Torjanac bez podrške: Skupština ne osuđuje spaljivanje Novosti

Share

Zbog javnog spaljivanja časopisa Srpskog narodnog vijeća ‘Novosti’ i govora mržnje i huškanja na ulicama Zagreba kao i zbog otuđivanja imovine Grada, nestranački zastupnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba i član Odbora za nacionalne manjine Marko Torjanac, pozvao je sve gradske zastupnike da u roku od dva dana potpišu Zahtjev za izvanrednom sjednicom Skupštine.

Kako bi se sazvala Izvanredna sjednica Skupštine, bilo je potrebno prikupiti potpise trećine zastupnika, njih 17. Inicijativa nije prošla, prikupljena su tek dva potpisa.

Objavu za medije Marka Torjanca povodom „nečinjenja“ gradskih zastupnika prenosimo u cijelosti:

Nije uspjelo.
Od pedeset jednog zastupnika, koliko nas ukupno ima u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, za izvanrednu sjednicu s temom osude govora mržnje i paljenja pisane riječi, politički motiviranog otuđenja gradske imovine i nefunkcioniranja Odbora za nacionalne manjine glasalo je samo dvoje zastupnika: gospodin Tomislav Stojak i ja. Svi ostali su se oglušili uz razna opravdanja.

Moguće je da je poneko bio na putu ili operaciji bruha, recimo, ali i tada postoje punomoći, mailovi, načini da se potpiše.

Osim toga, sedamnaest potpisa je dovoljno mali broj da se i uz ‘krajnju spriječenost’ pojedinih zastupnika moglo naći sedamnaest onih koji nisu spriječeni.

A našla su se dvojica! Još dvojica su mailom potvrdila da će potpisati, no to ipak nisu učinili.

Ovo pruža najbolju sliku o stanju u hrvatskoj politici i mentalitetu parlamentarnog „vašara“ gdje svaka, pa očito i ovako elementarna odluka, mora biti dio neke trgovine. U suprotnom – inicijative, ma kako važne bile, vijećnici ne potiču niti podržavaju.

U Hrvatskoj je, nažalost, tijekom godina formiran mentalitet zastupnika koji se temelji na nečinjenu i opstrukciji djelovanja pojedinaca ili grupa koji izlaze iz takvog obrasca, a novi zastupnici koji dolaze nastavljaju djelovati po istom obrascu ne mijenjajući i ne nudeći, osim žešće ili manje žestoke retorike u vlastitim nastupima, suštinski ništa i ne čineći ikakav iskorak.

Hrvatska politika je, izgleda, poput najsmrtonosnije zarazne bolesti. Sve pokosi virus vlastitih računica od kojih oslijepe za bilo kakvo opće dobro.

I tako ova inicijativa nije prošla:
Vladajuća koalicija automatizmom ne prihvaća ništa što dolazi od oporbe, pa ni osudu ovako eklatantnog govora mržnje, što u ovom slučaju, nažalost, govori daleko više nego o vrijednostima koje zastupaju nego ijedna druga nepodržana inicijativa s njihove strane.

No daleko je zanimljiviji stav, koji je prigodom mog prijedloga zauzela oporba – takozvana centristička i lijeva, koja bi trebala predstavljati progresivni blok.

Stoga ću citirati najzanimljivije izlike, „opravdanja“ vijećničkog nečinjenja (jedna iz vlasti, sve ostale,nažalost, iz oporbe):
„Zagreb prednjači u zaštiti ljudskih prava u odnosu na većinu europskih metropola, a tema osim toga po Statutu Grada Zagreba nije u ingerenciji Gradske skupštine.“ (vlast)

Cijeli život živim u Zagrebu. Zadnjih 27 godina mog iskustva govori suprotno. Ali da i prednjači, upravo zato bi trebao prednjačiti u ovoj osudi. Što se tiče opravdanja da tema osude govora mržnje nije u ingerenciji Skupštine, treba li to uopće komentirati? Ove sve teme su u ingerenciji Skupštine po nekoliko točaka Statuta.

„To je marginalna grupa. Ne treba im davati važnost.“ (oporba)

Svi totalitarizmi počinju s ridikuloznim marginalcima. Tome povijest jasno uči. Upravo je to trebalo uključiti alarm. Paljenje pisane riječi nikada nije bezazleno. Zauzimanje jasnog i unisonog stava Skupštine prema takvim pojavama je elementarna higijena neke sredine i poruka javnosti.

„Predsjednik Skupštine ima mogućnost odugovlačiti sazivanje izvanredne sjednice toliko dugo da bi došla na red iza redovne, pa je stoga nema smisla sazivati.“ (oporba)

Mogu se samo zapitati zašto se oporba brine bi li predsjednik Skupštine manipulirao sa sjednicom kada bi, da to učini, ta manipulacija javno diskreditirala predsjednika. Očito se oporba brine da do toga ne dođe. Osim toga, ovo pokazuje da im se ni na simboličkoj razini nije dalo podržati ovaj prijedlog i tako izaći iz svoje zone komfora.

„Sazivanje izvanredne sjednice od strane opozicije, stranke na vlasti mogle bi protumačiti kao namjeru da mi u opoziciji dobijemo samo još jednu dodatnu naknadu za prisustvovanje sjednici.“ (oporba)

Pa su onda, eto, iz opozicije ovako skromni i uviđavni kakvi jesu, odlučili zbog toga ne podržati sazivanje izvanredne sjednice s temama govora mržnje, otuđivanja gradske imovine i nefunkcioniranja Odbora za nacionalne manjine (!). Ideja da novac dadu u dobrotvorne svrhe nije im niti pala na pamet.

„Druge stranke i klubovi nisu konzultirani oko dnevnog reda, a i oni bi imali neke svoje prijedloge što staviti na dnevni red.“ (oporba)

Ovo je pak toliko dječji argument kojim se razotkriva ne samo nepoznavanje procedure, već, nažalost, i taština. Svaki klub zastupnika i svaki zastupnik ima pravo dati prijedloge za dnevni red. Gospoda koja imaju ideje mogla su kao i ja uputiti službenom procedurom svoje prijedloge, amandmane na prijedloge, pa i sazivanje izvanredne sjednice. Svi prijedlozi se objedinjavaju i sačinjavaju dnevni red iste sjednice ako udovoljavaju kriterijima za uvrštavanje na dnevni red. Ja ne bih imao problema s time da je bilo tko poslao svoje prijedloge. Dapače, obradovalo bi me da netko išta predlaže. A onda bih prema svojem stavu o temi glasao na sjednici za ili protiv.

No, kod nas, nažalost, procedure služe isključivo kao paravani unaprijed dogovorenih trgovina. To je taj sajmišni, nakupački parlamentarizam koji je poharao Hrvatsku i u kojemu se baš svaki, pa i ovako elementarni prijedlog rješava po principu ‘kad ti podržiš (čitaj: kupiš) moj prijedlog, ja ću podržati (čitaj: kupiti) tvoj’. I tako jedan za jedan. Prijedlog. Zakon. Kao razmjena zarobljenika.

Naravno da su o pojedinim važnim strateškim inicijativama ponekad potrebna prethodna usuglašavanja unutar oporbe i unutar vlasti, ali nikako ne na način kako se time redovno i svime, pa i ovakvim temama, trži u hrvatskoj politici.

„Naše teme u kampanji su bile druge, pa to ne spada u područje naših prioriteta, aktivnosti…(oporba)

Znači li to da se, ako se u Zagrebu dogodi poplava, to ne tiče onih koji o poplavi nisu u kampanji govorili? Osim toga, ljudska prava i obračun s govorom mržnje su nužno temeljna tema svake kampanje.

„Ta sjednica bi trajala vrlo kratko, pa bi se rasprava brzo iscrpila i efekt takve sjednice ne bi bio zadovoljavajuć.“ (oporba)

Ovaj razlog navodi na smijeh. Jer upravo bi sjednica posvećena isključivo pitanju govora mržnje imala efekta. Kod ovakvog argumenta teško se ne zapitati da li je onaj koji ga daje upitne inteligencije ili takvima smatra sve nas?

Dakle, evo to su uglavnom razlozi, odnosno izlike.

Samo dvojici zastupnika je meritum stvari bio dovoljno jak razlog da potpišu inicijativu. Ostalima nije.
Nije im dovoljni jak razlog niti zabrinjavajuća eskalacija govora mržnje koja je kulminirala spaljivanjem tiskane riječi u centru Zagreba, niti vandalsko otuđivanje gradske imovine potaknuto političkim ekstremizmom kao niti nefunkcionalnost Odbora za nacionalne manjine.

Koliko su kolege zastupnici nezainteresirani govori i činjenica da nitko službeno niti javno nije postavio pitanje zašto je izvan funkcije i Odbor za kontrolu što sam jučer saznao od jednog zastupnika.

Gospodu jednostavno nije briga. Dobili su mandate, status i važnost, a odgovornost – Što je to? Mogu samo dodati da svaki autokrat na vlasti takve zastupnike samo poželjeti može u svojoj skupštini.

Kako ovo jalovo zastupništvo funkcionira i kako se u tom mentalnom obrascu razmišlja možda najbolje govori rečenica koju mi je kao jednostavnu konstataciju uputio jedan zastupnik a glasi: ‘Neće ti to proći.’. ‘Ti’? Meni??? U toj rečenici je sažeta sva tragedija ove Skupštine kao i cijele hrvatske politike. Sve je osobno. Sve se doživljava i tumači osobno. Sve je natjecanje svedeno isključivo na osobnu razinu. K tome se ne radi o natjecanju ideja, već o prikupljanju bodova. Tko će koga pobijediti, tko će koga ‘kajlati’, itd… Ništa tu nije za opće dobro. I nitko ne prepoznaje opće dobro niti u ovakvoj inicijativi koja se bavi elementarnim vrijednostima za koje se potrebno zauzeti hitno, bez odlaganja.

Pa da odgovorim onima koji imaju takav ‘natjecateljski’ mind set: Ovo nije moj poraz. Ja svoj uspjeh i profesionalnu relevantnost ne gradim kroz politiku i besprizorna natjecanja u Skupštini. Ja imam svoj posao gdje se ostvarujem i u kojemu sam, hvala Bogu ili čemu već, ostvaren. Ovo je poraz Gradske skupštine i ovoga saziva, pa samo utoliko i moj. Iako se za njega ne osjećam odgovornim.

Ja sam obavio svoju zastupničku dužnost zbog koje sam izabran i reagirao sam u skladu sa zakonima, Statutom i Pravilnikom, a prvensteno sa svojom savješću na nefunkcionalnost Odbora za nacionalne manjine, a inicijative koje sam pri Odboru htio pokrenuti (i koje i dalje smatram hitnima) pokrenuo sam na jedinoj mogućoj idućoj višoj instanci za hitnu proceduru, a to je izvanredna sjednica Gradske skupštine. Ostalo spada u poraznu povijest hrvatskog parlamentarizma.

Nadam se da će se ove točke naći na dnevnom redu redovne sjednice, no propuštena je prilika da se izvanrednom sjednicom poentira, pošalje snažna poruka javnosti i naglasi važnost nulte tolerancije na govor mržnje, a o propuštenoj prilici afirmiranja Gradske skupštine kao autoriteta Grada i uzora građanima ne treba ni govoriti.
I još samo jedna mala opaska svima koji misle da je procedura samo formalna stvar, da je politika po svojoj prirodi isključivo prljava i trgovačka i da se sve uvijek dogovara ispod stola: njima ću poručiti da su svoju sliku stvarnosti stvorili na temelju narativa fikcije uzevši kao mjerilo stvari filmove, serije i romane koji se bave takvim temama. Filmovi i serije se snimaju, a romani pišu o stvarnim ili (na temelju stvarnih) izmišljenim ekscesnim situacijama i to je i zanimljivo i dobro, jer upozoravaju kako stvari u društvu mogu degenerirati. No, inače stvari izvan prostora ekscesa u razvijenom svijetu kojem želimo pripadati drugačije funkcioniraju. No, nažalost, naša nezrela politika,pa tako i društvo funkcionira isključivo kroz i kao eksces. Mi smo sve ekscese od laži do govora mržnje, od podvala do krađe i bezočne manipulacije građanima pretvorili u trajno stanje u kojem živimo. A na tom narativu funkcionira i naš parlament i Gradska skupština Zagreba. Logično. Jer riba smrdi od glave. A parlament i Skupština su glave.
I za kraj ovog posta: Hrvatska politika treba druge ljude. Koji drugačije misle i djeluju drugačije od ovih sada. Treba nove obrasce. Treba zastupnike koji će reći ‘ne’ srednjovjekovnim dvorskim igrama i uvesti Hrvatsku u 21. stoljeće.
Koliko je to potrebno najviše govori najnovije istraživanje koje pokazuje da je u Hrvatskoj najpopularniji političar – ‘nitko’, a da 70% građana misli da Hrvatska ide u krivom smjeru. Ova epizoda sa sazivanjem izvanredne sjednice Gradske skupštine Grada Zagreba najbolje govori tome u prilog.

Citirat ću na kraju poznatu rečenicu Pere Kvrgića iz ‘Stilskih vježbi’: ‘Jadna naša domovina!’.

 

8. rujna 2017.
Marko Torjanac, zastupnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba
i član Odbora za nacionalne manjine

Share