Točka na zarez

Share

Kulturpunkt, Lupiga, Muf, H-Alter, Pogledaj.to, Vox Feminae i Zarez – tako uglavnom izgleda popis portala i časopisa koji su ove godine izostavljeni s onog drugog popisa – popisa časopisa i portala kojima Ministarstvo kulture priznaje status javne potrebe u kulturi, pa na osnovu toga od države dobivaju i neke novce. Ovih pet-šest imena moguće je vidjeti na stranicama superiornih mainstream publikacija, poput T portala, isto kao i na stranicama bolje upućenih korisnika javnih sredstava poput Libele, ili od ovoga trenutka, H-Altera. Da su ovogodišnji rezultati Javnih potreba u kulturi za časopise nova u nizu manifestacija HDZ-ove, Vladine, pa time i Hasanbegovićeve klerikalne, proustaške politike, neprijateljske prema civilnom društvu i progresivnim medijskim i civilnodruštvenim nagnućima – tvrdnja je koju nema smisla posebno dokazivati. Smisleno bi ipak bilo pokušati uvidjeti koji su mehanizmi u dosadašnjoj praksi raspodjele sredstava za javne potrebe u kulturi stajali trenutačnom ministru Hasanbegoviću na raspolaganju i na kakav bi ih način trebalo unaprijediti ili promijeniti, jednog dana kada razgovor o kulturnoj (i medijskoj) politici opet postane barem donekle smislen.

Prije svega, usporedbom rezultata natječaja za Javne potrebe u 2015. i 2016. godini možemo lako uvidjeti da toliko spominjani ovih dana, Lupiga, Muf, H-Alter, Pogledaj.toVox Feminae… nisu ni u 2015. godini dobili ni lipe, kada je mišljenje o prijavljenim programima izricalo kulturno vijeće u istom sastavu kao i ove godine, i kada je pravo na konačnu odluku pripadalo ministru Berislavu Šipušu. Dakle, u pogledu tih portala, prigovori Hasanbegoviću na harangu donekle su neopravdani. U neformalnoj komunikaciji s Ministarstvom moglo se doznati da su navedeni portali isključeni iz natječaja zato što je za njih prethodno bio otvoren onaj drugi, za dodjelu bespovratnih sredstava neprofitnim medijima, na kojemu su mogli postati sretni dobitnici do 250 tisuća kuna. Međutim, nigdje u natječajnoj dokumentaciji jednog ili drugog natječaja (dakle onoga za javne potrebe u kulturi koji je namijenjen časopisima u kulturi i elektroničkim publikacijama, te onoga za neprofitne medije) nije bilo jasno i glasno, izrijekom rečeno da prijava ili dobivanje sredstava na jednom eliminira korisnika iz onog drugog, što je bila samo jedna u moru nedorečenosti i nejasnoća u prošlogodišnjim postupcima raspodjele sredstava od strane Ministarstva kulture.

Druga nedorečenost, povezana s ovom, sastoji se u tome da su neki mediji, npr. Kulturpunkt, ipak ostvarivali potporu na oba natječaja, što potpisnik ovih redaka ne smatra spornim, jer za to nisu postojale nikakve formalne zapreke.

Naravno, ako je Vlada odlučila ukinuti posebni program za financiranje neprofitnih medija, što je evidentno iz Uredbe o raspodjeli dobiti od igara na sreću koja je donesena prije tjedan dana, to bi tim više bio formalni razlog da se portalima koji su dosad sudjelovali u tom programu, na natječaju za javne potrebe u kulturi dodijele sredstva barem za njihove rubrike koje se bave kulturom. Ali jasno je i da bi Hasanbegović takvu ideju mogao uzeti u obzir samo kao dobar štos.

U svemu tome najviše je javne pažnje izazvala odluka da se Zarezu, dvotjedniku koji je šesnaestak godina primao najviše potpore (uglavnom jednako visoke kao i Vijenac i Hrvatsko slovo) za ovu godinu ne dodijeli ni kune. Javna pažnja vjerojatno je isprovocirala prekjučerašnju izjavu Ministarstva, koje tvrdi da je Zarezu potpora uskraćena zbog određenih financijskih dubioza. Pa bismo mogli upitati – ako je to glavni i jedini razlog za nefinanciranje, je li i Kulturpunkt, prošlogodišnji dobitnik 70 tisuća kuna, možda također odjednom u nekakvim financijskim dubiozama!?

Zarezov nakladnik, kako je navedeno u Hininoj vijesti, „nije ispunio obveze iz 2014. i 2015. godine“. „Za 2014. nije dostavio privremeno izvješće u studenome,“, a potom je „dostavio nepotpuno izvješće o utrošenim sredstvima, ali tražena dopuna izvješću kojom bi se opravdala sva isplaćena sredstva nije dostavljena.“ Osim toga, „u nalazu Državne revizije za 2014. godinu istaknuto da Zarez ‘nije svojim izvješćem opravdao isplaćena sredstva te je Revizija pokrenula postupak'“, itd, itd.

Pozivu za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske za 2016. godinu doista piše da se „prijavnice korisnika koji nisu izvršili dosadašnje obveze neće razmatrati niti uvrstiti u Program javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske za 2016. godinu“. Ova odredba razrađena je u Uputama za prijavitelje za programe časopisa i periodičkih elektroničkih publikacija za 2016. godinu: „Neće se podupirati programi čiji prijavitelji nisu izvršavali preuzete obveze te protiv kojih se vodi pravni postupak“. Poziv za predlaganje programa zajedno s popratnom dokumentacijom, pa tako i Uputama za prijavitelje, objavljen je u ljeto 2015. godine, kada se ministar kulture odazivao na prezime Šipuš. Hasanbegodić je u ovom slučaju „samo“ dosljedno provodio propise koje mu je ostavio njegovpredšasnik.

Upravi Zareza sada predstoji da dokaže (jer u komunikaciji s Ministarstvom optuženi/oštećeni je taj koji mora dokazivati nevinost, što je H-Alter u više navrata iskusio) kako navodi Ministarstva nisu istiniti, ili da ono za što ih Ministarstvo „tereti“ ne odgovara kvalifikaciji „neizvršavanja preuzetih obveza“ odnosno „vođenja pravnog postupka“.

Nama pak ostaje da se upitamo je li Zarez bio jedini korisnik sredstava koji je (navodno) počinio ove delikte, ili ih ima još, ali su (neki od tih korisnika ipak) dobili potporu. Možemo nagađati bi li se ista odredba primijenila i na neke od ministrovih idejnih miljenika, npr. Hrvatsko slovo, da je ranijih godina imalo „problema“ s financijskim izvještajima i sudskim utjerivanjem dugovanja. Ne moramo nagađati što bi bilo sa Zarezom da je prijašnja garnitura ostala na vlasti: sama činjenica da je njegova aplikacija prošla formalnu eliminacijsku fazu natječaja, koja od strane stručnih knjigovodstvenih i pravnih službi Ministarstva mora biti provedena na početku postupka ocjenjivanja pristiglih prijava, dokaz je da bi usprkos tome dobio potporu. Drugi dokaz je da DORH protiv Zarezova nakladnika od proljeća 2015. godine pred Trgovačkim sudom vodi sudski spor za povrat 1,2 milijuna kuna, za koliko je utvrđeno da mu je dodijelila bivša ministrica Andrea Zlatar Violić, kršeći pritom odredbe Zakona o sprečavanju sukoba interesa – a što vjerojatno ipak obuhvaća značenje sintagme „…protiv kojih se vodi pravni postupak“ iz natječaja za javne potrebe u kulturi koji je verificirao Šipuš. Mada je očito da Ministarstvo kulture u eliminacijskom postupku natječaja nije mislilo tako – jer Zarez je, usprkos eliminacijskoj odredbi, pripustilo na prosuđivanje nadležnom kulturnom vijeću.

Ponovimo još jednom: ako je Zarez bio jedini korisnik sredstava namijenjenih javnim potrebama u kulturi koji nije izvršio  „preuzete obveze“ odnosno protiv kojega se „vodi pravni postupak“, njegovo udaljavanje iz natječaja bilo bi formalno opravdano. Međutim ako ih ima još, a da nisu na isti način kažnjeni – a ima li ih, to je, bez pomoći zviždača iz Ministarstva ili korisnika njegovih sredstava, ili pak sadašnjih ili bivših članica i članova kulturnih vijeća (koji se uglavnom ponašaju kao da su pod zavjetom šutnje) nemoguće doznati – tada bi se moglo bez rezerve utvrditi da je Zarez žrtva političkog progona.

Indicije da ipak ima i drugih programski i/ili financijski neurednih nalazimo, primjerice u javnom svjedočenju bivše predsjednice Kulturnog vijeća za dramsku umjetnost Snježane Banović. „Splitsko ljeto nije nam se u svojoj prijavi udostojalo poslati ni jedan jedini naslov, pritom traže ‘sitnicu’ od dva i pol milijuna, podrazumijevajući da im to, valjda, pripada bez da mućnu glavom i mrdnu prstima po tipkovnici. U Vijeću smo na rubu da na posljednjoj sjednici u siječnju napravimo ozbiljan presedan te da, ako ne stigne ozbiljno razrađen program, sredstva te manifestacije podijelimo nezavisnoj i amaterskoj sceni koja se pošteno naradi za svote od pet, deset ili petnaest tisuća kuna subvencije“, rekla je Banović prije gotovo dvije i pol godine u intervjuu za H-Alter. Ako je (nekim) velikim kazališnim kućama i manifestacijama „od nacionalne važnosti“ dozvoljeno ono što (naprečac dekanoniziranim) kulturnim časopisima (više) nije, a na Ministarstvu bi trebalo biti da dokazuje suprotno, tada bi, ponovimo i to još jednom, bila riječ o diskontinuitetu u odnosu na dosadašnju praksu koji diskontinuitet bi imao karakter političkog obračuna. To bi naime značilo da se novci raspodjeljuju na osnovu političkih odluka, pri čemu (kilavo sročene) propozicije služe samo kao smokvin list, a s obzirom na opredjeljenja, afinitete i simpatije onih koji su trenutno u poziciji moći, što se pokušava podmetnuti pod egidu „kulturne politike“.

Zasjevši u ministarsku fotelju, Hasanbegović je naišao na pripremljen teren za svoj sadašnji način upravljanja i odluke koje donosi, a koje se od dosadašnjih razlikuju po rigidnosti, temeljitosti u realizaciji i po ultradesničarskoj idejnoj podlozi. Što, naravno, nije zanemariva razlika, već je razlika koja čitavo hrvatsko kulturno i medijsko selo čini nepodnošljivim mjestom za boravak. Što, dakle, napraviti, pa da se odnosi u kulturi toliko kultiviraju da nam razni autokratski hasanbegovići ubuduće postanu nemogući, ili barem daleko teže ostvarivi?

Radi se o prije svega o uspostavi jasnih i i tolerantnih kriterija za dodjelu potpora (koji moraju biti uspostavljeni čim širim konsenzusom, nakon što obuhvatnije javne rasprave, a koji ujedno ne smiju tolerirati ekstremizam i govor mržnje u kulturi i medijima) i o otvorenosti rada Ministarstva, pa tako i kulturnih vijeća, koja svoje mišljenje o potporama moraju koncipirati na osnovu tih i takvih kriterija. Ministar, ako se ne slaže s mišljenjem svojega stručnog tijela, dužan je javno reći, objasniti i obrazložiti zašto se ne slaže, i tek tada donijeti odluku. Javnosti bi trebalo biti poznato mišljenje kulturnih vijeća, kako bi moglo pratiti uvažava li ga donosioc političkih odluka ili se ga ignorira u interesu svoje stranke, klana, sumanute političke ideje ili nečega četvrtoga, pri čemu je kulturno vijeće u biti svedeno na demokratski privjesak na uhu ministrove samovolje. To je otprilike Radi se o prije svega o uspostavi jasnih i i tolerantnih kriterija za dodjelu potpora (koji moraju biti uspostavljeni čim širim konsenzusom, nakon što obuhvatnije javne rasprave, a koji ujedno ne smiju tolerirati ekstremizam i govor mržnje u kulturi i medijima) i o otvorenosti rada Ministarstva, pa tako i kulturnih vijećasukus onoga što piše u Zakonu o kulturnim vijećima, kao i u Zakonu o pravu na pristup informacijama; međutim otkad je kulturnih vijeća Ministarstvo kulture te norme pod svim dosadašnjim ministrima sustavno krši, a o poziciji kulturnih vijeća na lokalnim razinama besmisleno je trošiti riječi.

Kada je u ljeto 2015. Snježana Banović konačno podnijela ostavku na mjesto predsjednice i članice kulturnog vijeća, obrazlažući je marginalizacijom vijeća i onemogućavanjem javnosti njegova rada, popratila je taj događaj i riječima: „Zapisnici s naših sjednica i dalje su ostali tajnom, a analize koje smo slali u kabinet su postavljane izvan roka i na pomno skrivene mrežne stranice Ministarstva.“

Potpisnik ovih redaka je još početkom 2015. godine uputio predstavku povjerenici za informiranje Anamariji Musa, zatraživši od nje da poduzme mjere kako bi se omogućilo pravovremeno objavljivanje informacija o terminima dnevnih redova kulturnih vijeća i drugih nužnih informacija – prije svega zapisnika sa sjednica i poslovnika o njihovu radu, što bi novinarima omogućilo javno praćenje njihova rada. U odgovoru koji je u srpnju stigao iz Ureda povjerenice, rečeno je da „postupak u ovom predmetu još uvijek traje budući da je potrebno utvrditi sve činjenice vezane za navode iz Vaše predstavke, navode Ministarstva kulture iz njihovog očitovanja te utvrditi koji podaci se objavljuju na njihovim internetskim stranicama u vezi transparentnosti rada Kulturnih vijeća. Napominjemo da je jačanje transparentnosti rada kulturnih vijeća aktivnost predviđena i Akcijskim planom Partnerstva za otvorenu vlast, te se i u okviru tog tijela odvijaju konzultacije s Ministarstvom kulture radi ostvarivanja mjere.“ Nakon toga više nije bilo korespondencije između potpisnika ovih redaka i povjerenice za informiranje na ovu temu, pa ne znamo kako su dalje tekle konzultacije. No krajnji ishod vidljiv je na web stranicama Ministarstva.

Što se tiče spomenutog jačanja transparentnosti kulturnih vijeća u recentnom Akcijskom planu Partnerstva za otvorenu vlast, trebalo bi napomenuti da se ta mjera ondje našla upravo na inicijativu H-Alterova nakladnika, Udruge za nezavisnu medijsku kulturu. Milanovićeva vlada usvojila je taj akcijski plan još u srpnju 2014. godine, i u njegovoj točki 8.3 navedeno je „povećati transparentnost i unaprijediti upravljanje Proces odlučivanja o potporama Ministarstva kulture i dalje je obavijen mrakom, što je ove godine, kada su časopisi i portali u pitanju, posebno koštalo Zarez (i Kulturpunkt), a na drugim „poljima“ ponajviše Frljićev HNK, iza čega stoji posve transparentna politička pozadina sukobom interesa u radu Kulturnih vijeća“. To bi značilo, prema indikatorima uspostavljenim u istom tekstu, „objavljivanje zapisnika Kulturnih vijeća na razini Ministarstva i lokalnih tijela vlasti“, te „osiguranu primjenu mehanizama upravljanja sukobom interesa (npr. obaveza deklariranja sukoba interesa u zapisnicima, instrument samoisključenja iz procesa donošenja odluka, izrada etičkog kodeksa, izmijenjene procedure donošenja odluka u slučaju deklariranja sukoba interesa, i sl.)“. Premda je rok za provedbu mjere bio naveden prosinac 2014., zapisnici sa sjednica kulturnih vijeća na stranicama Ministarstva dosad uglavnom nisu objavljeni (pa budući da nisu javno dostupni, ne možemo niti znati provode li se rečeni indikatori upravljanja sukobom interesa).

Tako je proces odlučivanja o potporama Ministarstva kulture i dalje obavijen mrakom, što je ove godine, kada su časopisi i portali u pitanju, posebno koštalo Zarez (i Kulturpunkt), a na drugim „poljima“ i neke druge – ponajviše Frljićev HNK, iza čega stoji posve transparentna politička pozadina. U opisanim okolnostima, onima koji prežive na nezavisnoj časopisno-portalskoj sceni preostaje da hvataju za rukav buduće članove kulturnih vijeća i druge trenutačne ili svevremenske moćnike i da ih uvjeravaju kako je upravo njihov projekt taj koji se čita u ambasadama, zatvorima, kazalištima na filmskim festivalima, književnim tribinama i izložbama, te da je upravo on taj koji (više od svih drugih( gradi analitičku platformu za njegovanje kulture dijaloga, umjetničke i znanstvene esejistike itd, itd. I da se nada kako će, na krilima inercije u radu matične institucije i uz dobru uvezanost, i dalje nekako preživljavati.

 

Autor: Toni Gabrić, izvor: H-alter

Share