Treba ostati i boriti se

Share

Zbog lošeg demografskog trenda u Hrvatskoj broj upisanih osnovnoškolaca i srednjoškolaca iz godine u godinu je sve manji. Taj trend naročito je pogodio ionako malobrojno srpsko stanovništvo. Djeca srpske nacionalnosti imaju pravo pohađati nastavu na srpskom jeziku po tri modela. Po modelu A cjelokupna nastava se izvodi na srpskom jeziku uz obavezno učenje hrvatskog jezika. Po modelu B nastava se izvodi dvojezično, prirodna grupa predmeta uči se na hrvatskom, a društvena grupa na srpskom jeziku, dok se po modelu C nastava izvodi na hrvatskom jeziku uz dodatnih dva do pet školskih sati namijenjenih učenju srpskog jezika i kulture, geografije, povijesti te glazbene i likovne kulture. Treba napomenuti da i sve druge nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj imaju pravo na obrazovanje po navedenim modelima. Model A za srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj provodi 17 osnovnih škola i sedam srednjih, model B jedna osnovna škola, dok model C provode 33 osnovne i jedna srednja škola.

Milorad Kondić iz Goveđeg Polja kraj Daruvara jedan je od učenika koji pohađaju nastavu na srpskom po modelu A i to četvrti razred zagrebačke Srpske pravoslavne opšte gimnazije „Kantakuzina Katarina Branković“, čiji je osnivač Mitropolija zagrebačko-ljubljanska, koja učenicima financira udžbenike i smještaj s hranom.

– Smatrao sam da mi veliki grad pruža puno više mogućnosti nego mala sredina iz koje dolazim. Privuklo me i to što sam čuo da u ovoj gimnaziji vlada obiteljska i prijateljska atmosfera i to je doista tako. Također, svidjelo mi se to što je gimnazija otvorena za sve učenike, a ne samo za one pravoslavne vjeroispovijesti, te na taj način promiče multikulturalnost. Profesori su izrazito posvećeni učeniku, što olakšava proces učenja. Znanje koje dobijemo tokom četiri godine je vrlo široko. Prednost je u tome što učimo srpski jezik i književnost, te na taj način njegujemo tradiciju jezika i pisma svoga naroda – ističe Milorad.

Jedan od onih koji su pohađali ovu školu je i Nikola Kožul, koji danas u Rijeci studira pravo.

Nikola Kožul

– Iako sam rođen u Hrvatskoj, prva sjećanja vežu me uz Srbiju. Ali i ona su vezana uz priče o našoj kući blizu mora, gdje i palme i masline mogu rasti. Nakon prvog posjeta rodnom Benkovcu 2000. postao sam i veoma intenzivno emocionalno vezan uz taj kraj i kulturu. Odlazak u Zagreb je bio samo prvi korak ka našem povratku u Hrvatsku, koji, nažalost, još nije gotov. Sam projekt manjinske gimnazije je nešto više od kvalitetnog obrazovanja. Zamišljen je da posluži novim, povratničkim generacijama kao put iz ruralne segregacije ka integraciji u većinsko društvo. Većina učenika je nastavila studirati u raznim zemljama, neki su se dočepali bogatog Zapada, a neki već imaju obitelji. Što se tiče moje generacije, većina je ostala studirati u Hrvatskoj, dok je manji dio otišao u Srbiju – priča Nikola.

No bez obzira na sve dobre uslove koje ova gimnazija pruža, broj onih koji je pohađaju iz godine u godinu sve je manji. Iako je upisna kvota 24 učenika po razredu, ove godine upisano je njih svega 13. Prema podacima Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, broj upisane srpske djece po sva tri modela u posljednjih deset godina pao je za gotovo hiljadu učenika.

Osnovna škola „Siniša Glavašević“ u Vukovaru ima dvije smjene, jedna se održava po redovnom hrvatskom programu, a druga je za srpsku djecu, gdje se cjelokupna nastava održava na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Djece je općenito sve manje, pa tako i onih koji pohađaju nastavu na srpskom jeziku. Ravnateljica Slavica Mišić ističe da nije problem u manjem interesu roditelja za upis djece u srpske razrede, nego u iseljavanju. Zanimljiv je podatak da su u ovoj školi školske godine 1997/1998. nastavu na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu po modelu A pohađala 653 učenika, a školske godine 2017/2018. upisano ih je tek 164.

Situacija u ostalim krajevima Hrvatske još je gora. U Osnovnoj školi „Dr. Franjo Tuđman“ u Kninu djeca srpske nacionalnosti imaju priliku, osim redovnog hrvatskog programa, dodatno učiti srpski jezik i kulturu po modelu C. U razrednoj nastavi imaju dodatnih pet sati nastave na srpskom jeziku, a u predmetnoj nastavi tri sata. Ravnateljica Marija Mijač kaže kako u razrednoj nastavi još ima interesa za dodatnu nastavu na srpskom, u petom i šestom razredu interes opada, a u sedmom i osmom se sasvim smanji zbog toga što učenici dobiju dva nova obavezna predmeta (kemiju i fiziku) te im učenje srpskog jezika i kulture predstavlja dodatno opterećenje. Također, problem predstavlja i prijevoz učenika koji žive u okolnim selima. Županija plaća prijevoz za svu djecu, ali ako učenici ostanu u školi na dodatnim satovima srpskog jezika i kulture, ostaju bez prijevoza za povratak doma. Ove godine u školi je upisano samo 11 učenika koji će pohađati dodatnu nastavu na srpskom.

U Osnovnoj školi „Dr. Franjo Tuđman“ u Korenici protekle školske godine u razrednoj nastavi nije bilo zainteresiranih učenika za dodatno obrazovanje na srpskom jeziku, a u predmetnoj nastavi bila je samo jedna učenica koja će i ove godine pohađati dodatnu nastavu. Ravnateljica Dražena Aračić kaže da je u proteklih pet godina najviše tri učenika pohađalo nastavu po modelu C. I u osnovnoj školi „Dragojla Jarnević“ u Karlovcu situacija je potpuno poražavajuća jer ove godine, nakon provedene ankete, nije bilo zainteresiranih roditelja koji bi svoju djecu upisali da dodatno uče srpski jezik i kulturu.

Druga srednja škola Beli Manastir bila je jedna od srednjih škola koja je imala razrede u kojima se cjelokupna nastava održavala na srpskom jeziku. Ravnateljica Blaženka Kalčić kaže da je taj model postojao do školske godine 2015/2016., ali je ukinut jer više nije bilo zainteresirane djece. Sada jedva da imaju učenika za dodatnu nastavu na srpskom jeziku, koja se provodi dva puta tjedno.

– Nakon završene gimnazije volio bih upisati povijest i geografiju u Zagrebu. Volio bih vidjeti svoju budućnost u Hrvatskoj jer smatram da masovni odlasci iz zemlje ne pridonose napretku i prosperitetu, iako su razumljivi s obzirom na gospodarsko stanje u zemlji – kaže Milorad Kondić.

– Mnogi smatraju da je Hrvatska loša zemlja za život mladih Srba i da treba što prije otići. Kada pogledamo hrvatsku svakodnevicu, probleme s diskriminacijom i ekonomskom oskudicom, to je sasvim razumljivo, ali u osnovi pogrešno. Za mene je odlazak u Srbiju čista kapitulacija pred konzervativnom Hrvatskom koja upravo to i želi. Nedavno je Aleksandar Vučić sugerirao malom Tinu iz Rijeke da navija za Partizan ili Zvezdu, a ne za Rijeku. On nije jedini koji ne razumije da se može biti Srbin, a istodobno voljeti Rijeku više od Beograda, govoriti hrvatski, slušati TBF i da naša nacionalnost, koju nismo birali, ne određuje u potpunosti naš identitet i društvenu ulogu. Moj izbor je od početka bio studij u Hrvatskoj. Prešao sam iz Zagreba u Rijeku i mislim da nisam pogriješio. Ne znam kuda ću dalje, ali trenutačno mi je izazov pokušati ostati i boriti se za veća prava i bolji društveni status. I upravo nam u tome pomaže Srpska pravoslavna opća gimnazija, ne da nastavimo tamo gdje su naši roditelji stali, već da krenemo ispočetka – zaključuje Nikola Kožul.

Share