalističke Jugoslavije. Glavna parola je bila „I poslije Tita – Tito“. Ipak, teško je mogao drug Tito iz svog vječnog prebivališta u Kući cvijeća u Beogradu sačuvati svoj autoritet ujedinitelja i vođe pravog puta.

Jugoslavija se devedesetih godina krvavo raspala. Danas je postalo manje kontroverzno isticati ustaške simbole i Pavelićeve slike od onih jugoslavenskih i Titovih. Revizionizam i nacionalizam bujaju i već su duboko ušli u mainstream. U takvoj društvenoj atmosferi najzbunjeniji su oni koji su rođeni puno poslije Drugog svjetskog rata i nakon raspada Jugoslavije. Svoje mišljenje o Titu i tom vremenu temelje na pričama koje su čuli u obitelji i bližem okruženju, iz udžbenika povijesti i medija.

Jelena Šimpraga

Jelenu Šimpragu (29) zatekli smo 25. maja na obilježavanju Dana mladosti u Kumrovcu. Sasvim slučajno ukazala joj se prilika da posjeti mjesto rođenja druga Tita, za koje smatra da je od povijesnog značaja, ali danas predstavlja i neku vrstu turističke atrakcije. Teško prihvaća bilo čije tumačenje minulog vremena jer se time najlakše manipulira. Ističe kako se ni o Titu ne bi danas ovoliko govorilo da u društvu ne vlada rastući nacionalizam pa naglašava kako ga „neprijatelji čine aktualnim“. Jelena je protiv svakog kulta ličnosti, a u bivšoj državi to smatra izrazito negativnim i pogrešnim. „Kult ličnosti je po meni negativni simptom socijalističkih režima, to je jedna laž koja opstaje umjetnim putem, a kada nestane taj kult, sve se ruši“, smatra Jelena. Ali ističe kako je ipak više za Tita nego protiv njega. „Ja ga vidim kao vođu antifašističkog pokreta i to je najvažnije što on predstavlja. Tito je za mene simbol antifašizma“, dodaje Jelena. „Taj režim nije bio savršen, ali da je i bio, i da nije bilo Bleiburga i Golog otoka, nacionalisti bi ga svejedno mrzili. Njima je to samo krinka i oni, zapravo, eksploatiraju te mrlje zato što su bolesno opsjednuti ustaškom ideologijom. Koriste to da bi diskreditirali cijeli antifašistički pokret, a to je pogrešno i nedopustivo“, zaključuje Jelena.

Aleksandar Dolić

Na ovogodišnjem obilježavanju Dana mladosti u Kumrovcu malo je mladih. Ipak, jedan se mladić ističe svojim energičnim govorom u kojem se kritički osvrnuo na današnju političku situaciju. Taj mladi čovjek je Aleksandar Dolić, koji kaže kako je ove godine ipak došlo više mladih nego prethodnih. Smatra kako je mlade potrebno educirati o socijalističkim tekovinama. Ističe kako se naša ljevica nedovoljno usmjerava na mlade te da su tu poziciju preuzeli desničarski populisti poput Živog zida koji su lukavo išli među maloljetnike i prenosili im svoje problematične teorije i svjetonazore. „Jednoj mladoj osobi to je i više nego dovoljno da formira svoje mišljenje u ovoj političkoj kaljuži. Ovaj događaj kojemu prisustvujemo veoma je važan jer bolje upoznajemo povijest. Ovo je kao neki zabranjeni portal preko kojeg se upoznaje socijalistička povijest, koja se lukavo, na sve moguće načine, izbjegava, posebno u obrazovnom sustavu“, upozorava Aleksandar. Smatra da je važno mlade zainteresirati za ovakve događaje i teme „jer ako nećemo mi to raditi, netko drugi hoće. Napravit će fašiste od njih, što već i rade“.

Mateo Novaković

Da ipak još živi duh slavenski vidimo i na primjeru mladog sedamnaestogodišnjeg Zagrepčanina Matea Novakovića. Mateo je član Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske. Od aktivnih petstotinjak članova u Savezu je samo dvoje mladih. „Mlade ne zanima povijest, ne znaju povijest i igraju se činjenicama. Trudimo se doprijeti do njih, ali to je teško“, objašnjava Mateo. On se zainteresirao za ovu temu ponajviše kroz kućni odgoj, ali i zato što ga zanimaju povijest i povijesne činjenice. Smatra vrlo problematičnim način na koji se prikazuje Tita u udžbenicima povijesti. „Usudio bih se reći da su jedni od najvećih problema današnjice neinformiranost i neznanje. Što se može očekivati od sustava koji negira partizane kao oslobodioce, antifašizam kao temelj slobode i jednakosti te Josipa Broza Tita kao najutjecajnijeg predsjednika 20. stoljeća?“ pita Mateo.

Katarina Radulović

Trinaestogodišnja Katarina Radulović na ovu manifestaciju doputovala je čak iz Crne Gore, u organizaciji njihovog Udruženja boraca i antifašista. Okupljene je oduševila izvedbom Balaševićevih pjesama „Samo da rata ne bude“ i „Računajte na nas“. Odjevena kao prava pionirka emotivno je pjevala stihove „…kroz vene nam protiče krv partizana…“, koje čak ni njihov autor više ne želi izvoditi. Rekla je kako joj je baka pričala o Jugoslaviji i Titu. Bakini ujaci bili su narodni heroji, a na svoju unuku je prenijela ljubav prema bivšoj državi. Katarina je pjevala i ispred memorijalnog spomenika na Sutjesci i na brojnim drugim antifašističkim manifestacijama.

Očito je da je danas obilježavanje Dana mladosti u Kumrovcu samo nostalgija za minulim vremenima. Mnogi se slažu da više nema smisla slaviti rođendan čovjeka koji je umro prije 39 godina. Nema smisla slaviti dan posvećen mladima kada mladih tamo gotovo da i nema. Daleko je to od nekadašnjeg sjaja, ali nekima je i to dovoljno da se barem nakratko vrate u svoje bolje živote. A mladima ostaje da uče o povijesti i da uče iz povijesti kako bi se mogli i znali kritički odnositi i prema tom vremenu, ali i prema sadašnjosti.

Simona Mravak

Mlada Simona Mravak Tita vidi kao povijesnu ličnost i predstavnika jednog vremena i jedne ideje društva i politike. „Ne mogu ga sagledati kao pozitivnu ili negativnu ličnost jer je on tek zaštitno lice jednog pokreta i poretka koji je od početnog sjaja i zanosa vrijednosno istrulio. Zapravo, nisam sigurna stvaraju li stavovi drugih o npr. likvidaciji neistomišljenika ili sjećanja na ekonomsku jednakost moje mišljenje o Titu. Nisam zapravo sigurna što od toga on jeste“, u dilemi je Simona. Sjeća se da je kao mala gledala žene kako plaču na vijest o Titovoj smrti. Ostala joj je u sjećanju duboko urezana izjava njene bake: „Tito mi je sve dao, i posao i stan.“ Pritom je potpuno bagatelizirala svoj tridesetogodišnji tvornički rad. Ipak, Simona ističe kako su Titova najveća ostavština antifašizam, ideja bratstva i jedinstva, zajedništva i pomirenja, odvojenost države i religije te solidan model socijalne države. Isto tako, upozorava kako je „negativna ostavština tog istog sistema, nažalost, oskvrnuće svih tih vrijednosti totalitarizmom, progonom političkih protivnika, cenzurom i potpunim kaosom koji je uslijedio nakon Titove smrti i kasnijim raspadom države“. Preimenovanje Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske u Zagrebu za nju je s jedne strane razumljivo, ali ju je to i razočaralo jer demonstrira političku nezrelost i licemjerje. „Umjetnost, znanost i kultura naroda trebale bi biti iznad politike, nacionalizma i teritorijalizma. Da je novo ime trga npr. Trg Ivane Brlić Mažuranić ili Kazališni trg, to bi značilo da su oni koji su promijenili naziv željeli otkloniti ideološke tenzije i retraumatizaciju određenog dijela populacije. Ovako i dalje vlada politika naslade, a mi ništa više ili manje ne živimo u Republici Hrvatskoj otkako trg nosi njeno ime“, ističe Simona. Smatra kako Tito ne bi trebao imati status uzora mladim generacijama. „Ne smatram to zato što je nekima bio dobar, a nekima loš vođa, već zbog toga što se nadam da mladi imaju zanimljivije i novodobnije potrebe u smislu osobnog rasta, ali i političke ambicije. Veličanje i slavljenje određenih likova iz prošlosti suprotno je razumijevanju te iste prošlosti. Svi ti likovi zapravo ostaju u prošlosti, bili oni nekom uzor ili ne, a pitanje ostaje želimo li i mi u njoj ostati“, zaključuje Simona.

Mladi povjesničar Igor Drvendžija odlučio se profesionalno posvetiti istraživanju povijesti. Ovaj doktorand na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu ističe da se „iz vizure struke Josip Broz Tito nameće kao nezaobilazna povijesna ličnost iz najmanje tri razloga: uspješnog vođenja najvećeg i najučinkovitijeg pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu, odupiranja sovjetskom utjecaju u okviru hladnoratovske podjele svijeta i vodeće uloge u pokretu nesvrstanih“. Iako se osobno slabo sjeća Jugoslavije, kao pripadnik srpske nacionalne manjine primjećuje da su ljudi koji Tita spominju u pozitivnom svjetlu gotovo bez iznimke osjetljivi na poteškoće kojima su izložene razne ranjive skupine, i to ne samo manjinske.

Smatra da njegova najveća ostavština današnjem društvu predstavlja primjer da zajedničkim snagama i pod mudrim rukovodstvom čak i naša mala regija može biti važan igrač u lokalnom i globalnom kontekstu. „Naravno da je nemoguće, niti bi trebalo, jednostavno preslikati prošlost, jer su se okolnosti drastično promijenile, ali već puki entuzijazam koji je vladao u Jugoslaviji Titovog vremena, kako među narodom tako i u političkom vodstvu, da se jedno pravednije i funkcionalnije društvo zaista može ostvariti, bio bi dobar početak. Jer mladima najprije treba vratiti osjećaj svrhe, a onda ideje dolaze same od sebe“, zaključuje Drvendžija.

Share