Tribina: Ljevica – što da se radi?

Share

Izlaganjem sudionika na tribini “Ljevica – što da se radi?” iskristalizirale su se neke zajedničke točke, zapravo logične po samoj prirodi stvari, na kojima bi se mogla graditi platforma. Međutim, tribina je pokazala kako tzv. lijeva scena i dalje ne namjerava zauzeti čvrstu antikapitalističku poziciju i beskompromisno se zauzeti za prava radnika kao centralnog subjekta društvene promjene. Tako radnika i sindikalista među govornicima na tribini nije ni bilo.

U organizaciji Radničke fronte, u petak, 7.10. se u prostorijama Srpskog privrednog društva “Privrednik” u Zagrebu održala tribina pod nazivom “Ljevica – što da se radi?”, na kojoj je četvero govornika i stotinjak okupljenih pokušalo definirati primarne probleme i zadatke ljevice u Hrvatskoj. Govornici Mate Kapović, Tomislav Medak, Dean Duda i Domagoj Mihaljević dali su svoja viđenja ljevice i njezine perspektive u Hrvatskoj te iznijeli mišljenje o tome što ljevica treba napraviti da bi postojala u značajnijoj mjeri.

Mate Kapović potencijalnim adresatima ljevice smatra tradicionalno lijevo-liberalno tijelo, odnosno glasače SDP-a koji biraju po principu manjeg zla te tvrdi da velik dio prirodnog prostora ljevice zauzimaju oni koji nisu svjesno lijevo usmjereni – ostatci klasičnog radništva u tvornicama i trgovačkim lancima, prekarijat te nezaposleni i siromašni koje treba pridobiti radom na terenu i konkretnom pomoći. Kao bitan problem izdvojio je relativno razvijenu progresivnu infrastrukturu na lijevoj sceni u smislu teorijske i medijske proizvodnje, organiziranja festivala i tribina i sličnih događaja, ali bez volje za progresivnim djelovanjem, koje ne mora nužno biti u obliku stranačkog organiziranja. Kapović je iznio još neke probleme s kojima se ljevica susreće – od udruga na koje se gleda podozrivo i koje ne teže otvaranju javnosti do NGO-a koji su strukturno ograničeni zbog samog okvira unutar kojeg djeluju itd. Poentirajući na primjeru Živog zida, stranke koja je, premda nije lijeva, uspjela iskoristiti prostor i izgraditi bazu među onim slojevima koji bi trebali biti adresat ljevice, zaključio je da će stanovništvo bijes artikulirati u desnom smjeru i da se drugi neće skanjivati dok ljevica bude oklijevala.

Tomislav Medak istaknuo je kako se polazišta, vidovi i željeni rezultati djelovanja brojnih aktera ne mogu podvesti pod jedinstveni program, orijentaciju ili vrijednost, već su heterogeno okupljeni oko pitanja rada i radničkih prava, socijale, zaštite okoliša, pitanja azilanata i izbjeglica, diskriminiranih skupina u društvu. Smatra kako artikulirano djelovanje ljevice može proizaći tek iz susreta koordinacije i organizacije ovih elemenata, a ne iz izricanja jedne programatske osnove. Naveo je neka globalno-sistemska i lokalno-kontekstualna ograničenja pred kojima se ljevica našla – kapitalistički odnosi proteklih desetljeća radikalno su se globalizirali i intenzivirali, a istodobno su deindustrijalizacija i premještanje proizvodnje doveli do fragmentacije i urušavanja sindikalne baze, a time i slabljenja radničke klase na socijalno i ekonomsko zauzdavanje kapitalističkih odnosa. Neka specifična ograničenja u ovdašnjem kontekstu su preupisanost restauracije kapitalizma u nacionalizme te ograničenja koja proizlaze iz odabranog ekonomsko-razvojnog modela iz kojeg slijedi ekspanzija bez razvoja proizvodnje, koja je vodila daljnjem osiromašenju prvo razvlaštenog, a onda dekomisioniranog radništva i jačanju interesa srednje klase u oblikovanju ekonomske politike. Što se tiče progresivnih politika, Medak smatra da je djelovanjem na lokalnoj razini moguće napraviti mnogo, a da na nacionalnoj razini treba biti usmjereno prema predlaganju alternativnih politika koje mogu mijenjati društvo prema socijalno pravednijem i ekološki održivijem.

Dean Duda započeo je definiranjem metaproblema ljevice – narcizma malih razlika koji se odnosi na razne nesuglasice među akterima na sceni. Ovaj problem smatra ključnim kamenom spoticanja u formiranju nečega što bi bila lijeva politička organizacija, a rasprava o programatskim točkama dolazi nakon rješavanja ovog problema. Kao najvažniji politički trenutak naveo je da je došlo vrijeme da se količina energije koja se troši na antifašizam utroši na samoupravljanje jer, kako je rekao obraćajući se publici, “vi niste samo ponuđači radne snage, imate pravo da sudjelujete u upravljanju, na tome treba početi inzistirati”. Sljedeći bitan moment je posve zapuštena komunikacija sa sindikatima zbog koje je ljevici cijeli svijet proizvodnje izmakao iz ruku, a problemom smatra i glomazne sindikate koji vode svoju politiku te se s njima ne može graditi neki tip dogovora. S lijeve političke pozicije potrebno je gledati i na nevladine organizacije, jer su one novo tržište radne snage, zatim, posve su zapušteni problemi kulture i obrazovanja i treba pod svaku cijenu inzistirati na sekularnosti. Što se tiče terena, organizacije i vremena, Duda misli da je potrebno stvar organizirati frontaški, na jednom zajedničkom načelu, iskoristiti nekoliko ključnih ideoloških određenja i artikulirati jedan tip politike jasnog diskursa te suzbiti narcizam malih razlika.

“Da bismo došli do raspravljanja o ideološkim kapacitetima ljevice i njezinim političkim načelima potrebno je utvrditi stanje na lijevoj sceni, a to znači priznati da SDP drži monopol nad ‘službenom’ lijevom politikom, politikom manjeg zla, a NGO scena nad politikom koja ispravlja nepravde koje se nužno proizvode u okviru kapitalističke reprodukcije”, smatra Domagoj Mihaljević. Najprije treba započeti s delegitimacijom SDP-a koja je već započela zbog izvjesnih političkih okolnosti, a potom i s delegitimacijom NGO-a. Mora se vidjeti da ljevica ide u smjeru jasne borbe protiv tržišnih pritisaka i desnih reakcionarnih pokreta, a da bi tu politiku artikulirali organizacijski Mihaljević navodi dva puta: jedan je uspostavljanje suradnje između postojećih aktera koji trenutno djeluju, bilo organizacija, bilo “slobodnih strijelaca”, a kao drugu opciju u slučaju da prva ne uspije vidi neku vrstu ilegalnog djelovanja, putem malih organizacijskih grupa ili ilegalnih klubova, jer će u uvjetima jačanja konzervativne nacionalističke politike izrabljivanje sigurno jačati, a pritisak kapitala neće popustiti.

Dakle, prema izlaganjima četvorice govornika i iz rasprave koja je uslijedila vidimo da postoji nekakva suglasnost oko forme u kojoj ljevica treba djelovati (frontaško djelovanje), u svjetonazorskim pitanjima (npr. neupitna sekularnost) i kako je vrijeme za nešto progresivniju političku opciju koja će zauzeti mjesto SDP-a i propalih stranaka poput ORAH-a. No, iako se prisutni slažu oko načina djelovanja, vrlo konkretan prijedlog (SRP-ov) da se dogovori datum (15. studenog) i mjesto na kojemu bi se nastavila rasprava i krenulo prema konkretizaciji ideje za izgradnju potencijalne platforme od strane organizatora i sudionika dočekan je ignorantski te je u nastavku rasprave potpuno prešućen. Osim toga, što je još važnije, na tribini se govorilo o ljevici koja bi i dalje bila samo deklarativna – za ORAH se konstatira tek da je propao, a pritom se ne kaže kako ljevica, ako nije antikapitalistička, nije ljevica. Uvođenje antikapitalizma kao kriterija riješilo bi mnoge nesuglasice na sceni, uključujući i pitanje jesu li laburisti ljevica. Ideja radikalne ljevice nije reforma ili poboljšanje kapitalizma, već upravo suprotno – njegovo rušenje u kojemu glavnu ulogu ima radnička klasa. No, ovdje se uglavnom baratalo klasno neodređenim formulacijama, npr. potlačeni, nezaposleni, siromašni (i to ne samo u propagandnom smislu, nego u smislu programske linije), a pravi je subjekt odbačen. Nije bilo spomena povezivanja s radnicima i borbenijim sindikatima ili odlaska na teren s ciljem sudjelovanja u borbi koju radnici vode svakodnevno, stoga njih na tribini nije ni bilo. Uglavnom se govorilo o socijalno pravednijem društvu koje će se ostvariti zahtjevima unutar sistema s ciljem poboljšanja životnih uvjeta, prema čemu vidimo da ljevica ne namjerava izaći izvan svojih okvira i solidarizirati se s radništvom, što je pogubno jer puka borba za formalna prava unutar sistema miče fokus s klasne borbe i konačnog ukidanja kapitalističkih društvenih odnosa.

 

Izvor: Radnički portal, autor: Ana Vragolović

Share